Ljubeta Labović

Povodom drugog dopunjenog izdanja
monografije „Razgovori sa Dadom“ Branke Bogavac

Svjetlost je u slikarstvu kao riječ u poeziji

Branka Bogavac, Razgovori sa Dadom,
Narodni muzej Crne Gore, Cetinje 2013. godine

 

Ljubeta Labovic - 250

 

 

 

 

 

 

 

Ljubeta Labović

 

Branka Bogavac - Razgovori sa Dadom - naslovna strana 400px

Branka Bogavac sačinila je antologijsku zbirku/monografiju intervjua, eseja, izjava velikih svjetskih pisaca, galerista, estetičara, filozofa, istoričara umjetnosti, muzičara, te  reprezentativan izbor Dadovih slika, crteža i instalacija u drugom dopunjenom izdanju “Razgovora sa Dadom” u izdanju Narodnog muzeja Crne Gore. Kao vrstan znalac Dadove likovne poetike i filozofije Bogavac na samom početku ove dragocjene monografije kaže: Dado! Po francuskim umjetničkim prostorima to ime zvuči kao zlatni novčić. Već tri-četiri decenije, za mene je međutim to ime zlatni crnogorski perper jedan od nekoliko vrhova s kojim se Crna Gora takmiči s drugim svjetskim vrhovima. Ovako Bogavac otvara svoj prvi razgovor s Dadom Đurićem daleke 1979. godine u njegovom malom ateljeu u ulici Sena u Parizu. Već tada na svjetlosnim kapijama Dadovih boja i vizija, Bogavac je ušla u njegov kosmogonijski svijet “u središte čovječanstva koje krvari” i tamo ostala do današnjih dana začarana njegovom umjetničkom magijom. Taj ključ za otvaranje umjetnika koga “ni munje ne mogu otvoriti” bila je zapravo sama Crna Gora, umjetnikovo djetinjstvo i sjećanja  na godine rata i djetinjstva provedene u Crnoj Gori i na Cetinju.

“Viđala sam ga sa velikim francuskim pjesnikom Anri Mišom, koji je takođe bio slikar. Njihova druženja su dvije umnožene pustinje”, kaže autorica ove vrsne multidisciplinarne knjige. Ona kroz svoje intervjue s velikim crnogorskim i svjetskim slikarem esejizira njegovu umjetnost, zahvata najbitnije nijanse Dadovoga genija, inspiriše ga tako da iz njega izviru suštinska razmišljanja o svojoj i svjetskoj umjetnosti i egzistenciji. Bogavac nam tako otkriva glavne uporišne tačke Dadovog umjetničkog portreta, uzroke i podsticaje za nastanak mnogobrojnih njegovih slika, instalacija skulptura i cijelih izložbi o kojima slikar sam priča znalački i spontano podstaknut zapitanošću Branke Bogavac: Opet autorica ove knjige prati i ostala dešavanja vezana za umjetnost i život velikog crnogorskog i svjetskog slikara, piše nadahnuto o njegovim izložbama, susretima sa drugim slikarima, velikim piscima, galeristima, porodici, ateljeu u Eruvalu, Crnoj Gori. Osim toga umjetničke i teorijsko-filozofske vizije su u ovoj knjizi podstaknute vrlo slobodnim umjetničkim, ali i “domaćim”  crnogorskim dijalogom Branke Bogavac i Dada Đurića koji je rezultirao detaljima i izuzetnom hronologijom Dadovog života i opusa čime je nastala knjiga “Razgovori sa Dadom” kao ekskluzivan izbor eseja i tekstova  najznačajnijih evropskih i svjetskih savremenika o  Dadu

U tom kontekstu Bogavac nije predodređeni biograf, ili  hroničar, ona duboko promišlja Dadovo slikarstvo, inspiriše ga i oslobađa da govori o najintimnijim stvarima iz svog života i umjetnosti i to Dada Đurića, koji je bio zatvoren i nekomunikativan za sav spoljašnji svijet budući genijem i koji je bio usamljenik i čudak. I zaista, ne znam nikoga kao Branku Bogavac ko je tako dugo pratio,  istrajno i inspirativno pisao o nečijoj umjetnosti kao ona o Dadu Đuriću. Sjećam se njenih briljantnih tekstova o Dadu još iz kultne Književne reči i posebno časopisa Gradac, s kraja sedamdesetih godina.

Otkrivalačka snaga ove knjige spočitava se i u tome što gotovo najznačajnije reference o svom opusu kroz ove razgovore daje umjetnik sam. U dosluhu sa ostalim mozaikom mišljenja u raznovrsnoj kompoziciji ove knjige Branka Bogavac otvara mnogobrojne sinhronicete  kako među samim umjetnostima i stilovima  tako i u mišljenjima velikih korifeja o suštini slikarstva, ali i o odnosima poezije, muzike i drugih umjetnosti.  Malo je poznavalaca i esejista koji bi prepoznali u Dadovim vizijama neke presudne elemente za poimanje njegove umjetnosti, da ih on sam u kontemplativnim trenucima nije saopštio autorici ove knjige.  Tako otkrivamo da u  apokaliptičnim i opskurnim  prizorima Dadovih kompozicija vladaju svjetlost i poezija, te da u ukupnoj egzistenciji ljudskog poretka i smisla postojanja umjetnost sve nadilazi. U jednom razgovoru Đurić kaže Branki Bogavac  “Meni je moje slikarstvo važnije od mog života”  ili ističe da je  “poezija u slikarstvu važnija od slikarstva”. A kao najvažniji i suštinski poriv otkriva nam da je slikar svjetlosti: “Svjetlost se upila u mene i izlila  na platno, ja sam jednostavno slikar svjetlosti, Jedino remek djelo i jeste svjetlo”. A na drugom kraju on je  slikar tame i tanatosa kao drugog neodvojivog spola  ljudske egzistencije koja kao u životu obitava u svakoj velikoj i  univezlanoj umjetnosti. Tim povodom likovni kritičar Mišel Foše kaže: “Svjetlost ispunjava platno, proždire prostor kod Dada…”. U tom kontekstu Đurić u ovoj knjizi otkriva svoju veliku umjetničku spoznaju  o suštini slikarske umjetnosti uopšte: “Slikarstvo je u stvari priča u svjetlosti, Svjetlost u slikarstvu je važna kao riječ u poeziji”.

 

Miodrag Dado Djuric

 

U toj svjetlosti, čija je on transmisija  je i Dadov transcendent, njegova vizija i kosmogonijsko porijeklo slikarstva, ali i života i smrti. To što nam Branka Bogavac otkriva kroz ovaj diskurs jeste i trag Njegoševe iskre besamrtne, Dadova ispovijedna gnoza o svjetlosti, te da čupa slike iz Crne Gore, to je veza i luče mikrokozma, spomenimo to ovdje ne samo zbog dva vijeka od rođenja drugog crnogorskog genija u poeziji Njegoša, već i zbog blizine Biljarde i Dadove rodne kuće. Ta svjetlost u Dadovom slikarstvu ima snagu vječnosti, uprkos svim kultovima mrtvih, uprkos opscenama i apokalipsi.

Dadova vizija svjetlosti  je zadivljujuća, naročito u njegovim majstorskim analizama rituala smrti, kultovima i živim simbolima raznih  mitologija sažetih do pucanja u opnama i zarobljenim erupcijama materije i ništavila ljudskog roda prekrivenog genijalnom svjetlosnom prašinom njegovoga slikarstva. Žan Tusen Desantija upotrebljava suštinsku latinsku riječ obscenus u crnogorskom to bi bila Dadova umjetnička mađija, ta je mađija zarobila njegovo oko sa Dadovih prizora, kao sa Goje, ili Bejkona. O tim egzistencijalnim strepnjama  u knjizi Razgovori sa Dadom govori  nadahnuto sa Brankom Bogavac veliki slikar.

U kosmosu Dadovih tema motiva i ideja kroz koje prolazimo čitajući knjigu Branke Bogavac  nalazimo njegove najskrivenije misli, detalje (u detaljima je bog), erupcije boja i oblika raskošne Dadove likovne semantike, ali prvjenstveno najintimnije detalje o slikarstvu, poeziji, Crnoj Gori, te posebno o vezama života i smrti kao komplementarnih  nizova  ukupne ljudske egzistencije  u čemu je on slikar egzistencijalne strepnje, kao Goja, ili Bejkon.

Povodom izložbe slika i skulptura u galeriji Bobur naslovljene Dado-Hendl  Branka Bogavac nam otkriva fascinirajuće paralele Dadovog slikarstva i muzike.
Tim povodom bivši direktor Pariske opera Žan Pjer Martinoti je napisao:”Ja sam stručnjak za Hendla i odlično poznajem sve opere koje Dado pominje i koje on ponekad provokativno daje slikama. U Dadovim slikama i u Hendlovoj muzici postoji neka unutrašnja ljepota i virtuoznost  koja je potpuno razdražujuća i monstruozna…”, napisao je Marinoti…I zaista Dado je volio muzikalne slikare; Na pitanje “ Možeš li da uporediš muziku i boje u slikarstvu” iz razgovora “Sve je uticalo na moje slikarstvo” on kaže “Kad ti kažeš muzika, slikasrstvo i boje, ja kažem svjetlost”… Za Elen Arveler, nekadašnju direktorku Bobura, Dado je  pravi “Raspeti čovjek našeg doba”, on uzima živu materiju i u njoj vidi ne samo deformaciju nego i smrt u pokretu..

U jednom od  najboljih razgovora s autoricom knjige “A smrt i život su sigurno nešto stoto od onoga što ljudi misle” Đurić kaže da su za njega “smrt i život dva elementa koji čine život” otuda na mnogim njegovim slikama postoji to jedinstvo partusa i tanatosa. To neprekidno rađanje  nikad do kraja rođenog čovjeka: Branka Bogavac je pokazala kroz ovu knjigu da je i Dado osjećao da je to  suštinsko u njegovom opusu. Taj paradoks istovremenog oblika, sjedinjene forme  partusa i tanatosa u procesu latentnog rađanja i umiranja, stvaranja i destrukcije. Još je to prikazano u embrionalnim vizijama  koje lebde u praznini svemira, ili nasred naše nesavršene i usamljene civilizacije. A u tom razgovoru autorica  nigdje ne pominje ni smrt ni apokalipsu…Ona postavlja  asocijativna, diskretna pitanja Dadu, pitanja koja generišu i podstiču njegova razmišljanja i opsesije o umjetnosti, životu. Tu se  otvaraju, vrlo suptilna i smislena, ali za velike umjetnike kao što je Dado vrlo teška  pitanja o sreći, djetinjstvu, Crnoj Gori, sumnji u umjetnost… “Ružno je kad čovjek govori o djetinjstvu” veli Dado, to je “san koji je djelić stvarnosti…”. Osim djetinjstva i sjećanja Dado prve likovne inspiracije i analogije ne duguje savremenicima,  već  Bošu, Brojgelu, Direru…

U kontekstu života i smrti, nastao je i Dadov iznenadni antimuzej, zagledanje skeleta u tišini i sublimacija svega ostvarenog pa čak dolazak i opserviranje biološke smrti. To spajanje života i smrti sliva se kao i kod najvećiih majstora svjetske umjetnosti u neodoljivu čežnju kod Dada za apsolutnim i vječnim; Na takvim, najvažnijim mjestima Branka Bogavac spaja sa Dadom opservacije najvećih, svjetskih korifeja: Borhesa, Siorana, Joneska, Ljose, Veličkovića  i drugih velikana sa kojima je vodila razgovore.  Borhes veli da  je vječnost prolaznost za koju niko ne zna kad je počela. Ali vječnost je i sva sadašnjost…Dado oslikava vječnost  u tom beskonačnom spoju života i smrti.

 

Dado Djuric i Branka Bogavac

 

Knjiga “Razgovori s Dadom” jeste  razuđeni i vrlo raznovrstan mozaik  misli, literarnih fragmenata, citata, poetskih  i slikarskih vizija; ovo je Brankina i Dadova zbirka, kao neki pisani muzej u kom se nalazi stalna postavka jednog Dada Đurića, ovoga puta pisanog i esejiziranog za razliku od onog koji jeste u galerijama muzejima i ateljeima. Oba ta umjetnika su komplementarna i ovaj Dado koji je u razgovorima Branke Bogavac filosof, pjesnik bolnog stanja biti, umjetnik koji je za trenutak promijenio svoj jezik, što je opet Dadova želja i opsesija da dosegne apsolut, ako ne do kraja jezikom slikarstva onda i drugim sredstvima, jezikom poezije, muzike i svime što može donijeti odgovore na teška pitanja beskonačnog bitisanja na zemlji i u svemiru.  Kao i svjetlost i muzika kroz Dadove energetske i emocionalne kamelure pulzira i literatura, tekst. Gaetan Pikon, veliki estetičar umjetnosti, nama poznat po kultnoj knjizi Pisac i njegova sjenka, kaže da sve to raslojeno, nabacano, ili razbacano treba gledati bez prestanka; Prvi velikan koji je zapazio Dada u Parizu Anri Mišo, duboko je uvažavao Dada,  Alen Boske, za koga poezija nije potrebna, nego neophodna kaže da je Dado izabrao mrtvačke i opčinjavajuće sadržaje ..i tom duhu nepodnošljivom i jedinstvenom  dodao zelenkastu i mliječnu svjetlost, praveći magnetsku ljepotu koja se izdvaja iz tog pakla. Ta poglavlja  Savremenici o Dadu, sa više od dvadeset autorskih tekstova, Svjedočenja o Dadu, fragmenti i odlomci iz dnevnika autorice knjige i način kako su nastali razgovori  dopunjuju knjigu živopisnim materijalom i  čitaju se gotovo bez daha.

Knjiga sadrži dvadeset pet razgovora Branke Bogavac  kroz četiri decenije Dadovog života u Parizu tematski raznovrsnih, ali uvijek intoniranih kroz Dadov veličanstveni duh. Razgovori su nekad duže, ili kraće vezani za jednu temu, ali bi autorica veoma često i iznenađujuće brzo prelazila s teme na temu, što je Dado uvijek prihvatao i odgovarao gotovo s osjećanjem očekivanog pitanja. U tome je veličina i poznavanje mnogobrojnih biografskih nacionalnih, porodičnih, umjetničkih detalja diprinijelo da Bogavac kroz ovo drugo dopunjeno izdanje napravi knjigu koja predstavlja izuzetan doprinos ne samo crnogorskoj likovnoj i kulturnoj baštini, već prevazilazi granice i samim tim može biti vrlo interesantno njeno objavljivanje u drugim državama, a prije svega bi bilo vrlo efektno i neophodno jedno izdanje na francuskom u Parizu gdje je Dado bezmalo proveo najveći dio života i u najvećoj mjeri se ostvario kao umjetnik.  Treba još reći da je knjiga opremljena raskošnim reprodukcijama Dadovih slika, mnoštvom izuzetno vrijednih fotografija  Dada Đurića, Branke Bogavac i drugih ličnosti u Eruvalu, galerijama i na drugim mjestima, što predstavlja vrlo značajnu dokumentarnu građu. Knjiga je  objavljena u formatu monografije sa predgovorima Olge Perović  i   Jasne Jovanov.

Sa Dadom su razgovarali i drugi veliki ljudi, pisci, biolozi, slikari, galeristi i rijetki novinari. Svi su se utapali u “užas njegovog komfora” kako veli  Danijel Kordije. Za nekoga to je bio užas, a za nekoga ljepota i zanos, kao za Patrik Vadberg, ili riječi koje u svojoj mutnoći mogu biti okrutnije od slike, ili koloristički raj i pakao za Ljubu Popovića, ili Umnožene parabole sa hiljadu linija za Alena Boskea, ja bih se složio sa Žoahim Aberdah; Možda je to san…utjeha slika, ljepotom i iskrenošću…za samoga Dada to su uspomene iz djetinjstva, iz djetinjstva i rata u Crnoj Gori, to su njegovi “prvi horori”, užasi svadodnevice i smrti i oblici prouzrokovani smrću,  te sam život kao oblik prokletstva.

Svaki umjetnik ima svoj kozmos, svoju umjetničku i egzistencijalnu tačku sa koje kreće u svoju plovidbu ka svojoj Itaci, kako bi rekao Kavafis. Branka Bogavac je pročitala kod Dada da je njegov alef Crna Gora i otvorila je ovu veličanstvenu knjigu  razgovora s Dadom tekstom Ja te slike čupam iz Crne Gore. A zatvorio je Dado 2010. godine na Košćele pored Rijeke Crnojevića.

 

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Kalendar

February 2019
M T W T F S S
« Jan    
 123
45678910
11121314151617
18192021222324
25262728