Legende i priče s Lovćena (III)


Pišu: Božidar Proročić, književnik i publicista i Ana Uskoković, biolog


LEGENDA O NASTANKU DOBRE VODE S KOLOŽUNJA

Posvećeno Slavku-Batu Čavoru

Sela i zaseoci njeguškog podvršja obiluju izvorima, kako onim povremenim tako i onim stalnim. Prvi stanovnici na ovim prostorima su u dalekoj prošlosti, zbog brojnih grla stoke koja je uzgajana na ovim prostorima, oskudijevali u vodama posebno tokom ljetnjih mjeseci kada bi bile velike suše i kada bi većina izvora presušila ili imala toliko tanku žicu da su jedva tekli. Kako su živjeli na prostorima koji su predstavljali samu granicu između Mletačke Republike, a kasnije Austrougarske monarhije, to je život činilo težim. Stanovnici Koložunja su svoje ovce i goveda vodili na izvor Pod stijenom. To je bilo mjesto đe su se okupljali brojni čobani s padina Lovćena, ali i primorskih sela.

Bato Čavor ispred izvora Dobra voda

Niko Krstov je mladić koji je provodio  djetinjstvo čuvajući svoja stada na Koložunjskom ždrijelu, odakle mu se pogled pružao prema ljepoti Budvanskog zaliva i prema primorskim selima, a često je gledao jedrenjake koji su posle dugih pomorskih puteva dolazili u Budvu. To ljeto je bilo jako sušno i izvor Pod stijenom koji je i onako bio slabo izdašan je poptpuno presušio. Stanovnici Koložunja su se uplašili da će stoka koju su uzgajali, ne samo oni već i onu koju su uzeli da čuvaju za potrebe Mletačke Republike, usljed velike suše uginuti jer su se izvori i vodopoji čuvali. Niko Krstov je bio veoma zabrinut za svoje stado koje nije bilo tako malo. Znao je da ako mu stoka ugine da će to dovesti do velike štete ali i do bolesti. Pala je tiha ljetnja noć obasjana mjesečinom. Niko je razmišljao šta da radi sa svojim stadima. Poslije dugog razmišljanja u noći,  pred samu zoru Niko je na tren zaspao i usnio čudan san. U snu mu se javio njegov pokojni đed Mašan za kojeg je Niko bio posebno vezan kroz svoje djetinjstvo i odrastanje. U snu mu je Mašan rekao da se ispod Ozovog doca nalazi jedna poveća stijena ispod koje otiče voda u zemlju, da je pomjeri kako bi odatle krenuo jaki izvor koji će spasiti stanovnike Koložunja, ali i ostalih podlovćenskih sela i katuna, od sušnog ljeta kada su već mnogi izvori bili usahli. Došao je do mjesta koje mu je đed opisao u snu. Iza jednog velikog grma bukove šume vidio je stijenu neobično glatku. Kako je stijena velika, nije ni pokušavao da je pomjeri. Brzo je okupio ostale čobane i ispričao im svoj san. Ubrzo su donijeli alat,  neko motiku, neko trnokop, neko poveći malj. Počeli su da kopaju oko stijene i da jako udaraju po njoj u nadi da će se stijena odlomiti. Kada su pokušali da je pomjere, nijesu supjeli. Niko se ubrzo dosjetio, upregli su nekoliko volova vezavši stijenu konopima u nadi da će je volovi svojom snagom uspjeti izvući. Nažalost, i taj pokušaj nije uspio. Seljani su rekli da je nemoguće tako veliku stijenu pomjeriti. Bilo je već podne i julsko sunce je sve jače i jače sijalo. Nakon nekog vremena seljani i čobani su odustali, trebalo je stoku skloniti u plandišta od vrućine i odvesti ih na izvor Pipoljevac kako bi je napojili.

Pala je sparna ljetnja noć bez daška vjetra. Niko je bio zabrinut i dalje za svoja stada. Znao je, ako ne uspije da ih sjutra napoji, da će njegova stoka uginuti. Razmišljao je o snu i o poruci svoga đeda. Niko je bio na otvoreno pod vedrim nebom kako bi čuvao stado i tokom noći od upada vukova. U jednom momentu nebo se smračilo, počeo je da duva jak vjetar s mora. U daljini je vidio munje i grmljavinu koja je bila sve bliže i bliže. Prve kapi kiše, a potom sve krupnije, počele su da padaju po njegovom licu. U sebi je pomislio: Dobro je, evo kiša koja će nas spasiti. Nebo se prolomilo nad Koložunjom, Budvanskim i Tivatskim zalivom. Gromovi su počeli da udaraju u Babinu i Velju glavu, padine planina iznad Koložunja. Niko se hitro sklonio u omanju kamenu kolibu na Ozovom docu. Kroz omanji prozor je vidio da jaka bujica nadolazi s planine. Brzo je izašao s upaljenim lučem. Krenuo je prema mjestu đe je njegov đed rekao da će izbiti izvor. Ispod velike stijene počela je da izbija voda jaka. Niko je to sve u strahu posmatrao s druge velike stijene dok su svuda oko njega bili gromovi o oluje. U jednom momentu grom zapara nebo i udari u veliku stijenu i stijena se od siline udara groma rasprsnu, dok voda, koja je bila ispod stijene, svojim jakim pritiskom izbi na površinu a komadi stijene odletješe prema niže. Niko sav uplašen, mokar, uznemiren priđe prema tom mjestu. Vidio je da se pojavio veliki izvor koji je snažno bio s tog mjesta. Vode s izvora krenuše prema selima Gornjeg Grblja, a odatle svojim jakim bujicama prema Tivatskom zalivu. Olujna noć je stala s prvim zracima sunca, Dok su se sa bukovih stabala slivale kapi kiše, prvi pastiri sa Koložunja vidješe čudo. Izvor je bio na mjestu na kome su oni pokušavali razbiti i pomjeriti stijenu. „Ispunio se san Nika Krstova“, svi rekoše u glas. Veliki djelovi tih gromada stijene i dan danas se nalaze u Koložunjskom potoku. Ovaj izvor je danas jedan od najizdašnih na padinama Lovćena, a zbog svoje pitkosti dobi naziv Dobra voda. Legenda o Niku Krstovu živi i dan danas u sjećanjima onih koji su je sačuvali od zaborava.

MARIN KAM

Posvećeno Aleksandru-Saši Kašćelanu

Mirac, malo živopisno selo na obroncima padina Lovćena jedno je od rijetkih sela Njeguškog podvršja koje u sebi nosi brojne toponime. Malo je priča koje su sačuvane o nastanku toponima ovu priču smo uspjeli da sačuvamo od zaborava zahvaljujući Radu Kuševiji…

Mare Kašćelan je bila samohrana majka koja je sama odgajala svoje brojno potomstvo od petoro djece. Kako je Austrougarska vladala Bokom, svuda su na graničnim prelazima Mirca i sela Gornjeg Grblja bili postavljeni panduri-carinici koji su kontrolisali ulaz-izlaz roba i ljudi ka gradu Kotoru. Miračko vino, krtola, sir, skorup bili su znatno jeftinji nego što je to bio slučaj na pazaru u Kotoru. Austrougaraska je poslala depešu kralju i gospodaru Crne Gore, Nikoli I Petroviću, da se vlasti moraju poštovati i granica između dvije države. Gospodar Crne Gore je naredio da se to ne krši i da se moraju poštovati zakoni obje države. Na Mircu je tada živio Andrija Kašćelan, istaknuti borac i harambaša, toliko hrabar da nije mario za zakone dvije države. Mare Kašćelan je sa svojom omanjom tovarnom životinjom (maskom), krijući preko sela Gornjeg Grblja, nosila svoju robu u Kotor na prodaju. Istim putevima se vraćala sa tovarima u kojima je bio petrolej, šećer, maslinovo ulje i druge životne i prehrambene namirnice. Mare je na taj način izdržavala svoju nejač. No, za ove puteve su znali i austrougarski panduri-carinici. A znali su da se i određenom tkaninom put obilježava da li je slobodan ili vladaju zasjede vlasti Austrougarske.

Panorama Mirca

Jedne takve prilike austrouugarski panduri-carinici pripreme zasjedu u koju je upala Mare Kašćelan. Zadovoljni svojim ,,ulovom” odluče da joj zaplijene robu, a nju da vode pred sud. Uzalud su bile molbe i preklinjanje i bolne suze Mare, da je ne vode i da joj vrate robu jer time hrani svoju nejač. Tri austrougarska oficira bili su neumoljivi pred njenim molbama. Na samoj granici Mirca i sela Gornjeg Grblja čuo je Marino zapomaganje Andrija Kašćelan. Hitro se prikrao oficirima, izvukao dvije male ledenice iza pasa i naredio im da prema njemu krenu i da mu predaju svoje oružje. Oduzeo im je puške, Mari rekao da se brzo sa svojom (maskom) udalji. Kada je Mare bila na bezbjednoj udaljenosti, puške im je bez municije bacio u obližnji grm i vratio se na svoj rodni Mirac.

Do gospodara Crne Gore Nikole I Petrovića stigla je depeša austrougarskih vlasti o načinu na koji se Andrija Kašćelan obračunao sa pripadnicima ove monarhije. Kralj Nikola je naredio da se Andrija Kašćelan proćera van granica njegove kraljevine. Tako je i bilo, Andrija Kašćelan je svoj siguran dom našao kod kumova Mršulja u Grblju krijući se od austrougarskih vlasti, ali i od progona kralja Nikole. Nije prošlo mnogo vremena Crna Gora je ušla u Prvi svjetski rat. Andrija Kašćelan je pohitao s drugim Mirčanima i Grbljanima u borbu za Skadar. U obračunu sa pripadnicima Otomanske imperije ginu Crnogorci ginu i Turci. Kralj Nikola I Petrović sve to prati dvogledom. Na jednom šancu vodi se borba crnogorskih i turskih vojnika. Gospodar sve to posmatra, vidi ističe se crnogorska zastava. Kralj poziva svoja dva perjanika da vide koji je to Crnogorac što je prvi izbio na šanac. Posle nekog vremena perjanici se vraćaju i viču: ,,Gospodaru to je Andrija Kašćelan.“ Gospodar odgovara: „Zar ga ja nijesam proćerao iz Crne Gore, dati nije on u mojoj vojsci.“ Kada ga je ađutant doveo pred gospodara, gospodar reče:

– Ko je tebe doveo ovamo? Zar te ja nijesam zanavijek  prognao iz Crne Gore?

– Niko mene nije doveo, Gospodaru, no sam ja doveo moje dobročinitelje Mršulje i ostale  Grbljane.

– Jesam li ja tebe išćerao iz Crne Gore i naredio, ako se pojaviš, da glavom platiš?

– Jesi me išćerao kao kučka iz obora, ali mi nijesi naredio da ostavim braću i stričeve Mirčane da ginu, ili da im ne skočim u pomoć ako zatreba. Znao sam da ču glavom platiti ako se pojavim, pa ti evo nosim platu, Gospodaru –   reče Andrija.

– Nema ko bi sa tobom na kraj izašao. Ajde neka te đavo nosi! Ako ti Bog oprosti u ovom ratu, pa ne pogineš, i ja ti opraštam. Vrati se doma i živi đe si vazda živio, ali ne čini više ono što si vazda činio.

Ostala je zapisana ova priča o hrabrosti Andrije Kašćelana koji nije prihvatao ni vlasti ni autoritete, a bio zaštitnik sirotinje, nemoćnih i potlačenih. A Marin kam i dan danas postoji i podsjeća na mjesto đe su Mirčani i ostali, krijući svoje tovare sa robom, robu prenosili u Kotor i obrnuto kao jedna od intresantnijih priča sa ovih prostora.

ŽANJEVEDOLSKA PRIČA O SNIJEŽNICAMA

Posvećeno Ljubu (Ilijnom)Vuloviću

Žanjev Do je prvo selo koje se nalazi na vječitim karavanskim i trgovačkim putevima koji vode od Katunske nahije, preko klanca na Krscu, pa dalje prema Bokokotorskom zalivu. Ova priča je sačuvana zahvaljući Iliji Vuloviću i njegovom sinu Ljubu. Priča o teškom životu snježara sa Lovćena i onih koji su se spuštali u lovćenske pećine i jame. Jedna je od najljepših ali i najtežih životnih priča iz prošlosti Njeguša. Duži niz vjekova prodaja snijega i leda bila je iscrpljujući posao da bi se, ne živjelo, već preživjelo samo za one najhrabrije.

Pogled iz Žanjevog dola

Za vrijeme vladavine Francuza Bokom (1805-1813) kao novi komadant grada Kotora stigao je Sebastian, Francuz sa svojom suprugom Eliz, ćerkom Fler i sinom Matisom. Novopostavljeni komandant je želio da upozna planinu Lovćen, njene padine i sve čari. Dok se pripremao za službu u Boki, često je slušao o svim ljepotama ali i opasnostima koje su vrebale na Lovćenu. Kada je primio službu, odlučio se da polovinom novembra 1805. godine priredi za sebe i svoju porodicu izlet na Lovćen. Jutro je bilo sunčano, neđelja, more mirno, bonaca. Sebastian je sa svojom pratnjom i porodicom krenuo polako na konjima strmim putevima prema Krscu. Kako francuski konji nijesu bili naučeni na crnogorski kamenjar, put su morali nastaviti pješice, a konje je ostala pratnja da vrati u Kotor. Nastavili su put pješice, a usput su sreli pastire koji su čuvali manja stada ovaca. Kako je vrijeme prolazilo, u blizini Krsca su sjeli da ručaju na jednom manjem proplanku prekrivenom stablima munike. Dok su ručavali,  Matis se odvojio od svojih roditelja i sestre i nestao u gustoj borovoj šumi. Uzalud su bili povici Sebastiana i dozivanja Matisa. Eliz je bila uplakana a malena sestra Fler jako uplašena. Nebo su ubrzo prekrili mračni oblaci s mora, spremalo se nevrijeme, prve pahulje snijega počele su da padaju po porodici komandanta Sebastiana. Uplašen jako za članove svoje porodice, ne znajući dalje put prema Lovćenu, brzo se vratio prema Kotoru dok je sniježna oluja pred sobom sve pokrivala beskrajnom bjelinom. U njemu su se morile misli šta je s njihovim sinom i kako je mogao tako nestati.

Maleni Matis se sklonio pod jedno stablo munike, bio je uplakan i dozivao roditelje. Kada su njegov glas čuli pastiri sa Žanjevog Dola, brzo i hitro su došli do uplakanog bledolikog dječaka čiji jezik nijesu razumjeli. Uzeli su ga u naručje i nosili ga, smjenjujući se, sve do prvih kuća u Žanjevom Dolu. Tu je maleni Matis pored ognjišta smješten, njega su preobukli u narodno odijelo koje je bilo sačinjeno od vune. Maleni Matis je, nakon što se lijepo ogrijao, nedugo zatim zaspao. Bljedolikog dječaka su lijepo ugostili, hranili ga mlječnim i suhomesnatim proizvodima (njeguškim sirom, pršutom i kastradinom) tako se on nakon nekoliko dana okrijepio i ojačao.  Po Žanjevom Dolu, Krscu i padinama Lovćena bijesnila je jaka sniježna mećava i oluja koja je trajala petnaestak dana. Sebastian je dane i noći provodio s veoma malo sna razmišljajući šta je s Matisom i da li je živ. Da bi pokrenuo vojnu potragu francuske vojske, morao je snijeg da stane i da se prokrči put do Žanjeva Dola i Krstačkog klanca.

Ljubo i Radmila Vulović

Kada je sniježna mećava stala, Sebastian je pripremio vod od tridesetak vojnika s konjima i svom neophodnom opremom kako bi krenuli u potragu za Matisom. Konji s vojnicima i njihovim komandantom su se sporo ali sigurno probijali ka Žanjevom Dolu. Nakon više sati od Kotora ka Žanjevom Dolu stigao je komandant Sebastian sa svojim vojnicima. Sa sobom je imao vojnika koji je razumio francuski i crnogorski jezik. Naišli su na prvog stanovnika sela Žanjev Do,Vulovića, kojem su ispričali da traže komandantovog sina. Vulović ih je odmah odveo u svoj skromni dom. Sebastian je odmah ugledao Matisa i sa suzama u očima ga snažno zagrlio. Pošto je komandant bio srećan što je Matis dobro i zdravo, rekao je prevodiocu da neće nikada zaboraviti dobročinstvo Vulovića. Po povratku u roditeljski dom Matisovo blijedo lice dobilo je rumenilo i svježinu. Presrećni otac, koji je dotle mislio da su Crnogorci divlji narod, htio je dobročinstvom da uzvrati, pa je odlučio da sinovljevom dobrotvoru pokloni imanje u Kostanjici, kod Morinja (Otada su Vulovići u Kostanjici, koji danas čine brojno brastvo). Uz to, dječak je uticao na oca da Žanjevdoljanjima izda i posebno odobrenje o isključivom pravu prodaje snijega i leda u Kotoru, koje su oni koristili više od jednog vijeka. To pravo im je kasnije sankcionisao Petar I Petrović.”

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


seventeen + five =