Lidija Vukčević
Traganje za identitetom i kontinuitetom

 

Miraš Martinović, Antički gradovi, snovi i sudbine, Matica crnogorska, Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske i Skaner studio, Zagreb, 2012.

 

Pod intrigantnim naslovom i u izvrsnoj likovnoj opremi kriju se snovi i sudbine dvadeset osam gradova, poznatijih ili manje znanih, prekrivenih zaboravom ili naprotiv, vrlo poznatih. Autor Miraš Martinović ne piše samo o gradovima i gradnji kao arheološki tragalac već ispisuje svoje osobne ali i kolektivne mitove o takozvanim urbanim cjelinama i prostorima koji su nestajali ili ostajali u tragovima a povezani su uz prošlost antičkih i srednjevjekovnih  obitavanja i seoba. Pripovijest o svakome gradu ilustrirana je dokumentima, skicama, fotografijama, nacrtima. Je li ovdje riječ o mješovitom žanru arhetipskog kazivanja istraživača vremenitosti ili o lirsko-meditativnom ogledu kojim se zapostavljeno blago crnogorskih kulturnih naslaga želi predstaviti kao nanovo otkriveno, pomnim uvidima u taloge povijesti?

 Uvodni tekst Predraga Matvejevića i zaključni Radoslava Rotkovića stavljaju autora Martinovića u kontekst kavafijevske poetike ili poeme u duhu gorkijevske pobune. Albanski pisac Visar Zhiti u svom uvodu govori o univerzalnim metaforama, o miješanju historije s fantazijom, kronike s poezijom.

Učene poduke, apokrifni tekstovi, sjećanja i citati smješteni su umjesto u margine kao inicijacije u priče ili su postavljene zanimljivim grafičkim slogom na vertikalnim rubovima stranica.

Knjiga o antičkim gradovima uokvirena je izvana i iznutra. Naslovnica i zaslovnica decentno sugeriraju i upućuju na bogatstvo arheoloških nalaza. Unutrašnji okvir aludira na kiševsku tehnologiju kojom se priče posvećuju umjetnicima. Čitavu knjigu posvećuje Mirku Kovaču, a zadnju pod naslovom Knjige-Makarije ot Černie Gori, Dimitriju Popoviću.

Glas naratora kreće od znanstvenog koji u filologiji i arheologiji nalazi uporišta za gradove sjećanja, iščezle ili uništene, dokaze o njihovu postojanju, dakle  filigranski predanog tragatelja koji podastire svaki dokaz – bio neugledan ili veličanstven – za  njihovo antičko porijeklo, do manastirskog meloda koji pjeva tužaljku nad izgubljenim temeljima  suvremenosti.

Jer iz perspektive svagdašnjosti  dokidaju se vremena i mjesta, autorstva i sudbine. Slutimo da je Miraš Martinović htio izvući iz tame prošlosti zaboravljena naselja, ulice, trgove, ljude.

Najčešće se poziva na antičke, posebno rimske uzore i izvore, preuzima citate iz njih. Tako se intertekstualnošću probija do arheteksta, koji je u gradnji dakle i arhitekturi nerijetko i zapis na kamenu (uvodna likovna ilustracija s akadskim epom u kamenu).

Znamo da svugdje gdje započinje pismenost, slika, zapis, započinje i kultura i  s njom, svojevrsna estetizacija povijesti.

Znanstvenici prirode znaju koliko su stare geološke naslage nad kojima stanujemo ili kojima koračamo. Oblik i sastav kamena otkriva “rad” vremena. Gradnja pak iziskuje razgradnju, ili rekonstrukciju.

Kao u pitanjima o postojanju boga, možda nam je potrebna  reluzija  antike da bismo izbjegli njenu  reinstalaciju u suvremenim fantazmama o njoj.

Dok nam je autor krao pažnju dešifriranjem toponimskih sadržaja iščezlih gradova-Oblun, Samobor, Đuteza ili Spolije- prisjetili smo se  oživljenog interesa za  Troju, Ilire, Tračane, Kelte, kao i naučnih pretpostavki da seobe nisu uvijek išle  sa sjevera na jug, već se često kretale i obratno.

Ova je knjiga knjiga potrage za identitetima i kontinuitetom, uspostavom historije kroz povijest graditeljstva, pismenosti, grafike.

Ako i prepoznajemo zapretana porijekla u toponimima ili andronimima, sačuvana u slaveniziranim  ili osuvremenjenim izvedenicama, ne razumijevamo uvijek umetke  borghesovskih tonova ili dokumente vezane uz  pripovijesti. Posebno ne one koje znamo iz staroslavenskih studija, znajući da su apokrifni.

Stoga nam se naslojavanje, usložnjavanje slika i tekstova ponekad čini nepronično i preuzetno. Pretpostavljamo da je riječ o nezavršenim pripovijetkama, narativnim dionicama koje su namjerno ostale „otvorene“ u stilu labirinta.

Smatramo da se za njima kriju mediteranska upisivanja u metafore i simbole povijesti i naprotiv, ispisivanja sadašnjosti iz nemira historije gradova i  sudbina…Svakako, obostrano iščitavanje suvremenog i svevremenog  povezano je tehnikom koja aludira na gradnju, arhitekturu grada i teksta, naselja i knjige, ali u duhu s antikom i sa  ktonskim i metafizičkim aluzijama i sugestijama.

Pisana između intelektualnog dnevnika i putopisno-konfesionalne proze, arheoloških zapisa i putositničkih* fascinacija, možda najviše na tragu znanja o Iliriku i Ilirskim provincijama novije povijesti, Martinovićeva knjiga je još jedan prilog bogatoj putopisnoj prozi suvremene (C.Magris, P.Pavličić, P.Matvejević) ili novije književnosti (Crnjanskijevi zapisi o Toscani, Alfirevićevi, Dučićevi ili Rakićevi nezaobilazni  putopisni eseji).

Knjiga o sudbinama i snovima antičkih gradova Miraša Martinovića pokazuje autorovu žudnju da se iz drevnog arhajskog i atičkog, antičkog prostora i vremena uznese mitsko u ruhu fantastične historijske bajke a nedavna tragična suvremenost ovih prostora iščita i iz milenijskih podloga povijesti koje su nam prethodile.

Drhtavo tlo historijskih trenutaka Martinović je pokušao iščitati iz ruina, apokrifa, gradnji, nalik babilonskoj pomutnji jezika.

Hoćemo li ostati znakovi pored puta ili tek pismena u nejasnom sjaju rukopisa ili kamena nije jedino pitanje koje postavlja ova neobična knjiga.

* tremin iz hrvatske putopisne literature: Fran Mažuranić, Matko Peić etc..

 

Tekst je objavljen u dnevnom listu Vijesti, 27. oktobra 2012. godine u ART dodatku.

 

 

 

Tagovi: , , , , , ,

 
 

Kalendar

February 2019
M T W T F S S
« Jan    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728