Kraljevsko pozorište Zetski dom sa predstavom „Dnevnik ludaka“ gostuje u Podgorici

 

Kraljevsko pozorište Zetski dom na Cetinju - logo

CNP - znak 150

 
 

U petak 5. februara na Velikoj sceni Crnogorskog narodnog pozorišta biće izvedena predstava „Dnevnik ludaka“ Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, u režiji Mirjane Medojević, i produkciji Kraljevskog pozorišta Zetski dom.

U predstavi igra Zoran Vujović. Ljubomir Đurković- dramaturgija i prijevod; autorska muzika: Rade Vukčević; izbor muzike: Mirjana Medojević i Zoran Vujović; tekst pjesme  Moja domovina Aleksandar Radunović Popaj; režija videa: Gojko Berkuljan; dizajn svjetla: Mirko Radonjić i Mirjana Medojević; scenografija: Mirjana Medojević; kostimografija: Zoran Vujović; 

Predstava Dnevnik ludaka - 3Gogolj je umro u četvrtak, nešto prije osam, četvrtog marta hiljadu osamsto pedeset i druge u Moskvi. Doživio je gotovo četrdeset tri godine – prilično visoku dob za njega, s obzirom na nevjerovatno kratak životni vijek dosuđen drugim ruskim piscima iz njegove generacije. Tako  Vladimir Nabokov počinje biografiju Nikolaj Gogolj. Čini se da je poslije Lakana svima nama koji se bavimo bilo kojom vrstom analize teksta  jasno da je opsežno istraživanje biografije pisca neophodno.  Naravno,  ukoliko smatramo da nas sinkretički pristup približava istini i smislu. Dnevnik ludaka se u toj uporednoj analizi djelo –pisac izdvaja kao fantastično proročanstvo Gogoljevog života. Naime, Gogolj je ovu priču napisao kad mu je bilo dvadeset šest godina, kao nepoznat pisac i na rubu egzistencije. Istina, njegov se društveno- ekonomski status nije značajno promijenio sve do smrti, ali je prijateljstvo i dubokova Puškinova naklonost prema mladom Gogolju u poznijim godinama života doprinijela njegovom samopouzdanju i izvjesnom ugledu koji je uživao. Međutim, mladi Gogolj koji napušta činovničku službu i piše ovu priču bio je utopljen u sivu dosadu svakodnevice, gotovo beznadežan, bez kopejke u džepu, ali sa gorućom željom da stvara i ostavi Rusiji djelo. Sasvim je sigurno da naslov Dnevnik ludaka Gogolju služi kao paravan za jaku cenzuru kojoj su njegova djela bila izložena u Rusiji tog vremena. Odnos prema ženama, koje su Gogolju bile dostupne samo u romantičnim predstavama, zatim njegova neugledna spoljašnost  i loše zdravlje, samo su dio podudaranja sa biografijom. Vjerski misticizam u koji je Gogolj upao pred kraj života i mučno liječenje kojem je bio podvrgnut, takođe pronalaze podudaranje u Dnevniku ludaka. Ipak, Aksentije Ivanovič nije Gogolj i takvo jednostrano tumačenje bi nas dovelo na loš put. Jasna je distanca koju pisac ima prema svom junaku, a granica koju je postavio omogućava mu da sa čitaocem komunicira o temama, problemima, fenomenima koji su značajni i podjednako važni i za nas danas i ovdje.  Moj doživljaj ove priče se mijenjao u toku procesa rada sa sjajnim glumcem Zoranom Vujovićem. Što smo više čitali to se osjećanje odgovornosti da se ova minijatura postavi na scenu povećavalo. Zašto ludak, je li Predstava Dnevnik ludaka - 4ludak, šta ako nije ludak , pitanja su sa kojima smo se svakodnevno suočavali. Opet ću Nabokova pozvati u pomoć: ne možete čovjeka dovesti u apsurdu situaciju, ako je čitav svijet u kom on živi apsurdan. Ciljam na to da je biti ludak veoma relativan pojam. Uvijek se postavlja pitanje lud u odnosu na koga i prema čijem sudu? O tome od mene svakako bolje govori From. Ali čijenica je da ta ideja o normalnom pojedincu u nenormalnom društvu  osnovno polazište ove predstave. Glavni junak Aksentije Ivanovič ne priča nama, pasivnim gledaocima svoj životopis. On nam se obraća u metaforama kojima nas uvlači u svoj fantastični svijet, sa ciljem da osvijesti i nas i sebe. On vjeruje da psi mogu da pišu i ubjeđuje  nas u tu istinu, ne zbog pasa, nego zbog razumijevanja mnogo dubljeg društvenog problema. Psi su pametan svijet… Pas je izvanredan političar… samo su neka od zapažanja kojima Aksentije Ivanovič  uspostavlja njegova pravila igre i poziva nas da ga u toj igri slijedimo. U tematskoj ravni ovo je priča o ugnjetavanju čovjeka i njegovoj pobuni. Takođe, ovo je priča o poslušnosti, o definisanosti društvenih uloga, o surovosti i rigidnosti sistema, o tankoj granici između ludila i normalnosti. Insistiranje na traženju naših neosviještenih motivacija, naših kompleksa i slabosti, ali i na akomuliranju  snage da se kao pojedinci konfrontiramo (ne)normalnom društvu, ciljevi su kojima se ova predstava otvara ga gledaocu.

Mirjana Medojević