Kraljevsko pozorište Zetski dom – Predstava Zašto ostajemo u provinciji

U Kraljevskom pozorištu Zetski dom u poneđeljak,  22.  aprila 2019. godine, sa početkom u 20h, biće izvedena predstava

ZAŠTO OSTAJEMO U PROVINCIJI

po motivima A. P. Čehova “Tri sestre”.

Režija: Blagoj Micevski

Dramatizacija i dramaturgija: Stela Mišković           

Scenografija: Valentin Svetozarev

Kostimi: Blagoj Micevski

Korepeticija: Vjera Nikolić

LICA

OLGA – Ana Vujošević

MAŠA – Marija Đurić,

IRINA – Maša Labudović

ANDREJ – Omar Bajramspahić

U predstavi se koriste i stihovi Miroslava Mike Antića, kao i autorski tekstovi režisera, dramaturga i glumaca.

Predstava je nastala po motivima drame ruskog pisca Antona Pavloviča Čehova “Tri sestre”, kao i eseja filozofa Martina Hajdegera „Zašto ostajemo u provinciji“.

Tri sestre i brat ili život u provinciji

     “Živeći i radeći cijeli svoj život u provinciji, često sam dolazio u situaciju da se, poput Čehovljevog junaka, pitam –  “zašto ne živimo  kako bi mogli?”. Nikad me nije zanimalo kako se to živi i radi negdje tamo u “velikom gradu”, jer ovdje toga nema i ne može biti, ali isto tako se još uvijek iznerviram kad se sjetim svega onoga što bi moglo – a ne uradi se, iz razloga koje nameće provincija. Zbog toga sam i najviše radio na ideji da dokažem da se iz provincije može uraditi mnogo. Ne kažem da me nije ili da me ponekad još uvijek ne obuzima želja da budem na nekom drugom mjestu, pa se onda sjetim Čehovljeve “Tri sestre” i zapitam se što ih (što nas) zaustavlja da odemo do željeznicke stanice i popnemo se na voz za Moskvu. I što je za nas Moskva – taj mit o slobodi i sreći koji najčešće ni ne razumijemo. Zadovoljni u svom nezdovoljstvu… Onda se sjetim Veršinina koji kaže “nema sreće ni tu ni tamo, mi je samo želimo”.

   U međuvremenu život prolazi kao linearni put do sreće, prolazi i vrijeme koje oblikuje naše živote, potpuno ravnodušno prema našim sudbinama. Opet će biti proljeće, ljeto, jesen i zima. Unaprijed izgubljena bitka sa vremenom. Po Čehovu bolje neće ni biti, a razlozi za to nisu socijalni nego egzistencijalni. A ipak treba živjeti…
   Naša predstava bi se lako mogla nazvati i “Tri sestre i brat” – intimna provincijska priča o raspadu jedne građanske porodice, usamljenosti, dezorjentisanosti, iluzije o životu, čeznji, idealizmu….Ipak mi se čini da je najbolje da se ona zove po kratkom Heidegerovom eseju, koji je meni na neki način objasnio, ono što bih ja htio da objasnim predstavom – Zašto ostajemo u provinciji?”

Blagoj Micevski

Provincijalizam kao stil života

„Roditi se u provnciji, odrasti u njoj, nije neka privilegija, etička vrlina niti moralni ili vanvremenski kvalitet. Roditi se u provinciji jeste stvar sreće. Sreće koju čovjek lako može percipirati i kao katastrofu.“

Adrian  Leka

Riječ „provincija“ danas se upotrebljava uglavnom sa negativnom konotacijom i asocira na nešto organičeno, primitivno, neadekvatno, zaostalo; međutim provincija je  ustvari oblast, pokrajina u okviru neke veće teritorije. Provincija je ustvari Dio nečega većeg, te tako i ljudi koji su rođeni u proviniciji teže tome da postanu to isto – dio nečega većeg. Mehanizam koji nas u tome sprječava je samoobmana i/ili samoodbrana.

Provincija je nalik majčinoj utrobi, tu smo sigurni i zaštićeni, tu nam je poznato, toplo i udobno, tu je dom, tu je ljubav, ali svjesni smo da je u jednom trenutku moramo napustiti kako bismo živjeli. Razlika je u tome što je ostanak u provinciji stvar izbora. Kako izabrati da napustiš sigurnost, dom i ljubav? Uljuljuškani u udobnost, iz provincije posmatramo tokove života, onoliko koliko je kome velik prozor i maštamo o odlasku, nedovoljno snažni da se pokrenemo, nedovoljno nezadovoljni da pobjegnemo,  suviše prepadnuti od nepoznatog.

Provincijalizam je način života. Način života kojega se teško odreći.

„Ne znaš koliko su dugački tvoji lanci dok ne kreneš“

Stela Mišković