Kraljevskom pozorištu Zetski dom – Predstava “Otvoren kraj”

 

 

 

U Kraljevskom pozorištu Zetski dom u srijedu, 7. marta sa početkom u 20h gostuje Crnogorsko narodno pozorište sa predstavom

OTVOREN KRAJ

 

Tekst: Jovana Bojović 

Režija: Petar Pejaković 

 

Scenografija i kostimografija: Ivanka Vana Prelević

Muzika: Vjera Nikolić

Asistent režije: Zoran Rakočević

 

Lica: 

Ivan, stariji sin………………………………………….Aleksandar Gavranić

Andrej, mlađi sin……………………………………….Filip Đuretić

Ana, Andrejeva djevojka, prije je bila Ivanova………….Julija Milačić

Bogdan, otac………………………………………………..Gojko Burzanović

 

Muzičari: 

Vjera Nikolić, klavinova

Mladen Nikčević, gitara

 

Fotografija: Duško Miljanić

 

RIJEČ REDITELJA

            Dramu “Otvoren kraj” pročitao sam kao komad o mladima. O mladim ljudima sa ovih prostora, ali i sa svih onih prostora koji stvaraju utisak da ne znamo gdje smo. Ovo nije priča o izgubljenoj generaciji, niti o mladima kojima su drugi krivi što nijesu dobro. Riječ je o njihovoj krivici, njihovoj promašenosti i njihovoj jalovosti. O generaciji koje nema. Mlada spisateljica se obračunava sa sobom i otkriva u generaciji kojoj pripada uzroke vlastite nemoći. Zato je ova drama važna, poštena i zato je, nadam se, i nagrađena.

            Snaga, bunt i bijes mladih ljudi postaju autodestrukcija. Identitet je egoizam, ljubav samoljublje, pamet nezrelost, samostalnost razmaženost, istinoljubivost licemjerje, snaga inertnost, želje ljenost, samopouzdanje nesigurnost, individualnost konformizam, odlučnost kukavičluk, briga grubost, otvorenost nemogućnost. I to bez ostatka.

            “Otvoren kraj” nije komad sa otvorenim krajem, niti komad o otvorenosti. To je poziv na otvorenost. Ova tragična porodična drama je mračna, ali i ohrabrujuća. Pisana ženskim pismom, ona nosi snažan i beskompromisan poticaj na iskorak iz vlastitih života. Taj nježni krik trudili smo se da pronađemo, prije svega u glumačkoj igri, muzici koja “otvara” i u nama samima.

 

RIJEČ PISCA

            “Otvoren kraj” je komad o nerazumijevanju, nedostatku iskrenosti i (ne)otvorenosti. Troje ljudi u kasnoj mladosti suočava se sa posljedicama iz prošlosti, svim onim što su im roditelji ostavili u nasljeđe, sa onim što su “otac, njegov otac, pa njegov otac i njegov otac, žvakali godinama”. Pri pokušaju da kažu jedni drugima ono o čemu se godinama ćutalo, likovi ove drame se susrijeću sa pasivnošću i površnošću koja oko njih i u njima vlada. U devet “poglavlja”, kroz lične drame, ruši se iluzija da nam je sada dobro i dolazi se do svijesti da je, zapravo, u savremenom malograđanskom urbanom svijetu vrlo zagušljivo i nezdravo do smrti.

Jovana Bojović