Lidija Vukčević: Polifonija značenja, ili snoviti homage proteklim vremenima, u knjizi „Neću da se budim“ Ljubete Labovića

 

 

 

Lidija Vukčević:

Polifonija značenja, ili snoviti homage proteklim vremenima,
u knjizi „Neću da se budim“ Ljubete Labovića

 
 

                I novom nam svojom knjigom poezije Ljubeta Labović osvjedočuje, da parafraziramo misao Alaina Bosqueta, kako pjesništvo  nije potrebno, nego neophodno.

Uvodni ciklus od pet pjesama koji je istoimen s naslovom, prožima duboko intimistična melankolija-san je o ljubavi pao na na dno srca. I tek je jedan od stihova koji ukazuje na metafizički, onirički spoj i jedinstvo erotskog i spiritualnog. I jest ova zbirka neka vrst Labovićevog Lidija Vukčevićopita, iskušavanja forme. Lirski ciklusi pjesama izmjenjuju se s lirskom dramom koja je  pak oblikovana  prozom. Takvoj formi gotovo u pravilu, izmiče subjekt prikazivanja – ne zato što ga autor ne bi bio svjestan, nego stoga što ga namjerno uklanja ne bi li uvećao odmak prema  lirskoj materiji. U labovićevskim liriziranim krajolicima unutarnjih ili vanjskih soba, otetim slikama urbanog pejzaža i onog idiličnog zavičajnog, uspostavlja se jedna prepoznatljivo autorska unutarnja arhitektura  vlastitih snova. U njima se izmjenjuju artificijelnost gotovo reistički koncipiranog  mikrokozmosa  s potrebom da se iskaže sepstvo iz dragocjene infantilne perspektive gledanja. Stoga nije čudo što je najčešći dojam koji ostavlja Labovićeva lirika snoviti hommage proteklim vremenima, tišina natopljena snovima. Na primjer u Dalekim dodirima koje posvećuje  kiševskom tipu poetike, Labović upisuje u melankolični lirski esej kestenje djetinjstva ali i umeće fragment  lirske pjesme, njeno otkrhnuto središte, ne bi li načas poremetio  uvriježene razlike između poezije i proze.

Labivićevu poeziju danas promatramo i kao jedan zakašnjeli odjek nadrealističke. Posebno je to razvidno u načinu njena oslikavanja urbanih krajolika. Istodobno, ona aludira na apsurdno slikarstvo egzistencije G.de Chirica u kojem su modeli bez lica postavljeni u arhetipski  prostor helenizma: nisu li slutnje labovićevskih drhtaja upravo zaziv jednog davnog, docleanskog vremena?

Činjenicu da je neke svoje pjesme posvetio drugim pjesnicima i autorima, ili pak naveo citate iz njihovih ostvarenja shvaćamo i kao diskretnu autorsku uputu kako čitati, pod kojim svjetlom njegovu vlastitu pjesmu.

Među takvim hommageima je i pjesma Kamijevsko proljeće koja je jedna vrst himnodijske lamentacije nad vlastitim biografskim trenutkom. Zanimljivo je kako iz takvih pjesama izbija i bodlerovska tamnina i strast vitmenovske vitalnosti. Rekli bismo labovićevskim jezikom: važne riječi dirnute srcem imaju potrebu da budu iznesene na svjetlo, da se iskažu. No, ujedno iz ove duboko osjećajne stihovnosti često stoje vrlo začudne slike neofuturisticke inkantacije: niklovani čelik tih crvenih grozdova jedna je od najupečatljivijih ekspresija, koje nerijetko bivaju hermetične sa isključivanjem konteksta poetskog fakta. Valja napomenuti kako su neke Labovićeve pjesme ove zbirke  lako razaznatljive, pronične, prijemčive.

Druge pak, svjesno oblikovanim semantičkim zasićenjima  izraza, bivaju  naizgled nepropusne i podsjećaju na simbolistička zasićenja tamninom svoga  znaka, nalik nekoj vrsti lirsko – poetskih pisama odaslanih u bespregledno vrijeme i prostor: jezik njihovih  oneobičenja otkriva jak udio impetuma nesvjesnog, nadrealnog, kod ovog autora.Čini nam se da je pjesnik sam namjerno izmiješao, kao u špilu karata, svodivo sa nesvodivim, lirski esej i intimističku dramu, narativno i visoku lirizaciju , stvarno i nestvarno.

Zato i nije nemoguće da se iza idiličnoga naslova Mala noćna muzika krije proza natopljena kaosom velegrada,  što zaziva višak materije u odsustvu duhovnoga. No moramo biti oprezni s Labovićevom sklonošću ka amalgamizaciji predmeta pjevanja. Inkantacija tvari same Lj. Labovicpostaje potraga za čistom materijom i nerijetko prelazi u čistu apstrakciju, u najboljem smislu značenja ali i s punom odgovornošću i sviješću pjesnika. U daljnjem čitanju zbirke ponovo bivamo izloženi oniričkom načelu , posebno razvidnom u pjesmama Vavilonske riječi i Umbra vitae, gdje se snovito smjenjuje s metafizičkim ozračjem značenja u specifično labovićevsku potragu  za onim što izmiče. Sjenovito i skrovito zatomljeno ili zakriveno tišinom i zrcalima želi postati vidljivo kroz alegorijske sadržaje i neosimbolistička nadahnuća (Šopenov povratak) a nerijetko se inkantiraju glazbeni tonovi i linije u zasićene poetske slike, na pr: komponovao je kapima krvi /koje su padale kao jesenske ruže.

Ovaj dvostih možda bolje nego ikoji drugi izražava sublimat labovićevske poetike. Rekli bismo čak da izravno govori o estetskom  i egzistencijalnom entitetu pjesništva, do ravni lirske formule, jednadžbe koja prikriva i otkriva tajnu Pjesme.

Ipak je Ljubeta umetnuo u ovu zbirku i  pjesme koje su naizgled raz-govornog dictusa. Takva je Putovanje u Sutomore. U njoj je sjećanje komponirano od nekoliko narativnih kadrova, začinjeno erotskim nagnućem, pa je danas razumijevamo kao malu ljubavnu poemu. Inače je suvremena kritika ovog autora definirala kao pjesnika ljubavi i smrti (Božo Koprivica povodom zbirke Nedostajanje) pa je time eo ipso usredišten u mediteransku tradiciju pjevanja koja se kreće između  ovih dvaju velikih temata. Ipak recimo i to, ako su u prethodnim knjigama ovog autora Nedostajanju i Unutrašnoj sobi  stilsko i tematsko u ravnovesju, nešto novo dominira u ovoj najnovijoj zbirci: Knjiga Necu da se budim - naslovnaesencija je izmiješana s egzistencijom pa se često ovakav amalgam otima u metafizičke i oniričke, u nadrealne senzacije. Stoga i jest  ova nova zbirka žanrovski, stilski i jezički polifona, što je još jedna  njena vrijednost. Ciklusi Ars magna  ili Psalmi za Tomazea, svojom mistikom srca  i idealne autobiografske projekcije odudaraju od duboko intimističkih tonova pjesme Izlazak, koja pak kao da posve zatomljuje besubjektnim izrazom svako moguće Jastvo. Ne moramo naglašavati koliko su daleko od  katranski natopljenog srca religiozno-mistični tonovi  Prvog dolaska koji posve sakralno shvaća  požudu uznoseći  je do surrealnih slika smjenjivanih kontrapunktima lirskih vatrenih ruža ili starom ljepotom što drhti na uglovima skverova.

Spoj modernog i nove tradicije možda je najvažnija odrednica Labovićeve poezije: sjenke iza zamagljenih zrcala naznačuju nisku kontrapunktalno postavljenih lirskih procedura, tehnika, oblika, iskaza. Neka bude rečeno u tom kontekstu i ovo: jedna od Labovićevih, po našem sudu najljepših ljubavnih pjesama suvremenog crnogorskog pjesnistva Glas ispisana je metafizičkim drhtajima i kazuje neobičnim jezikom očuđenja svoje melankolične vizije. Vrlo je srodna s A. B. Šimićem, ne samo u pjesničkim izborima već i u potrebi da se pjesmom izraze najtananija čuvstva mistike srca i tajanstva tvari. S druge strane, Labovićevo nas pjesništvo svojom poetikom sjene i arhitekturom sna podsjeća na liriku  jednog  samo znalcima znanog pjesnika kasnog talijanskog Novecenta, Sandra Pennu, kojeg talijanska kritika smatra Leopardijem XX. Stoljeća. Upravo rimska melankolija u tonu Penne biva nastavljena i produžena u lirskoj  lamentaciji i konfesiji labovićevske game. Time crnogorski pjesnik brižno čuva  i širi luk mediteranstva , strpljivo njegujući svoj pjev od baladičnog ili šansonjerskog (Balkanska zima) do fragilnosti poetskog imaginarija koji upozorava na poroznost, rasipanje i rastakanje  našeg svijeta. Ovaj strah od iščezavanja njegovih vrednota Labovic iskazuje na iznimno pregnanantan lirski način, a dekonstrukcijski semantički niz postaje još jedna konstanta Ljubetinog pjevanja.

Semantemi jakih značenjskih odjeka, aludiraju i visoke tonove oniričko-metafizičkog  i  poetske slike bliske senzibilitetu neiskazanog rockera.  Ostavljamo stoga čitatelju ova bdjenja u tamnim grafikonima noći da prosudi s koliko je istinske snage sudbinom stranca među svojima i svoga među strancima, sudbinom unutrašnjeg disidenta-što nije ništa drugo nego definicija svakog istinskog pjesnika – Ljubeta Labović najnovijom zbrikom uspio svesti svoje simbole kuće, sobe, zidove, drveća, ljubavi, odlazaka i povrataka, načinom koji neodoljivo podsjeća na sjajnu Larkinovu Poeziju odlazaka , na univerzalne znakove  izgubljenih zavičaja. Smatramo da je Labovićevo odisejsko lutanje predjelima pjesništva donijelo dragocjeno svjedočanstvo u vidu epistolarnog imaginarija ovom najnovijom zbirkom.