Odmalena sam bila nekako sebi svojstveno dijete i pričaju ljudi da sam bila jako samosvjesna. Promatrala sam svijet i ljude oko sebe kao već odraslo dijete. Da li je to došlo sa ulogom najstarijeg djeteta u porodici sa dvije mlađe sestre ili sam jednostavno došla na svijet u vremenu koje se pripremalo za dekadencu duha i vrijednosti 90-tih na ovim prostorima to sad ne bih tačno mogla znati. Uglavnom, prije nego će se to desiti, uživala sam u vremenu provedenom u jednoj bezbrižnosti i djetinjstvu vrijednom pamćenja. Vikendi su bili rezervisani za odlazak kod babe na selo, u kuću sa čijeg se pendžera i dan danas prostire pogled na cio Novi Bar na dlanu i horizont puca maltene do Sutomora. U Zaljevu je nekako vrijeme stalo. Tu još uvijek osjećam dašak košene trave, zamicanje komšinica od kojih jedva vidiš jašmak (bijelu krpu preko glave), po koju kravu još eventualno ako ko ima i kozu. I dalje se voda uzima sa točkova dok ona sa česme nepobitno odaje gorak ukus hlora. Kao djeca smo išli na točak i donosili bidone vode u kuću u Zaljevu, obilatom vodom, ali rezervisanom vječno za Polje, Čelugu, Stari Bar i Topolicu. Tu gdje smo točili vodu, iznad kuća Pavlovića, još uvijek postoji izbetoniran bazen za pranje veša koji odvodi jažom vodu u okolna imanja odakle se navodnjavaju voća i baštine. Do njega se dolazi prolaskom pored džamije, puteljkom između imanja a ispod stare škole te između međa i maslinjaka. Baba je uživala sa nas četiri vršnjakinje i voljela je da nam udovoljava do granica normalnog i pristojnog ponašanja. Ja ovako samovoljna, vazda sam neđe voljela da izletim. Za pticama. leptirima, nekim nepostojećim i samo meni vidljivim bićima, najčesće vidljivim a manje uhvatljivim mačkama 😉

 

Jednoga dana, baba odluči da siđe samnom pješke do Tombe, đe je živjela moja najmlađa tetka u podstanare. Vrijeme kao ovo ali tada, stvarno si mogao da osjetiš da je ljeto. Ljeto je značilo da sve mirise na svježi paradajz, lubenicu, travu osijenjenu. Posle tri sata popodne je sunce bilo pitko, mogao si da ideš satima a da ne izgoriš za razliku od sada đe se ne izlazi prije 6 popodne. I tako krenemo mi naredne, a samo što smo ispale na džadu, evo nam u susret ide jedan čovjek, ogroman kao od brda odvaljen, možda malo mlađi od babe i veli joj – kako si Senjo što se radi? Kako su djeca? A čija li ti je ova grdna đevojka? – ja vječito nekim svojim mislima u glavi, kad sam čula ovu pogrdu ka sebi, ne znadoh da je to običaj protiv uroka no prekrstih ruke na grudi pa ga pogledah i velim ja njemu – Čiko, da vas pitam nešto, imate li vi ogledalo kući? – baba totalno nespremna na ovu moju reakciju, nasmija se onako pocrvenjevši u facu promrmlja mu nešto ka otpozdrav I da žuri, pa me trgnu za ruku naprijed da što prije zamaknemo za okuku 😉 Poslije je zvala majku i rekla joj da je poželjela da me baci u Zli potok kako sam joj nos okinula 😉 ali ju je želja do Zlog potoka brzo uminula 😉 Prošle su godine, preselila sam se u drugi grad, živim nekim drugim životom i sanjam jednu noć kako su mi zubi zadnji eksplodirali i popadali. Budim se i velim u sebi ovo nije dobar znak, ali zadnji su.. nije dati niko od bliže famelje. Zove me majka posle par sati i veli, znaš li ko je umro? Ne znam, a čekam.. veli, onaj čovjek što ti je kao maloj rekao da si grdna 😉 Što ce siromah, pokoj mu duši, živio je 20 i kusur više godina no moja baba, koja se nervirala sigurno više no on oko onoga što mu ja rekoh 😉

četvrtak, 3. maj 2018.

 

 

Tagovi: , ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Kalendar

September 2018
M T W T F S S
« Aug    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930