Integralan intervju Ljubete Labovića sa književnikom Ibrahimom Hadžićem povodom njegove najnovije knjige pjesama.

 

 

Ljubeta Labović

Intervju sa književnikom Ibrahimom Hadžićem

Poeziju crpim iz mitske dubine zavičaja

 

Ljubeta Labovic - 200

 

 

 

 

 

 

 

 

Negdje na početku studija pročitao sam rečenicu Lava Tolstoja, o tome da je djetinjstvo nepresušan izvor za umjetnike. Slike i doživljaji koji su u tom periodu usvojeni, ostaju za cio život. Bio sam pomalo ljut na genija iz Jasne Poljane. Pitao sam se čemu ostatak života ako je to tako. Danas vidim da je Tolstoj bio u pravu, kaže Hadžić.

Ibrahim Hadžić, lirski pjesnik, meditativni prozaik i filozof, rođen je u Rožajama 1944. godine. Osim višedecenijskog bavljenja literaturiom, svestrani je proučavalac jezika, prirodnih fenomena i svega onoga što iz posebnog ugla vidi ljudsko pjesničko oko, „sabirnik mnogobrojnih oblika i slika“. Hadžić je nedavno objavio novu knjigu poezije „Duge senke kratkih pesama“ (Kulturni centar Novog Sada), u čijem pogovoru Marjan Čakarević kaže da je u pitanju knjiga koja na prvom mjestu predstavlja ono što Hadžić inače, rekao bih nastoji tokom ukupnog bavljenja literaturom, a to jeste da se u čulima dostupnom svijetu pronađe smisao postojanja.

Poetika i poezija Ibrahima Hadžića već je uobličena u prepoznatljiv i impozantan pjesnički opus, razvijale su se u obzorju modernog pjesništva srpskohtvatskog jezika, još od prve autorove knjige Harfa vasiona, objavljene prije gotovo četiri i po decenije. Hadžić je bio dugogodišnji urednik školskog programa Televizije Beograd.

Književnošću se bavi bezmalo pola stoljeća. Obajvio je petnaestak knjiga poezije i proze, prevodi poeziju s ruskog jezika. No, s obzirom da je  čovjek iz prirode i da u prirodi nalazi  najvećeg sagovornika, već četvrt vijeka ozbiljno izučava gljive – predstavnike carstva Fungi. Objavio je  nekoliko knjiga o gljivama. Jedan je od osnivača Mikološkog društva Srbije i pokretač časopisa Svet gljiva. Njegove  knjige o gljivama postale su priručnici za mnoge radoznale, ali i naučnike. Osim gljiva, nabokovljevski je pasionirani istraživač noćnih i dnevnih leptirova.  Za svoj rad dobitnik je mnogobrojnih nagrada od kojih je najvažnija „Bosanski stećak“ na 51. Sarajevskim danima poezije.

U novoj  knjizi poezije, Duge senke kratkih pesama (Kulturni centar Novog Sada, 2014.), otvoreni realistički motivi, teme, narativi i fabule dosežu do refleksija, simbola i znakova Vaše prve lirsko-meditativne knjige  zbirke Harfa vasiona iz 1970. Da li ste poezijom otkrili barem dio onoga za čim ste tragali gotovo pola stoljeća?

Ibrahim Hadzic - 3Pjesnik, bez obzira u kojem se životnom dobu nalazi, on je uvijek na početku. Svejedno o kojoj se knjizi po redu radi, i prva i posljednja nastoje da daju odgovore na uvijek ista pitanja: pitanja smisla postojanja! U prvoj knjizi, kao mlad pjesnik bio sam zagledan u zvijezde.  Možda eliptičnost, odnosno škrtost u riječima, čine prvu knjigu metafizičkom. No, u najnovijoj zbirci  govorim o sličnim temama na drugačiji, ironičan način. Moje pjesme više nijesu u jeziku škrte iako pojedine „kratke“ imaju samo četiri stiha, tj. formu katrena. Sada sam zaokupljen temama a ne ritmom. Moje pjesme možda liče na sažete eseje, gnome i sl. Ne mogu govoriti o uzorima, ali su mi vrlo drage pjesme koje pišu prozni pisci. Kod njih nema uvijanja i zaumnosti. Ispred svega ide siže, a taj siže ima vrlo jak oslonac u životu, bilo da je simboličan, bilo da je istinit. Recimo, pjesma Dejvida Herberta Lorensa Zmija na pojilu je prosto genijalna, zatim poezija Bertolda Brehta, Vladimira Nabokova. Vrlo su zanimljive pjesme našeg Ćamila Sijarića. Pa Česlava Miloša. A tu su pjesme mog prijatelja, prozaiste, Bore Ćosića, pa pjesme Danila Kiša, pa Mirka Kovača. Prozni pisci u pjesmama, osim što se služe simbolima, parabolama, promišljaju temu, misle duboko.

Od kraja osamdesetih, možda od zbirke Na staklu zapisano, okrećete se asocijativnom i narativnijem izrazu, istovremeno tu ste negdje na razmeđu generacija… Kakva je danas uloga pjesnika u vrtoglavom svijetu tehnologija, kultova novca, pornografije i spektakla?

Govoriti o ulozi pjesnika danas, vrlo je delikatno. Nekada sam, kao mlad, u jednoj književnoj anketi, koju je pripremio Predrag Palavestra za Savremenik, govorio o ravnopravnom vrednovanju svakog ljudskog bića. Izdvajati pjesnika samo za to što je pjesnik, kazao sam da to nije u redu. Svaki pošten, kreativan i radan stvor zaslužuje visoke ocjene.

Živimo u ubrzanom, bezumnom vremenu. Vremenu hiperprodukcije svega i svačega. Vrlo se teško razabrati šta je dobro a šta nije. Recimo, likovna umjetnost, ona postaje videoklip… eksperiment… instalacija… performans… hepening… To je drugi medij. Naravno, u filmu ima likovnosti, ali to nije ono što se zove umjetnost – likovna umjetnost. No, tokovi života su nezaustavljivi. Možda i to mora da se ostvari na taj način. Možda nije dobro definisana sintagma Od pećinskog slikarstva do Pabla Pikasa. Možda treba proširiti pa reći Od pećinskog slikarstva do nagog tijela Marine Abramović. Ja se divim tehnologijama, svjestan da je ovo vrijeme Interneta… mobilne telefonije… GPS-a … dronova. Danas djeca razmišljaju kao starci. Potkovana su, kako bi kazali u mom zavičaju. Sve znaju. Idoli su im ili virtuelna bića, ili ljudska bića koja ne pripadaju onoj. To su osobe koje imaju strašan uticaj na mlade, oni su vlasnici novih tehnologija, to su ljudi novca, pornografije i raznih vrsta spektakala.

Danas pjesnici teško da su ikom idol. Recimo, ono što su napisali Brana Petrović u pjesmi Prilog za evropsku istoriju i Mak Dizdar u pjesmi Poruka prosto je genijalno, genijalno i u pjesničkom smislu i u vidovitosti onoga što će doći, a došlo je. Oni su bili pravi vrači iliti pretskazivači teškog zla koje je zadesilo sve nas na prostoru bivše Jugoslavije. Trebalo bi uvijek iznova čitati te pjesme.

Rođeni ste u Rožajama, na padinama Hajle… Rožajsko djetinjstvo ostavilo je dubok trag na Vašem pjesništvu i uopšte životu i traganjima. Posebno kada su u pitanju osjećanje i doživljavanje ljepote i mističnosti prirode.  (Boja okoline), to se osjeća i u Vašim urbanim, tzv. gradskim pjesmama?

Ibrahim Hadzic - 2Negdje na početku studija pročitao sam rečenicu koju je izgovorio veliki Lav Tolstoj, koja je govorila o tome da je djetinjstvo nepresušan izvor za umjetnike. Slike i doživljaji koji su u tom periodu usvojeni, ostaju za cio život. Bio sam pomalo ljut na genija iz Jasne Poljane. Pitao sam se čemu ostatak života ako je to tako. Danas vidim da je Tolstoj bio u pravu. Dakle, Rožaje osjećam kao jedan nepresušan izvor u svakom pogledu. U zavičaju provodim dva do tri ljetnja mjeseca. Ta tri mjeseca su moja energija i hrana za ostatak godine koji provodim u Beogradu. Ja se nalazim u Faradejevom kavezu a oko mene praskaju munje.

Moj zavičaj kao da je izronio iz djela Nikolaja Vasiljeviča Gogolja. Paralelno uz realni svijet i život, postojao je i mitski. Tu su đavoli, tu su šejtani, tu su vragovi, tu su iblisi itd, itd. da samo nabrojim nekoliko naziva đavola. Njihova imena ušla su u rožajska poređenja ili kletve: Đavole jedan, J. ti đavo majku, Šejtanu jedan, Vraže jedan, kao Iblis si. I cijela priroda živi u dosluhu sa nečim što je izronilo iz mita. Kod nas padaju tri džemreta. Niko ne zna kakva su ona. Izgleda da su ta mitska bića – duhovi, koji se ne mogu vidjeti i opipati ali čija se djelatnost lako uočava nakon njihovog padanja jer bitno utiču na promjenu klime, na prelazak zime u proljeće. Prvo džemre pada u vazduh, drugo u vodu i terće u zemlju. Njihovo padanje počinje od druge polovine februara do početka marta mjeseca.  

Kad već govorite o zavičaju, autor ste Rječnika rožajskog govora, u kojem osim pet hiiljada leksema (lokalizama, arhaizama, varvarizama…) ima još mnogo jedinstvene jezičke građe koja osvjetljava govor, a i mentalitet i duhovno i folklorno stanje duha ovoga kraja?

Moj rad na Rječniku bio je vrlo složen i dugotrajan, riječi sam počeo da prikupljam od studentskih dana. U tim brojnim riječima ima onih koje nijesu zapisane ni u jednom do sada štampanom s/h, h/s itd. rječniku. Te riječi su svojina rožajskog govora, ili šireg regiona. Vrlo sam se iznenadio kada sam u Kišovim Ranim jadima našao moj zavičajni pojam fuškija. Ovdje nije mjesto da sada tumačim ovaj pojam, ali eto, mi i ne znamo kako je sve putovala ili nastajala neka određena riječ. Moj Rječnik je diferencijalan a ne opšti. U njemu nema pojmova koji su opštepoznati. Ja sam se usredsredio na ono što je lokalno, ili što sam mislio da je lokalno.

Pri štampanju Rječnika sa izdavačem sam se dogovorio da napravimo jednu inovaciju za ovu vrstu djelatnosti. Naime, posjedovao sam tonski materijal, govor Rožajaca, koji sam snimio sedamdesetih godina prošlog vijeka. To je govor ljudi koji su rođeni krajem XIX i početkom XX vijeka, od kojih danas više niko nije živ. Dakle, svaki primjerak štampanog Rječnika sadrži i CD. Ovim postupkom omogućili smo lingvistima da otprate akcenatsku i svaku drugu osobenost rožajskog govora. Izdavač Rječnika je Institut za crnogroski jezik i književnost u Podgorici.

No, još kod mene ima nečega što me vezuje za rodni kraj. Radeći na ovom Rječniku napisao sam jednu zbirku pjesama koja vrvi od lokalizama. Knjigu sam nazvao Maternji jezik. Ovaj naslov je simboličan a i bukvalan. Majka je glavna ličnost. Ona govori „rožajskim govorom“. Ja, kao pjesnik, u posljednje vrijeme često koristim majku da se zaklonim iza njene starosti. U pogovoru zbirke Maternji jezik zapisao sam sljedeće: Šta je to moj maternji jezik?

To je jezik miješanog ijekavskog i ekavskog dijalekta, jezik sa puno gramatičkih nepravilnosti, jezik sa brojnim lokalizamima i tuđicama, jezik sa umekšavanjem suglasnika l i njegovim obaveznim pretvaranjem u “lj” ispred vokala „i” i „e”. I evo sada, u poznim godinama, otvorio mi se jezik djetinjstva. Poželio sam da na njemu napišem bar jednu knjigu, da nanovo oživim i preživim slike i riječi koje su bile duboko zapretane u meni.

Knjiga Posmatrač je estetički određena u jednom eseju kao simbolistička asocijacija na Bodlera i „hram prirode“…Tu je kontemplacija mističnih i poetskih veza „tajnog života biljaka“ veza koju vrhunite spram poezije, gljiva i noćnih leptirova…? 

Posmatrač je sublimacija mojih lirskih doživljaja, mog lirskog pogleda na svijet. To su slike, slike… To su mahom pjesme u prozi. Ja sam u toj knjizi riječima slikar slika. Ja posmatram svijet i nastojim da uočim ono što drugi ne vide. Kad vidim noćnog leptira ja znam koji je mužjak a koji ženka. Tako raspoznajem i vrapce, mužjak ima crnu fleku na grudima a ženka nema. Znam da čavke imaju plave oči. Znam da mačka ima vertikalne zjenice a koza horizontalne… Prepoznajem na stotine i stotine gljiva. Popriličan broj biljaka.

Čemu to, pitaće neko. Ne znam ni sam, ali mene mnoge stvari interesuju na koje drugi ne obraćaju pažnju. Sva ta moja razgranata interesovanja po malo, da se našalim, su šizoidna. Ali ta šizoidnost je, rekao bih uvijek pod mojom poetičkom kontrolom. 

Kao liričar, pjesnik senzitivizma, svakojake osjetljivosti zasigurno ste teško preživjeli surova nasilja i balkansku zbilju potonjih decenija.  

To su tokovi istorije. To je čarobna i luda vrteška. Danas, kada smo svi iz bivše Jugoslavije proklamovali demokratske principe, vidim da živimo u najsurovijem mogućem svijetu. Zar se demoni ne dokopavaju vlasti. Krenu kobajagi kao demokrate i začas uvidiš da su čisti makijevelisti. Pratim surove obračune među partijama koji se odvijaju ne zbog demokratskih principa već oko toga ko će se više i duže zadržati na vlasti, a vlast podrazumijeva moć, novac, bogatstvo… Ja obračune među partijama vidim kao prastari balkanski običaj LAPOT. Zar to nije lapot? A šta je bio lapot: bio je ubijanje staraca. Ubijali su ih sinovi. To se odvijalo sve do onog trenutka dok jedan mladić, koji je trebalo da ubije svog oca, nije saznao da će i njega ubiti njegov sin kada za to dođe vrijeme. Eto, zar te surove smjene, taj izgon na ulicu i sposobnih i mladih ljudi ne liči na lapot? 

I sami ste stradali u balkanskom galimatijasu nasilja, zlolčina i tortura. U  svemu je  participirala i kultura i ovdašnji pisci, akademici i tzv. intelektualna elita. Zajedno sa Filpom Davidom i još grupom kolega, Miloševićeva diktatura Vas je proganjala i udaljila s posla na RTS-u. Šta se u međuvremenu promijenilo?

To su vrlo nesretni trenuci, trenuci kada smo po prastarom balkanskom običaju, koji maloprije pomenuh, bili „ubijeni“ kao urednici i službenici Televizije Beograd (nas nekoliko stotina), a na naša mjesta dovedeni jahači nacionalizma i karijeristi. Jedan crnogorski pisac svojevremeno me je pitao zašto sam tako mlad otišao u penziju, kazao sam mu: „Zbog visokog pritiska“. „A kolik ti je pritisak?“ pitao je radoznalo i zabrinuto. „Spoljnji, spoljnji, nije unutrašnji.“

Često su pjesnici (M. Milišić, M. Stanisavljević) Vaši prijatelji koji su stradali zbog diktature i svakakvog nasilja tokom rata na Balkanu junaci Vaše poezije. Osim što je to neka vrsta omaža njima, Vi kao da želite iznova da podsjetite i upozorite na tragediju koja se zbila i koja još traje na ovom prostoru?

Da, jedan je poginuo u svom rodnom Dubrovniku, u svojoj rodnoj kući 1991, na samom početku rata i strašnog, bombarodvanja istorijskog grada od strane JNA i crnogorskih dobrovoljaca, a drugi je sagorio u samouništavanju. Stanisavljevića je za kratko vrijeme pokosila najteža bolest. I Milišić i Stanisavljević su odlični pjesnici. No, nažalost iako se situacija navodno promijenila, i jedan i drugi ostaju po strani. Vrlo rijetko su predmet interesovanja književne a i druge publike. Ne znam da li je dovoljno to što u Užicu, gradu u kojem je Stanisavljević završio gimnaziju, svakog dana đaci na klupu ispred škole stavljaju po jednu njegovu pjesmu za šetača namjernika. Lijep gest.

Milišić je raspet između Hrvatske i Srbije. Mislim da ti slučajevi, bar u našim prilikama, nijesu preporučljivi. Najčešće se ostane između, propada se. Donekle je i moj slučaj takav. Jedni kažu pripadaš crnogorskoj poeziji, drugi srpskoj, teći muslimansko/bošnjačkoj. I propadam između tog trojstva.

Kako doživljavate danas društvenu, kulturnu i književnu zbilju u Beogradu i Srbiji, posebno u smislu sporih promjena i tog neprekidnog raspeća Srbije između Zapada, odnosno EU i Rusije? 

Mi živimo u kompletno moralno posrnulom i nesređenom društvu. Nevjerovatne se stvari događaju oko nas. Ona zla izreka Ko bi dolje sad je gore se neprestano, na naše oči, realizuje. Zlikovci se proglašavaju herojima, i obrnuto. Devalvirani su glavni stubovi zdravog društva. Školstvo i zdravstvo ne da posrću, bauljaju. Kada je u pitanju kultura i književna zbilja, tu ne možemo govoriti ni o kakvom uzornom kulturnom modelu. Književna zbilja u Beogradu i Srbiji je zbilja katastrofalna. Crkveno-nacionalistička struja uzela je sve pod svoje ruke, mešetari, dodeljuje priznanja, štampa knjige, utiče na cjelokupno vrednovanje.

A okretanje Srbije čas Istoku, čas Zapadu, stari je to trik (urođena mana na nervnoj bazi) ovog naroda. Pročitajte Memoare prote Mateje Nenadovića i naići ćete na rečenicu (koju ću parafrazirati), koju su Rusi proti i delegaciji koja je u Rusiju došla da traži pomoć u borbi protiv Turaka, kazali: Vi ste nam draži, Turci su nam bliži (misli se na geografski položaj). Evo vam ovu ikonu na dar pa se molite Bogu.

Između ostalih nagrada dobitnik ste uglednog priznanja Bosanski stećak za 2012. godinu na Sarajevskim danima poezije. U kom smislu je danas moguće obnavljanje regionalnih književnih i kulturnih veza, te s obzirom da ste često u Rožajama, kako vidite književnu i društvenu atmosferu u Crnoj Gori?

Ibrahim Hadzic - 1Nagrada Bosanski stećak je, da se našalim, kamena nagrada, nagrada u težini od jednu 20 kg lijepog krečnjaka. I još pri tome liči na nadgrobni spomenik. Sigurno da mi je drago što sam je dobio. Među nagrađenim pjesnicima ima svjetskih imena.

Kada je u pitanju obnavljanje književnih i kulturnih veza na prostoru bivše Jugoslavije, to se događa na više nivoa. Ne tako da se može zavidjeti na tome, ali dosta dobro s obzirom u kojoj omrazi, omalovažavanju, pa i sirotinji, živimo.

Crnogorsku književnu atmosferu naslućujem, a društvenu osjećam jer mi u Rožajama živi kompletna hadžićska familija. Književnost se u Crnoj Gori mijenja, napuštaju se zastarjeli tematski modeli, prelazi se na lični plan, ne pjeva se više u desetercu o kolektivu i opštoj stvari, iza pjesništva stoje ljudi a ne figure i mitski heroji. Uočava se moderniji izraz. I kako su Crnogorci za sve bogomdani, tako će i književnost izvući iz učmalosti.

Osim poezije bavite se ozbiljnim proučavanjem gljiva i gljivarstvom i proučavanjem noćnih leptirova. Što biste izdvojili kao Vaša najnovija i esencijalna otkrića  u ovim oblastima?

Gljive su čudesna bića. One su tema u književnosti. Pominje ih Lav Tolstoj i Čehov i Knut Hamsun i Tomas Man i Kastaneda i Italo Kalvino i Danilo Kiš i Dragoslav Mihailović i Viktor Jerofejev i još mnogi drugi. Svojevremeno sam se nosio mišlju da sačinim tematsku antologiju o pečurkama.

Ibrahim Hadzic - 4Moja veza sa gljivama je na nivou zavisnosti. Prije neki dan sam bio u zavičaju sasvim određenim povodom, ali kakav bih ja bio gljivar ako ne bih svratio do šume. I dan prije nego što je pao snijeg na sjeveru CG, skoknuo sam u četinarsku šumu. Gljiva je bilo na stotine vrsta, jedne se crvene, druge se žute, treće bijele. Te „životinje koje ne hodaju“, kako se još popularno zovu, gledale su me ispod grana smreka, iz kleka, iz mahovine. Ispred jednog panja, dok sam ležao na zemlji da fotografišem jednu zanimljivu vrstu, primetio sam da me posmatra vrsta koja liči na morsku zvijezdu čiji se rod u nauci zove Geastrum. Za njih Indijanci kažu da su to pregorele zvijezde koje su pale na zemlju.

Eto, pitam se, kako čovjek može biti ravnodušan a da ne odgovori svim svojim bićem i svim svojim znanjem i radoznalošću na ove, a i druge stanovnike šuma i livada.

Što se tiče noćnih leptira, tzv. moljaca, njih sam „otkrio“ prije desetak godina. Pažnju prema njima zadržao sam na nivou objekata koje fotografišem. To su bića nevjerovatnih boja i oblika. Ove insekte, djecu mraka, priroda je opremila čudesnim nagonom, odnosno čudesnim sistemom orijentacije: prate mjesec. Njih zbunjuje naše vještačko svjetlo i oni, zabludeli, nalijeću na žarulje i u derviškom okretanju, ponekada sprženih krila, padaju na zemlju. Recimo, ljetos (2014) dok sam bio u zavičaju, bila je invazija jednih bijelih noćnih leptira. Identifikovao sam ga i saznao da dlačice sa tijela gusjenice, a i odrasle jedinke, izazvaju alergiju, tzv. kontaktni dermatitis. Ti leptiri su na gradskom trgu u velikim količinama jurišali na lampione a odatle padali na šetače. Mnogima su dobili alergiju. Svoje saznanje prenio sam mom prijatelju doktoru Mukoviću koji je zajedno sa još dvojicom rožajskih ljekara napisao zapažen naučni rad s čijim su rezultatima upoznali ljekarski skup na nedavno održanom simpozijumu u Kotoru.

U posljednje vrijeme fotografišem i dneve leptire. A šta tek reći o njihovoj ljepoti. Sjajni Josif Brodski u svojoj poemi Leptirka (koju sam s ruskog preveo 1990. godine) kaže: I ko bi taj juvelir/ što ne mršteći veđe/ u minijaturi pređe/ rukom čitav svemir. 

 Šta su danas Vaša orfejska zavještanja?

Volio bih kao odgovor na Vaše posljednje pitanje da priložim svoju pjesmu iz zbirke kojom ste počeli ovaj razgovor, a koja se zove Za kraj o poeziji.

I onaj koji ovo čita/ Biće nula,/ Kao što će i ovaj koji piše/ biti ništica // A tek papir?/ A tek papir?/ Biće pepeo/ I prah // I kada se to troje spoji/ I zalije vodom,/ Uz tajnu formulu vremena,/ Nastaće fosil.// I radoznali hominid,/ Čeprkaće po okamenjenom pepelu,/ Prinoseći očima/ I nosu artefakt, zrnce koje sija.// U rukama zbunjenog istraživača/ Biće to novi paleolitski dokaz/ O uzaludnosti smrti/ I besmrtnosti poezije.

Jedan dio ovog intervjua je objavljen u ART-Vijestima.

 

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

June 2017
M T W T F S S
« May    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930