BIOGRAFIJA

Ljubomir – Ljubo Mudreša rođen je u Bokovu – Cetinje 1940. godine. Završio je Pravni fakultet i na Jugoslovenskom Institutu za novinarstvo – novinarsku školu.

Od ukupno 44 godine radnog staža, preko 35 godina je radio u novinarstvu kao saradnik, stariji saradnik, dopisnik, reporter, urednik, komentator i(li) sarađivao u: „Večernjim novostima“, „Borbi“ (30 godina), RTV Makedoniji, „Monitoru“, „Lučindanu“, „Svetu“, „Publici“, „Pobjedi“, Anteni M i Studiju B. Posljednjih pet godina radnog staža proveo je u RTV Crne Gore, u Radiju Crne Gore – kao urednik – komentator.

13. januara 1990. godine na Cetinju, sa nekoliko crnogorskih novinara, zbog ratno – huškačke uređivačke politike u crnogorskim i drugim medijima javno je istupio iz Saveza novinara Jugoslavije i kao jedan od potpisnika, u Ministarstvu pravde Crne Gore, bio osnivač Profesionalnog udruženja novinara Crne Gore. Kasnije je, sa nekoliko crnogorskih novinara u istim institucijama, bio jedan od potpisnika i osnivača Društva crnogorskih novinara, u kojem je bio prvi sekretar.

Za pet godina rada (1988 – 2003. g) u RTV Crne Gore u Radiju Crne Gore kao urednik i komentator u svojoj subotnjoj rubrici „Mozaik 905“ objavio je preko 180 intervjua sa važnim ličnostima Crne Gore i(li) regiona. Među njima su intervjui sa narodnim herojima, revolucionarima, političarima, istaknutim stvaraocima, političkim neistomišljenicima i drugim.
Braneći sopstvenu autonomiju u novinarstvu, međutim, dobijao je otkaze i više puta bio kažnjavan. Krajem osamdesetih godina 20. vijeka bio je među prvim javnim zagovornicima da Crna Gora obnovi svoju međunarodnu nezavisnot i priznanje, o čemu je govorio i pisao. „Borbinu“ nagradu – diplomu dobio je 18. II 1982. godine u Beogradu. Povodom jubileja 140 godina crnogorskog novinarstva od Društva crnogorskih novinara 23. januara 2011. godine na Cetinju dobio je jubilarnu Diplomu. Za angažman u referendumskom procesu i doprinos obnovi državnosti Crne Gore 21. maja 2006. godine dobio je pisanu Zahvalnicu.

Kad je riječ o Mudrešinom književničkom stvaralaštvu do sada je objavio trinaest zbirki poezije i tri romana. Inače, član je: Matice crnogorske, Crnogorskog društva nezavisnih književnika, Crnogorskog PEN – CENTRA, Međunarodnog udruženja novinara, IFJ International Press Card, Društva crnogorskih novinara i Crnogorsko – hrvatskog društva „Ivan Mažuranić“ – Cetinje. Autor je zbirki: „Suza“, „U drugom životu“, „Cetinjski kolopleti“, „Sjaj stare krune“, „Zapis na kamenu“, „Obala ognjišta“, „Kameni prijesto“, „Svjetlost beskraja“, „Dostignuto“, „Neka mi sude“, „Brojanica“, „Na putu čekanja“ i „Vladimir i Kosara“. Mudreša je autor i tri romana: „Trg“, „Gospar“ i „Samotnjak“.

O njegovom stvaralaštvu pisali su i govorili: akademici – Vojislav Vulanović, Momir M. Marković, Sretan Vujović, Marjan Mašo Miljić, prof. dr Sonja Tomović – Šundić, prof. dr Slobodan Vukićević, prof. dr Siniša Jelušić, dr Čedomir Bogićević, mr Željko Rutović, Radojica Bošković, Zoran Šoškić, Zoran Ivanov, Milo Kralj, Budislav Kralj, Ratko Deletić, Borislav Jovanović, Zoran Stanojević, Vlatko Simunović, Žarko L. Đurović, Radojica Bulatović, Bogić Rakočević, Vanja Kovačević, Borislav Cimeša, Janko Vujisić, Čedomir Lješević, Zoran Medved, Ivo Tomnjenović, Maksim Vujačić, Vesko Pejović, Vesna Šoškić, Mila Čordašević, Ćazim Nikezić, Nikola Vujanović, Saša Lovre Božović, Tatjana Fatić, Snežana Vujović, Slobodan Đukanović, Slavko Raspopović, Miro Nikolić i drugi. Živi i radi u Podgorici.

 

 

 

Marijan Mašo Miljić
Roman „Samotnjak“ Ljubomira M. Mudreše
KAO KVINTESENCIJA SAMOĆE I TRAGIČNA IRONIJA SUDBINE

 

“… Čitalac će se, mislim, zapitati čim pročita roman: šta je, u stvari, i kakva je Stankova samoća, kako je defnisati kao suštinu romana i sudbinu glavnoga junaka – u književnom, umjetničkom pogledu, flozofskom, antropološkom i estetskom.

Je li ona tišina ili očaj postojanja, vapaj egzistencije, izraz tragike, mirenje sa sudbinom ili svojevrsna pobuna. Da li je, u suštini, u pitanju imperativ života da se traje i pretraje u surovoj stvarnosti, sa svime što ona nosi, iskušenjima i iznenađenjima koja nam priređuje i, na kraju, tragična ironija sudbine…

Stankova samoća je od njega napravila samotnjaka, čovjeka osobenog karaktera, egzistencije i sudbine, koja na sve stavlja svoj pečat.
Ona je samoća koja ima svoj korijen, duga, teška i duboka. Kazna i izbor istovremeno, u njoj se svašta dešava. Za glavnog junaka Stanka ona je gorak lijek i posljednja odstupnica, utočište. Promjena bez nade u otužnoj i banalnoj svakidašnjici surove stvarnosti, od koje on bježi, ali nema kud osim u njen ćorsokak. Od nje se, po nekoj ukletosti, ne može pobjeći, kao ni od ćudi vremena i iskušenja istorije. Stanko bježi iz samoće u samoću. U sebe, ali odatle nema kud. Samoća je opojna i gorka. Otrov koji liječi. Ona je za Stanka bježanje od drugih, suočavanje sa sobom, nagovještaj izlaska iz sudbonosnog kruga i, na kraju, trijumf fatuma.

Bježeći od drugih on želi i hoće da živi u miru, ali mu nešto ne da već ga stalno bombarduje sjećanjima i uspomenama, dotuče nesrećama, smrtima onih koje je najviše volio.

Sam među drugima, sa sobom i u sebi. Njegovoj samoći kao da nema lijeka. Ona je kao kukuta.

Bježeći od samoće, Stanko je sve više u nju upadao, kao da je začaran ili uklet. Ona ga prati Meduzinim pogledom.

Nastojeći da je nekako izbjegne, on sve više postaje njen zatočenik i zatočnik.

Ona za njega nije početak novog, mirnog života već početak kraja, sam kraj. Ona razara psihu, karakter, svijest, sjećanje, razjeda iznutra, ubija spolja.

Stanko u samoći rijetko osjeća mir, ataraksiju, a najčešće ga skole osjećanja promašenosti, praznine i bijede postojanja. Ali istovremeno iz njega emanira i veličina duše. Bio je dobar, plemenit, ali se pita da li je bio pravedan, prema drugima i sebi. Zar ima čistih savjesti? Osim one više, pa ni nje u konačnom? Ta viša pravda ili savjest nije prema njemu bila milosrdna, naprotiv. Pravda je zakasnila, a stigla ga je slijepa sudbina. Na kraju se tišina pretvorila u prašinu, u njenu kvintensenciju.

Stanko se ne plaši usamljenosti već od novih užasa života i novih iznenađenja istorije, pred izazovima starosti.

Zašao je u prostor praznine, užasa. On zna da je njegova samoća posljedica cijelog lanca nesreća, ličnih i opštih. A on je, po onoj Njegoševoj, „slamka među vihorove“. Njegov život je bio svojevrsna „odiseja“. Za nas čitaoce je priča o njegovom životu istorija samoće. Iako privremeno utočište, ona je za njega bila fatalna.

Bježeći iz socijalističkog društva u ono koje je donijela tranzicija, raspad zemlje, ratovi… na kraju je ostao sam.

Htio je da bude sam. Užas samoće i napuštenosti ga je razjedao i na kraju ga kanibalski pojeo.

Pokušao je, ali nije ni sam sa sobom mogao da živi u miru, niti od sjećanja i uspomena, kroz sve što je prošao.

Njegova samoća je više kazna nego izbor. Ponori ga stalno dijele od svih, od sebe. Ponori vremena, ambisi istorije, užasi stvarnosti u kojima su nestali njegovi najmiliji.

U svoju samoću je iz Bosne i Beograda u Podgoricu donio samo sebe i svoj život ispunjen nesrećama.

Usamljenost ga je odvojila od svih, i u svemu. Zatvoren u sebi, usamljen – imao je potrebu i da progovori…”

 

RECENZIJA
Samotništvo između izvora i ponora
Mr Željko Rutović


Pripovijedanjem o samoći, samotništvu, tihovanju i tugovanju, boli, čežnji, strepnji, ljubavi, nadanjima, dvoličju, strahovima i iskrzanim radostima, Ljubomir M. Mudreša knjigom ,,Samotnjak” priča nam o životu i čovjeku. Prije i posle svega, onako, kako to samo život zna. Nepredvidivo i nepojmiljivo. Neočekivano, i od života, za samog čovjek nikad do kraja spoznato. Zato je Mudrešina knjiga „Samotnjak“ priča ne samo o životu Stanka, glavnog junaka, već je to priča neprepričane kosmogonije života, neočekivanog uvijek novim iznenađenjima, u kojima je više tuge nego radosti. Po toj ovozemaljskoj matrici živi, ili pokušava da živi, Stanko – čovjek, novinar, (ne)prilagodljivi sabesjednik, melanhonik, tragač i tragik. I sve iz života i sve za život. Neuzvraćen, nepojmljiv, tužan. Od mladalačkog očekivanja ka uzletu, i prizemljenja u smrtnom padu, na svakom metro te putanje, Stanko nije ni hodio, ni brodio već čamovao, tugovao, snio i patio. Gledajući druge posmatrao je i kritikovao sebe. Između patnje lica i naličja, Stanku je život kidao i ljubav i nadu i htjenje. Kidao tamo gdje je najteže i najbolnije.

U samotnjačkom Stankovom ramu kao paradigmi svih voljnih i nevoljnih ljudskih samoća i iznevjerenih nada, Mudreša živopisnom naracijom slika ljude, vrijeme i prostor. Pričom o devedesetim godinama prošloga vijeka, priča on o ljudskim i istorijskim raskršćima i bespućima. Potonuću etičkog i ljudskog, civilizacijskog i građanskog, vaspostavljanju nacionalizma i mržnje u čijim se kolopletima situiraju ljudske sudbine, njihovi porivi i ponori, njihov eros i tanatos, lica i dvoličja, primitivne nakane i zlovolje, pakosti i gadosti, interesi i bezdušja. U najširem radijusu nesnalaženja Stanka, glavnog Mudrešinog junaka šira je slika i epopeja svih onih nesnalažljivih u mutnim vremenima i međ’ mutnim ljudima. I otuda Stankovo (i ne samo) razočarenje dolazi kao pravilo, gubitak kao nepravedna kazna, riječ rijetkih sabesjednika i kao milost i kao oprost. U tom krugu, uvučenih i zabludjelih, moćnih i nemoćnih, moralnih i nemoralnih, naredbodavaca i izvršitelja, sve je to (ne) opisivo „prirodno“ stanje u kome je čovjek čovjeku vuk. Uvijek i iznova. I naravno, i posledično, i unutrašnje i spoljašnje samotništvo, i kao otklon i kao zaklon, i slutnja i patnja, i mir i nemir. U tim relacijama nudi nam Mudreša prostor za prepoznavanje i (o)gledanje –kulturološko i sociološko, samih sebe i onih pored sebe. Nužni okvir za sve naše živote, pa ma čime se bavili, jer, bavi(će)se samotnjačka ruka sa svakim od nas. Prije ili poslije. Manje ili više. Bučnije ili tiše, „progovoriće“ samotnjačka tišina u kojoj uviru nedočekane i neopjevane radosti, želje i nade. Tišina u kojoj nestaju sve mitomanije, pohlepe, pretjerivanja i samodovoljnosti. U samotnjaštvu čovjek je (samo)nikao, odupirući se izvan ljudske moći, u njemu iznova pronalazi snagu, utočište i odgovor koji neće naći u vaskolikoj spoljašnjoj oholosti koja ljude troši, prodaje i satire. Oholosti u kojoj u krajnjem nema ni pobjednika ni gubitnika. Privid do privida, samotnjaštvo bolje vidi i osjeća.

Samotnjak“ u koloritu isprepletanih tema, pitanja, fenomena i pojava, analizira, lokalno i globalno, pojedinačno i kolektivno, patrijarhalno i tradicionalno, nasuprot modernom i u pohlepi čovjeka nesaznatom. Sve se promijenilo i gradovi i ljudi, pa će Stanka i svakog ponaosob njegovog sudbonošu, samo preživjeli mirisi „prevaziđenih“ vremena trgnuti i dati damar obamrlom životu koji Mudreša gotovo flmski efektno slika, dočarava, živim jezikom portretišući ljude i sve njihove porive, profterske ideologeme, emotivna nevjerstva i ljudska stradanja.

U slavu života, ostavlja nam ova knjiga života priču o iskonskoj ljubavi Stanka i Sanije, koja mjerena nekim drugim metrom, akroz sudbu ovo dvoje ljudi, kao da kaže, da nema velike ljubavi bez velike tragedije. Pa šta god i ko god bila ta ljubav. U njenim osjetilima budio se i snijevao živim Stanko, onako izvorno kako to život, duša i tijelo jesu. Ali, i ljubav, kao i sam život, je samo tren. Neuhvatljiv i rijetkima spoznatljiv. Zato je ovo knjiga o traganjima. Vječitim i nedokučivim. Tajnovitim i dalekim. Ma koliko god i brodio i živio, ostaće čovjeku podjednako i ljubav i život tajna. Nedokučiva. Daleka. Tek toliko da bi čovjek spoznao svoje mjesto i mjeru na ovom svijetu. Na te mjere i mnoge vrijednosti, njihov bezdan i usud, sugestivno opominje pisac ove knjige. Počnemo li se po njima mjeriti, spoznaćemo da u svakom od nas, na neki način bivstvuje neki Stanko, i da svako malo iznova, tu oko nas, svijet naseljava nadolazeći i još brže odlazeći, izazovu života (ne)spremni Stanko. Karakterno, toplo, ljudski, znalački, Mudreša ovim rukopisom situira život u ram jednog opšteg, a opet običnog života. Pripovijedajući o Stanku i ostalim junacima, ostavlja nam Ljubo M. Mudreša priču-knjigu, koja nam eto, treba uvijek biti blizu. Kao tragalačka opomena i ljudska sudbina. Samotnjak i kao izvor i kao ponor.

 

KOMPLETAN ROMAN MOŽETE PROČITATI
AKO KLIKNETE NA NJEGOVU NASLOVNU STRANU

 

 

 

Tagovi: , , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

July 2017
M T W T F S S
« Jun    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31