Ljubeta Labović

RAZGOVOR: DIMITRIJE POPOVIĆ, SLIKAR I PISAC

Smrt daje smisao životu

 

 

Očito da postoji profesionalni put koji se trasira često puta mimo plana ili volje autora. Naime, samo djelo često određuje smjer i način prezentacije

 

Dimitrije Popovic

 

Likovni i književni izraz velikog crnogorskog i svjetskog slikara Dimitrija Popovića je okean tema, refleksija i zahvata u krucijalne umjetničke i egzistencijalne kodekse ljudske povijesti i civilizacije. To je opus koji obuhvata biblijske, hrišćanske i srednjovjekovne teme, ali i savremene tokove i zbivanja u dramatičnom XX stoljeću. Popović je u ličnom likovnom i književnom imaginariju stvorio svoju veliku umjetničku paradigmu. To je novi vremeplov kroz cjelokupne umjetničke i povijesne tokove čovječanstva koji se prožimaju i dobijaju nove oblike gotovo na svim razinama Popovićevog genija.

Nakon ciklusa posvećenog Francu Kafki, Popović radi dva nova velika projekta. Jedan je ciklus „Lica“ koji priprema za izložbu u Parizu, krajem godine, a drugi projekat posvećen je Njegošu i naslovljen „Misterium Luče mikrokozma“, u povodu 200-godišnjice Njegoševog rođenja. Dakle, ovaj veliki umjetnik vraća se Crnoj Gori i Cetinju gdje je rođen 1951. godine i gdje je započeo svoje velike stvaralačke opsesije. O tom putu Popović za „Vijesti“ kaže:

“Na određeni je način već u počecima bio naznačen karakter onoga što će predstavljati predmet moga zanimanja, tj. motive mojih likovnih kompozicija ili iskaza u literarnoj formi. Ovome u prilog govori jedna zidna slikarija koju sam uradio vodenim bojama i temperom davne 1964. godine, u mojoj rodnoj kući na Cetinju. Ta je slika danas (u raspadnom stanju) bila neka vrsta dječačke verzije pikasovskog tretiranja ljudske figure. Nazivom se vezala za Gospođice iz Avinjona i u mojoj je inačici dobila naziv Podrganičke gospođice (dio Cetinja u kojemu sam odrastao). Iza ovog šaljivog, gotovo parodijskog naslova očitovala se potreba i afinitet za prikazivanjem ljudskoga tijela kroz deformaciju ili stilizaciju oblika. U gimnaziji sam čitao Kafkin Preobražaj. Rezultat impresije koji je na mene ostavilo to štivo bilo je nastajanje crteža nazvanog Kafka 1967. Dakle, u najranijim radovima bila je zametnuta klica onoga što će se pretvarati u razne oblike mog umjetničkog stvaranja a što je bilo vidljivo i u radovima na izložbama koje navodite”.

Veoma rano ste izlagali u Parizu 1978. u znamenitoj galeriji Aleksander Braumiler s Dalijem, Ernstom Fuksom, Braunerom, Dadom Đurićem, Leonorom Fini i drugima. Vrlo rano je prepoznat Vaš rad u svjetskim okvirima.

Tekst 1“Moj profesionalni put je počeo veoma rano. Bio je neuobičajen za mlade umjetnike. Još kao student sam izlagao samostalno i bio biran za razne velike grupne izložbe u ondašnjoj Jugoslaviji. Također sam dobijao i važne nagrade. Očito da postoji profesionalni put koji se trasira često puta mimo plana ili volje autora. Naime, samo djelo često određuje smjer i način prezentacije. Kada je jedan kolekcionar iz Rima vidio moje radove na izložbi u Spoletu na poznatom festivalu Due Mondi uslijedio je poziv iz rimske garelrije Studio S arte contemporanea. Tada sam prvi put izlagao (1985) ciklus raspeća Corpus Mysticum. Lijepo je kada se slike počnu brinuti same za sebe. Znači da su zrele za samostalni život”.

Vaša likovna poetika definisana je kao mistična ili metafizička figuracija, odnosno neonadrealistička, kako je nazivaju talijanski esejisti, ta je likovnost posvećena velikim idealima kulture, najprije italijanske, Hommage Leonardu, Danteu, Mantenji, Daliju… Vaši ciklusi izrasli su iz velikih tema svjetske umjetnosti. Očigledno da ste ranim radovima postupno otvarali i velike umjetničke kodekse.

Tekst 2“Upravo tako. Rani radovi pokazuju ne samo moj afinitet za ono što se označava sintagmama koje navodite, dakle, način oblikovanja djela već pokazuje moj interes za motive koji nisu samo izraz područja nesvjesnog, mitskog ili imaginarnog što se osvještava ili osvjetljava kroz artikulaciju u neki od likovnih medija nego pokazuje moju živu zainteresiranost za ono što pripada tradiciji, opštim vrijednostima kulture i umjetnosti, a što se jednako tako pojavljuje i kao „model“ po kojemu se rađa novo djelo. Jedno djelo inicira ili određuje drugo. Produžava sebe u drugom vremenu, oblikuje se kroz drugi senzibilitet i time dobija novo značenje. Borhesovski rečeno umjetnik ponovo stvara svoje prethodnike. Za umjetnika je, smatram, prvorazredni izazov da starom motivu da novo viđenje, da tradicionalnu formu transponuje u moderan oblik što će kroz klasični rukopis izražavati moderni senzibilitet. Takav je bio slučaj u ciklusima o Leonardu i Mantenji”.

Vaše vizije i forme prožimaju se sa iskonskim izvorištima srodnih korifeja? Rekao bih da na većini Vaših radova o Kafki preovladava Preobražaj, kao ničeanski ideal da se prevladaju ljudski identiteti i sopstvo, te apsurd i uzaludnost egzistencije?

“Ciklus radova nazvan Kafka predstavlja psiho nadrealističke portrete intrigantnog pisca. U osnovi takvog karaktera (kao model koristio sam dva opšepoznata Kafkina portreta) upravo je riječ o metamorfozi, o preobražaju u kojemu se piščev lik i smisao njegovog djela kako sam ga ja doživljvao izražavaju na način jedinstva formalno estetskog sa simboličnim. O ovom sam ciklusu pisao tekst za prašku izložbu u kojemu ističem da Kafkin Preobražaj nije puka fantazija nego uznemirujuća stvarnost, slika tragične svijesti ljudskoga bića. Kafka kroz metarmofozu postaje svjestan, kako navodi Rože Garodi, „temeljne laži njegovog opstojanja koje je imalo samo iluzorni privid jednog ljudskog postojanja”.

Rasklopili ste ključne religiozne teme uobličenjem hristovskog temata, posebno s raspećem i mukom. Ovo ste prenijeli i sadržajem u naslovima knjiga, nadasve knjigom eseja Corpus Mysticum. Čini se da ste u ovoj fazi istražili totalitet, ili kontrapunkt između tjelesnog i duhovnog, svetog i profanog.

“Ono što čini posebnu vrijednost ne samo s teološkog značenja nego i sa umjetničkog aspekta jest da je „Riječ postala tijelom“, da sin Božiji dolazi na Zemlju kao čovjek, a ne kao nevidljivi duh. Ta, kako je Jung naziva, dihotomija Boga, božanska i ljudska dimenzija Isusa Hrista, jest inspirativni poticaj za likovne kompozicije i tekstove u kojima se na različite načine ukazuje na važnost ta dva vida, dvije dimenzije spasitelja; duhovne i fizičke. Raspeće Hristovo nije bio konceptualni akt nego stvaran događaj – ponižavajući, mučan i bolan. Tijelo strada na najsvirepiji način. Značenje tog fizičkog stradanja, smrti na Golgoti koja je u eshatološkom smislu i umiranje smrti, upravo se kroz sliku tijela i njegovog mističnog razlamanja (euharistijsko fractio panis – lomljenje hljeba) direktno odnosi na duhovnu dimenziju Mesije. Duh se izražava slikom tijela koje strada, ali se ne uništava. Ono se (tijelo) razlama da bi se obnovilo. Ko nije razumio mrak golgote, taj nikada neće moći shvatiti svjetlost uskrsnuća”.

Tekst 3Koncentrisali ste jedan dio imaginacije u ženskom kvartetu Judita, Merilin Monro, Saloma, Magdalena. Spojili ste u „ženskim ciklusima“ likove iz obje knjige Starog i Novog zavjeta, ali i varijacije na savremene fatalnosti: Merilin Monro, Judita, M. Magdalena, Salome – reflektuju se u Vašim opusima od metafizičkog čitanja simbola do performansa?

“Svaka od navedenih žena fatalna je na svoj način. Ljepota te fatalnosti je romantičarski rečeno, u dimenzijama njihove tragičnosti. Jer svaka od tih žena je na svoj način tragična. O čemu sam pisao u posebnim studijama o ovim likovima. Uvođenjem živih modela kroz fotografiju ili performans bio je cilj aktuelizovanja spomenutih likova, dati im životnost i uvjerljivost kroz modernu ženu. Posljednji je bio performans Salomin ples. Salomu je utjelovila Severina. Saloma mora imati atraktivnost, senzualnost, erotičnost, zamamnost, kičenost do sladunjavosti da bi se što ekspresivnije i efikasnije izrazio spoj sa krvavom odrubljenom glavom asketskoga lica Ivana Krstitelja položene na srebrni pladanj”.

U knjizi „Smrt u slikarstvu“, koju ste objavili 2001. godine, nalazimo pregled tema o smrti od razdoblja renesanse do posljednjih desetljeća 20. vijeka u djelima pedesetak autora, od Grinvalda, Brojgela, Direra… do Pikasa, Dalija, Vorhola… Smrt je uz eros vječita fascinacija i inspiracija mnogih velikih umjetnika?

“Jako mi je drago što je ova knjiga imala odlični prijem kod struke i kod ljubitelja umjetnosti. I danas je mnogi citiraju. Smrt je tema koja me konstantno zaokuplja to je tema koja daje posebnu vitalnost umjetnosti, jer inspirišući se njome ostavlja nam najveličanstvenija djela koja nalazimo u istoriji od predistorijskog čovjeka do Pikasove Gernike. Smrt i njeni simboli su uvijek živo inspirativni. Ovo naravno postavlja pitanje zašto je ljudsko biće sklonije tim takozvanim mračnim temama nego onim lirskim i onim u kojima se slavi život. Andre Žid je napominjao da se sa lijepim emocijama pravi loša literatura. U svakom slučaju tragičan aspekt ljudskoga bića je imanentan čovjekovom stvaralaštvu, jer u osnovi govoreći o smrti, ili je prikazujući, čovjek u stvari slavi život. Smrt daje smisao životu. Egzistencijalisti su govorili da je čovjek počeo da živi onda kada je postao svjestan svoje smrtnosti. Ta svijest oplođuje umjetnost i kroz nju daje smisao ljudskom životu”.

 

Salvador Dali

 

Izložba koju pripremate za Pariz, krajem godine, biće zbirka portreta ličnosti koje su uticale na Vaše umjetničke obzore. Ko će tu biti od slikara? Moglo bi se pretpostaviti da će od filozofa svakako biti E. Sioran, od pisaca Danilo Kiš, F. Kafka…?

“I Borhes i Sioran i Kiš spadaju u krug mojih omiljenih autora. Međutim, u okviru pariske izložbe naslovljene Lica od pisaca će biti izloženi portreti Kafke, Oskara Vajlda i Sartra, a od slikara Dalija i Pikasa”.

Kao da su se upravo sada spojili ti literarni lukovi vezani uz crnogorske motive. Upravo ste kod zagrebačkog VBZ-a objavili knjigu od 15 pripovjedaka pod naslovom „Smrt Danila Kiša“. Uvijek se negdje u umjetnosti i životu otvaraju, zatvaraju, ili šire neki krugovi.

“U pravu ste. Rekao bih da su krugovi uvijek postojali. Oni su nas određivali, davali oblik i mjeru našim preokupacijama. Svako je djelo, dopustite „riječ” proizvod onoga što je prethodilo i u njemu se nalazi klica onoga što će se iz njega razviti, preobraziti ga u novi oblik, novi znak. To je proces, metamorfoza duhovnog puta kojeg je umjetnik samo djelomično svjestan. On, umjetnik, može poimati svoje djelo, ali samo do izvjesne mjere. Djelo mu uvijek izmiče svojom nedokučivom tajnom. Često sam navodio kako su npr. moji rani radovi bili puno zreliji od moje svijesti u vremenu kada sam ih stvarao misleći da ih u potpunosti posjedujem ili prevazilazim drugim djelima”.

U ključnoj od ovih pripovjedaka, koje su donekle scenaristički koncipirane i iz crnogorskog su miljea, postoje fascinantne slike jednog Vašeg sna. Sanjali ste Danila Kiša, bosonogog sa rendgenskim snimkom pluća u grudima i jednom žaruljom koja mu je osvijetlila nutrinu. U knjizi “Smrt Danila Kiša” najbolje se vidi povezanost dva Vaša velika dara: slikarstva i pisanja, ali i veza sa Cetinjem i Crnom Gorom?

“Spomenuo sam već kako u knjizi Priče iz Arkadije postoji puno događaja koji su potencijalni sižei za složenije literarne forme. Snažan osjećaj podneblja, njegove stvarne i mitske dimenzije daju pečat nekim od tih priča. Snove često koristim kao element literarne forme. Taj san sa Danilom sam uistinu sanjao. Sve pojedinosti koje sam opisao bile su one iz tog sna. San kojim počinje priča Samac iz zbirke priča Smrt Danila Kiša takođe sam sanjao. Pomalo je paradoksalno da nikada nisam imao ni želju ni potrebu da san prenesem u sliku, da naslikam ono što sam vidio u snu, a što je bio jedan od imperativa nadrealističkog slikarstva. San je već doživljena slika i smatram da bi se u likovnoj slici taj prizor potrošio, dok u riječima san nastavlja živjeti, produžava se u stvarnosti i na javi ne gubi ništa od svoje snovitosti. Danilo Kiš je jedno vrijeme živio na Cetinju. On je dobro pamtio i u literaturi spominjao cetinjske kiše. Mi koji smo rođeni na Cetinju takođe čuvamo u sjećanju te kiše slične onim biblijskim. Pojava kiše u snu sa Danilom izraz je očito nekog snažnog simboličkog značenja kojega nisam svjestan. Također nisam sklon jeftinim doskočicama Kiš-kiša. Ali grad, obilje dažda i pisac imaju dubokog metafizičkog smisla. U mojim literarnim radovima uvijek postoji makar i jedva primjetna nit koja me veže za Cetinje i Crnu Goru”.

Tekst 4Pripremate izložbu za 200. godišnjicu Njegoševog rođenja, pod nazivom „Mysterium Luče mikrokozma“. Hoće li to biti paralelni likovni i književni tretman ovog mitema crnogorske romantične i teo-filozofske baštine? Koliko je na Vas uticao ovaj veliki autor i zajedničko podlovćensko podneblje?

“Podneblje o kojem govorimo ima veliki značaj u sagledavanju pjesnikova lika i njegovog stvaralaštva. Moj ciklus radova prati tekst u kojem ekspliciram svoje viđenje Njegoša i njegovog velikog spjeva. Govorim o Lovćenu kao mitskoj planini, blejkovski rečeno koja vjenčava Zemlju i nebo, o Njegoševom grobu na vrhu planine i njegovoj kosmogoniji. Mikrokosmos je neodvojiv od makrokosmosa. Zato je ljudsko biće mala manifestacija velike tajne.

 

Petar II Petrovic Njegos

 

Zasigurno će u ovom projektu biti i uticaja Vaše familijarne povezanosti s Petrovićima o čemu svjedoče dokumenta i crkveni inventar, prije svega krst koji je Njegoš poklonio Vašem pretku a koji je izložen u Biljardi?

“Krst koji spominjete Njegoš je poklonio s ugraviranom posvetom ocu moga pradjeda, popu Lazu Popoviću Jabučaninu, taj je vrijedni predmet danas izložen u Njegoševom muzeju. Koristio sam ga u nekim kompozicijama ciklusa Misterij Luče mikrokozma jer se kao simbol hrišćanstva referira na VI pjevanje Luče. O ovome i još nekim zanimljivim detaljima koji su suptilno uticali na moju sklonost i na shvatanje Njegoševog djela posebno na njegovu bogatu alegoriju Luče pišem u spomenutom tekstu. Knjiga o ovom ciklusu bit će objavljena početkom septembra ove godine. U njoj će uz moj tekst biti objavljen i tekst “Luča Luče ” iz pera Lidije Vukčević koja se godinama bavi njegoševom poetikom”.

Imate li već ideju kako će Vaša skulptura o Luči i Njegošu biti koncipirana i kako i gdje će biti postavljena na Cetinju?

“Skulpturu inspirisanu Njegoševim stihom iz pjesme “Crnogorac k svemogućem Bogu” planiram postaviti u eksterijeru u blizini Biljarde. Ovog ljeta ću pažljivo prostudirati mjesto koje će najbolje usaglasiti ambijent i motiv skulpture. Ovih dana intenzivno razmišljam o jednom scenskom projektu u kojeg bih osim Njegoševih tekstova po mom izboru iz Luče uključio muziku i balet. Za tu prigodu, ako se steknu svi potrebni uslovi za realizaciju kakvu takav projekat zahtijeva uključio bih tri hiljade Cetinjana, od dječačke do staračke dobi. Taj bi se mistični spektakl odigrao 2013. godine u noći prve nedjelje augusta. Trajao bi sat vremena. Također planiram i jednu tehnički manje zahtijevnu svjetlosnu instalaciju, zrake Njegoševe Luče koji će se prelamati kroz likovni, literarni i scenski izraz u godini velikog jubileja na Cetinju”.

Ljudsko biće je “tajna najviša”

U odgovoru na papino pismo, među petnaest izabranih umjetnika, govorite o Umjetniku kao slici Boga-Stvoritelja, o „božanskom umjetniku koji prenosi svoje transcendentalne mudrosti ljudskom umjetniku“?

“To pismo pape Ivana Pavla II je veoma značajno ne samo zbog toga što ga je pisao vrhunski duhovni autoritet nego i zato što je njegov autor Karol Vojtila pjesnik, dakle, umjetnik koji osjeća i sagledava probleme današnjeg vremena i čovjeka u tom vremenu. Sama potreba da se obrati umjetnicima govori za sebe. Govori o značenju umjetnosti i humanističkih vrijednosti koje se afirmišu kroz umjetnost. Između ostalih citira Dostojevskog: Ljepota će spasiti svijet, dakle, ne samo ljepota u estetskom smislu što oplemenjuje duh nego ljepota kao dobro će spasiti posrnuli svijet i u njemu izgubljenog čovjeka. Moderni umjetnik je svjestan tih problema također. Kroz duhovni aspekt umjetnosti može se utjecati na ljudsku svijest.

Papa ističe da Hrist ne pokazuje samo čovjeku sliku nevidljivoga boga nego mu otkriva i put ka njemu (čovjeku samom). Ta tajna ljudskoga bića koje je bio duboko svjestan i Njegoš u Luči mikrokozma je upravo ono što nadahnjuje i inspiriše umjetnika. U njemu, čovjeku, duboko je utisnuta tajna božanskog koja se više osjeća nego spoznaje. Zato cijela umjetnost teži toj tajni. Umjetnost je na neki način epifanija. Pozicija umjetnika je u tom smislu posebna. A papa ističe distinkciju; Bog je stvoritelj, on stvara iz ničega. Umjetnik je stvaratelj koji stvara od stvorenog. Umjetnik stvara po “Božijem djelu” čiji je najzagonetniji “model” za umjetnika upravo čovjek, ljudsko biće koje je “tajna najviša”.

Pjesnici od Dantea do Trakla

“Volio sam sve one umjetnike i smatrao ih bliskim koji su odgovarali mom senzibilitetu. Od renesanse do savremenog doba, od Mantenje do Pikasa. Uvijek me zanimala i mojem izrazu odgovarala izražajnost forme i jasnoća kompozicija. Ono što se izražava likovnim sredstvima kojima se koristim odnosi se prvenstveno na onu zamršenu tajnu, na potisnutu stranu ljudske duhovne egzistencije, na onostranost njegove prirode koja ga pokazuje iz njegove nutrine iz onih predjela duše kako je povodom Bodlera pisao Karl Žoris Uismans, predjela u kojima “raste čudovišno bilje uma”. U literaturi su to pjesnici od Dantea do Trakla među kojima posebno izdvajam Lotreamona koji je obilježio moju mladost”

 
Tekst objavljen u Vijestima, online izdanje, 21.08.2011.
 
 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

October 2017
M T W T F S S
« Sep    
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031