Ljubomir Mudreša – Avgust na jezeru

AVGUST NA JEZERU
(OD BOKOVA DO ŽABLJAKA)

           Śećanjima bježim u zavičaj tražeći u poznim godinama đetinjstvo. Današnji čovjek može ovako ili onako dostći mnogo ali u tom komforu ili mukotrpu života zaboravi na svoje korijne. Dr. Todor Baković (autor knjige “Nebo se otvara”) mi je, u jednom intervuju rekao. “Srećan je onaj čovjek koji počinje svoj život  u rodnom mjestu i svoje zemaljsko tijelo ostavi u njemu.” Dakle, ognjište, kolijevka i grob, čine zatvoren životni krug.  Nijesam siguran đe ću  ja zatvoriti životni krug, ali  posve riješen, odlučih da jednog vrelog avgustovskog dana  pośetim rodno Bokovo, i pješke odem do Rijeke Crnojevića. Ustvari, biće to moj test izdržljivosti prije nego što budem pješačio preko Zavale za Cetinje. Tim putem išli su žitelji: Bokova, Kosijera…

Bokovo

              Sa rancem na leđima pješačim putem kojim sam kao dijete ćerao natovarenog konja da u nekom od  riječkih mlinova sameljem rumetin. Svu ljetinu u dvije vreće. I, bih srećan. Ispod Morigrada, nadomak Dobrske ploče – zastajem. Pogledom tražim zidine kuće Todora Milova Borozana, crnogorskog oficira, prekaljenog ratnika i nadasve patriote. Sve što je imao i mogao, dao je za Crnu Goru. Posebice, onda kada je Crna Gora prisajedninjena  Srbiji 1918. godine. Među prvima učestvovao je u organizovanju Božićnog ustanka. U Bokovu donešena je  odluka  za  dizanje Ustanka. Odmah zatim, bio jedan od komitskih vođa. Danas, o tom događaju – nema obilježja, ali zapisano je u pamćenju i pođekojoj knjizi.

          Kao devetogodišnjak dolazio bih, ispod stare lipe, i satima slušao pripoviedanje Todora Milovog – sijedog gospodina, duboko izboranog lica i pomalo uvelih ruka obučenog u čistoj bijeloj košulji. Pričao bi, razgovjetno o crnogorskom pohodu na Skadar, krvavim bojevima, pogibijama o njegovom komandovanju, predaji Skadra, susretima sa Kraljom Nikolom, njegovom odlasku u izgnanstvo. O Božićnom ustanku… Druženje ratnog komandanta i đetića, prekinula je  ujedom zalutala zmija. Todorovom brigom nastavio sam zemaljski život.

II

            Koračajući, polako na putu Cetinje – Rijeka Crnojevića śetio sam se izvoda iz memoara prote Mihaila Borozan, na čijoj sam promociji u Podgorici govorio. “Bokovljani su listom učetvovali u Božićnom ustanku. Posljedice toga bila su: ubijanja, hapšenja, čak i đece od nekoliko mjeseci, paljenja kuća, avionska bombardovanja i uvođenje vanrednog stanja.” Proto Mihailo dalje, piše i o čuvenoj Košćelskoj bitci 15 jula 1941. godine u kojoj je potpuno uništena motorizovana italijanska brigade i zarobljeno nekolike stotina fašista, o masovnom učešću Bokovljana u NOR, o …

Pogled sa puta Cetinje – Rijeka Crnojevića

            Da bih odmorio misli od istoriskog śećanja, śedoh u prorijeđenom hladu jasena, pokraj puta što nadalje vijuga ka Košćelima. Iz pjesme “Traktat o ludilu prije Događanja” nadiru stihovi pjesnika Sretena Vujovića “Muzika i pokret bi trebali/opravdati pakosan pogled/ u bještavilu i odlučnosti/da se treba vratiti/ovozemaljskim čarima”… Na tren vrnuh se “ovozemaljskim čarima”, tražeći pljosku u izgužvanom rancu. Cugnuću gutlja viskija. Lažem, potegnuh dobro. Ustajem. Čekam da prođu teški kamioni natovareni sa pijeskom na putu ka Cetinju, Primorju..

III

             Ispod crkve na Košćelima odmaram pored groba Miodraga Dada Đurića. Genija. Maestra kičice i olovke. Riječ prikladna za njegov stvaralački opus. Svoje estetske vrijednosti uokvirio je u vrhove svjetskog likovne umjetnosti. Čovjek koji je veći dio života skromno živio. Počev od gladovanja u sobičku u beogradskoj ulici “Strahinjića bana.” Nije se baškario ni kada je dobio ocjene Alena Boskea da je “Dado, univerzum bez odmora”. Živio i stvarao je u selu Šamon an Veksan, nadomak Pariza. U percepciji zemaljskog haosa nalazio je inspiracije, čime je najviše uticao na pojam nadrealizma u slikarstvu, i stao rame uz rame sa Markom Šagalom i Salvadorom Dalijem. U srcu je nosio Crnu Goru. Da je nije trebalo bi je izmisliti, govorio je.

            Mogao je biti sahranjen u alejama velikana bilo koje evropske metropole, Nije htio. Došao je u Crnu Goru, nadomak Rijeke Crnojevića. Na mjesto odakle pucaju pogledi u ljepoti nedogleda.

Rijeka Crnojevića
Rijeka Crnojevića

           Upijam Crnojevića rijeku čije vode ližu  zelene zarasle obale i tromo se ulijevaju u širini  Skadarskog jezera. U treptajućem žaropeku vidokruga, izbija Žabljak. Prijestolnica Crnojevića. Načeta zubom vremena i nebrigom ljudi, usnula u neviđenoj ljepoti Jezera – čeka bolje dane. Sada i ovđe, napisaću, da se Žabljak može obnoviti od taksa izvađenog pijeska. Taj morački pijesak izgradio je pola Crne Gore! Obogatio je mnoge ljude! A kopa se u blizini Žabljaka.

Žabljak Crnojevića
Žabljak Crnojevića

             Jezersku vodu piju stotine hiljada žitelja i turista u gradovima i mjestima na Crnogorskom primorju.  Kažu ima planova ali nema para? Ima, da ima – ne samo od pitke i nadasve čiste vode i pijeska već i od novaca koje ostavljaju hiljade turista što krstare i dive se jezeru, njenom okolišu, kulturnim spomenicima. Našem ishodištu. Našem ulištu. Mudri Latini rekoše: “Što nema važnosti od početka, nema ni kasnije.” Da li to mi (ne)svjesno uništavamo, iskonsko državotvorno i nacionalno stubište  iz kojeg su iznikla naša imena i prezimena? Napisah, i lakše mi!

IV

               Akademik Pavle Mijović svoj intelekt i emocije prema Crnoj Gori ukoričio je u kapitalne knjige i naučne radove. 1991 godine u Ulcinju pričao mi je o značaju Skadarskog jezera i njegovog okoliša. Nabrajao je tri crnogorske dinastije Vojislavljeviće, Balšiće i Crnojeviće, koje su stolovale, branile i našle vječni mir u okolini Skadarskog jezera. Govorio je o ostrvskim crkvama i manstirima: Svaču, Ratacu, Duklji, Prečistoj Krajini… Manastiru u kome je sahranjena Kosara – Teodora. O njenoj ljubavi sa dukljanskim knezom Vladimirom. Skadarsko jezero je dukljansko-zetsko i crnogorsko ognjište, kolijevka i naćve, državotvorno, nacionalno-kulturno i vjersko blago, iz čijih temelja 2006 godine je obnovljena sadašnja Crna Gora. Ranije manje a sada više -iz Skadarskog jezera se  uzimalo a malo davalo.

Svač
Ostaci manastira Prečista Krajinska

           Hoću reći da nakon objavljivanja intervujua u beogradskoj “Borbi” akademik Pavle Mijović našao se na meti žestoke kritike. Više zbog prijema Crnogorskog PEN-a u svjetskoj porodici te uvažene asocijacije a manje o crnogorskoj istoriji. Ona je bila njegov rasadnik istine, nauke i znanja. U tome nije imao oponenta. Rekoh, govorio je o skrivenim stranicama crnogorske istorije, ogoljenoj od mitova. S’ razlogom, jer kod jednog dijela građana u Crnoj Gori mit je nadrastao istoriju, pa su otuda i narasle nacionalne tenzije. Ušao je u beskompromisnu borbu, odlučno riješen da spriječi otimanje i minimiziranje crnogorskog nasleđa, a time i Crne Gore. Bilo je to vrijeme kada se pod krovovima većine političkih stranaka i naučno-obrazovnih i kulturnih institucija ćutalo. Tješio sam ga riječima velikog ruskog pisca Dostojevskog: “Sve će proći samo će istina ostati…” Meni je tada, većina kolega u “Borbi” zalijepila još jednu etiketu – separatist! Nije mi smetalo.   

V

             Stadoh ispred Spomnika palih borca i žrtvava NOR-a. Neću da pominjem broj palih boraca NOR-a. Ustvari, svoje kosti ugradili su, sa hiljadama drugih (ne)znanih heroja u temelje svoje Crne Gore. “Crna Gora je vaš i vi š njom rođeni vijenac”, zapisa sv. Petar Cetinjski. Zidine njegovog zimovnika, na Karuču čekaju majstore.

Spomenik palim borcima i žrtvama NOR-a u Rijeci Crnojevića
Zimovnik svetog Petra Cetinjskog na Karuču

             Uskim putem penjem se do Oboda. Na ostacima kuće visi tabla na kojoj piše: “Ovdje je osnovana obodska štamparija od koje ostade prva knjiga Oktoih započeta 1493 završena 4. januara 1494.godine.” Misli me vraćaju u vrijeme vladavine  Đurađa Crnojevića (1490-1496) i neprekidnoj  borbi Crnogoraca za opstanak Crne Gore. On u tom vremenu kupuje u Veneciju štampariju, u kojoj bi štampan naš prvijenac Oktoih prvoglasnik. Uz pismo popa Dukljanina kultna Crnogorska knjiga.

Obod
Obod

               Sliazeći istim putem. Zraci poslijepodnevnog sunca peku kamene zidove kuća, usnule ljepotice Rijeke Crnojevića. Puna radoznalih turista čeka bolje dane. Idući putem prema Obodskoj pećini u hladu visokog drveća kupim snagu za pješačenje do nje.

Pogled sa Oboda na Rijeku Crnojevića

               Posljednjih mjeseci čitajući knjige: akademika Đorđija Borozana, Božidara Šekularca, te nedavno, Slobodana Čukića, Hajnriha Štiglica posve sam dovoljno upoznat o crnogorskoj drugoj dinastiji Crnojevića. Međutim, o Obodskoj pećini najviše me impresioniralo pisanje njemačkog književnika Štiglica, koji je 1840. godine boravio u Crnoj Gori, i zapisao riječi Maša Davidovića, svog pratioca: “U dugoj pećini… prebivaju čarobnjaci koji čuvaju grob slavnog Ivana..” Rus Jagor Kovaljevski godinu dana kasnije, boravi u Crnoj Gori takođe piše o Obodskoj pećini. Tri godine kasnije Siprijan Rober u Parizu objavljuje knjigu u kojoj piše da u jednoj stijeni “postoji tajanstvena pećina. Tu spava otac Crnogoraca” koga čuvaju vile i koji će se probuditi u nekom budućem vremenu. Na istu temu pišu Gabrijel Frile i Jovan Vlahović, i objavljuju knjigu 1876 u Parizu. Zatim, Konstatin Petković, Emil Čakpa, Spiridon Gopčević, Mihail Petrović – Varva, i Isidora Sekulić. Vremenom življenja i vladanja dinasije Crnojević bavili su se Njegoš, Vuk Karađžić i mnogi drugi. Śećanje na Ivana Crnojevića Crnogorci vjekovima drže u pamćenju o čemu najbolje govore 84. toponima, nazvanih po njemu, koje sam našao u knjizi akademika Vukića Pulevića i Novice Samarđžića. Istorija je Ivana Crnojevića (1465-1490) naznačila kao najznačajniju  ličnost, odmah uz ramena kralja Bodina i svetog  Vladimira. Ivana Crnojevića pravoslavna Crnogorska crkva ga je 12 jula 2003 godine kanonizovala  petog crnogorskog sveca.

Obodska pećina

                 Na Žabljaku došao sam, idućeg dana većim dijelom, vodenim putem. Velelepno kameno utvrđenje, spolja i unutra ozbiljno narušeno djeluje tajanstveno. Jezersku tišinu remete desetine brodića, punih stranih turista, i buldozeri, kamioni i mašine koje odvajaju sitni od krupnog pijeska u izgubljenom koritu rijeke Morače, i nekuda odvoze.

Žabljak Crnojevića
Unutrašnjost tvrđave Žabljak Crnojevića

               Utiske iz Žabljaka, prijestolnice Cnojevića, potisnuo sam ostatkom alkohola iz male limene bočice.

Pogled sa tvrđave
Pogled sa tvrđave

               Ljubaznošću poznanika vrato sam se na Rijeku Crnojevića.

VI

           U  tišini koju povremeno narušavaju krici, meni nepoznate ptice, śeo sam na stijenama ispred Obodske pećine, do koje sam jedva došao. Tajanstveni mir u kome sa strahopoštovanjem  gledam kameni svod iznad tajanstvene pećine iza čijig ulaza izbija hladan vazduh, hladi moje umorno tijelo i polako vraća živost u životu.

Obodska pećina

           U fluidu Neba i zemlje ovđe čini mi se čujem glas Istorije kojoj je tijeno, koja hoće da iz śećanja Crnogorskog naroda, izleti i koja traži svoje mjesto u sada slobodnoj Crnoj Gori o kojoj su sanjali Crnojevići, posebno Ivan beg. Gospodar (Dominus) Ivan Crnojević davno je shvatito da je sloboda iznad života. U podporu te konstate Ivan je kao mladić svojim desetogodišnjim zatočeništvom garantovao Setefanu Vukčić Kosači mir a mnogo godina kasnije šalje svog sina Sinišu na sultanskom dvoru, kao garant mira sa Turcima. To ga čini rijetkim suverenima koji prvo sebe žrtvuju a onda rođenog sina za državu na čijem je čelu. Ne znam da li je Ivan dogradio Žabljak ali je u njemu stolovao. Međutim, zna se da je gradio dvije Prijestolnice: Ivanov grad na Obodu i Cetinje. Kao podporu prijestolničke sigurnosti Ivan zida i Stavor sa još nekoliko odbrandbenih utvrđenja. On zetsku mitropoliju ustoličava na Cetinju đe i dan-danas stoluje, zapośednuta popovima SPC. U vrijeme izbjeglištva u Italiji Ivan se u Loretu, nadomak Ankone, zaklinje majci Bogorodici da će na Cetinju ozidati manastir posvećen njoj. Kad ga je ozidao pečatirao ga je svojim pečatom i u njega ukleso dah baroka.

                   Moj boravak na Jezero je kratka istorijska priča o hiljadu i više desetina godina crnogorskog trajanja na njemu i oko njega. Ovaj tekst podastrt je istorijskim činjenicama o tri crnogorske dinastije, koje su živjele, valadale i našle vječni mir u Skadarskom zaleđu. Dakle o  ljudima, vremenu, i rekoh, prostoru na kome žive građani Crne Gore.  Međutim, ova generacija, koja je slobodnom voljom vratila Crnu Goru sebi i uvela je u krug najačih i bogatih zemalja Planete, poradi sebe, potomstva i svijeta treba, da obovi Žabljak i gospodara – sveca Ivana Crnojevića sahrani u njemu. Dominus – svetac Ivan Crnojević (samo) tu će naći vječni mir a mi ćemo vratiti stari sjaj jedoj od nekolike crnogorske prijestolnice.

Sve fotografije u ovom prilogu su iz arhive portala Montenegrina.net


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


3 × five =