Jednom davno u nekom međugorskom selu, zapade starija đevojka mladiću za oko. Pogledivao ju je krišom neko vrijeme i preko sestrinih drugarica saznade čija bijaše to kći. Srce mu ispuni neki nemir kada ču da je prešla 30-to ljeto, povjeriva se svome prijatelju i pitaše ga što da čini. Iako srce luduje, bijaše rad razum prije poslušati, a prijatelj već ženjen i cijenjen čovjek mu reče sljedeće: “Prijatelju mili, tako ti onijeh vinograda zajedno ispivenih, slamarica podijeljenih u katunu, ne griješi dušu, ne gledivaj đevojku po naklapačama nego po duši i istom tom srcu čiji nemir uporno skrivaš.”

 

Ohrabri se sivi soko pa ode po posijela, tragajući za momentom kada bi mogao s đevojkom štogod prozboriti. Na nekoliko igranki ne mogade odbivati mlađe đevojke u kolo, a ona što mu srce gali ne iđaše u kolo nikad, vazda posluživaše i bijaše u kujnama sa domaćicama. Jednu noć ugledaše kako nosi vedra puna vode, pa priskoči da joj pomogne, na što ona spušti svoj pogled i osmjehom dade aferim da joj može pomoći. 

Jaroslav Cermak - Crnogorska ljepotica“Kako li se zoveš lijepa đevojko?” 

“Milijana dobri čovječe.”

“E milo mi je, ja sam Milutin.. a bi li mogla odvojiti časak jedan da odmorimo kod one međe, htio bi te nešto pitati?”

“Možeš ti mene i ovako s nogu pitati i reći ako ti što nije pravo, teke taj časak jedan i imam..”

Započeše oni priču kao nisku bisera, pitaše je ima li braće i sestara, ona reče dvije mlađe sestre na što se sneveseli i nastavi da gleda u travu. Pitaše je zašto se rastužila, ona se ustanu, uze mu one vedrice vode i uz nazdravlje ode. Ostade u čudu mladić u noći i vrnu se sam domu svom. Dugo je te noći mislio i nije zaklapao oka – Što li ju je moglo toliko rastužiti a da nije htjela reći..? – te ga skalopi pred zoru. Sledećih nekoliko posijela je nije viđao. Rekoše mu da je zalegla u postelju, i da ima visoku temperaturu. Saznade preko seljana gđe im je kuća i prezaše par noći kroz avliju ne bi li što čuo o njoj. Kao nikad do tada, imao je neki nemir za koji je bio siguran da bi prestao kada bi mogao samo da čuje njen glas. Išao bi noćima i gledao dok je ne ugleda na prozoru kako izlazi da uhvati vazduha.. ubrzo je majka vikaše da se vrati u postelju i vrnu se s pendžera. Poslije par dana je viđe na rijeci kako zahvata bocun vode, nazdravi joj i upita je za zdravlje. 

“Molim te nešto iskreno da mi rečeš đevojko ako možeš?”

“Ako budem znavala odgovor na pitanje hoću!” – reče gledajući u vodu.

“Čime sam te ja uvrijedio onu noć i što si se sneveselila, zar sam rekao nešto što bi tvoje zdravlje moglo poljuljati i bacit te u postelju tešku?” Ona podignu pogled sa poda i on stade kao pokošen njenim pogledom. Do tada nije mogao da se zakune u boju njenih očiju, koje bijahu poput borovoga meda tople i duboke, obrvice poput morskih pijavica, slatki nosić i usnice. Ovako izbliza bijaše još ljepša i gotovo zanosna, snažna poput vira rijeke pa mu reče: 

“Najstarija sam kći oca i mati moje. Naočita kakva jesam, bila sam od malena primijećena od svojih starih. Svaki mladić koga bih pogledala bio bi mnome opsjednut pa su mi stariji zabranili da idem sama ikuda i rekli da ne smijem gledivati ijednog momka u oči njegove. Godine su prolazile i prešla sam ljeto trideseto a imam mlađe sestre koje su na mene kivne, jer kao po običaju, prvo najstarija mora iz kuće. Jedan čovjek koji zna da prica sudbine ljudima, rekao je ocu mome da će se u mene zagledati momak kojeg ne pogledam i dok on ne dođe da neću naći svoju sreću, ne ja nego ni moje sestre.. Zato sam se bojala da te gledam, nisam smjela da ti dam pažnju, ne bi li te tako otjerala i prst sudbine ti dao zadatak da me potražis prvi.” – i kad ućuta, njegovo srce nanovo poče lupati brzo. Ona mu dade svoju maramu sa, tog jutra, ubranom ružom i ode ostavivši ga zbunjenog. Dugo je stajao tu kraj rijeke, dok ga iz misli ne prenu jeka vukova u obližnjoj jaruzi. Vrnu se doma poluzanesen mudrošću ove divne đevojke i ode s vrata kuće pravo u krevet. Njegov otac i majka se pogledaše i već shvativši da se danima nešto čudno dešava sa njihovim sinom, prošaputahu nešto u svom ćosku sobe. Ujutru mu majka postavi da doručkuje i pitaše ga kakve ga misli more. On je upita – majko, kako znaš da je neka ljubav prava? – ona ga pogleda očima punim sreće i straha i reče – sine moj, osjećaš li ti to nemir srca koji riječima opisati ne možeš? Ko je đevojka koja ti ga dade?

On je pogleda i reče – Danilova Milijana iz Gornje ruže majko.. Majka ga zagrli čvrsto i reče – čula sam da je dobra i vrijedna đevojka, ali istom osjećam da imaš još neki nemir? – on stade malo i reče – ali majko, ona je prešla 30-to ljeto.. “Pa što ako je sinko? – reče mati – sjedi sad i dobro me saslušaj, to što ona godina ima stoji, ali ako se vi volite, bog će vas nagraditi porodom i ljepotama života. Srce mu mjesto zebnje ispuni sreća i kao da mu pade kamen sa srca..

 

Srete đevojku kraj rijeke opet i upita je kada bi mogao doći da učini aber kod njenih roditelja. Ona reče da će svoje pitati i da će mu aber o tome dati na posijelu. Uveče kad saznade aber, srećan pođe kući da se sa svojima priprema. Kao po običajima i dogovoru, dođoše na prijateljski razgovor da utanače što treba. Kada su glave kuća rekle svoje razloge i zdravice u ime budućih mladenaca, mladina majka skrenu pažnju na sebe i reče – Sada kada ste cijenjeni gosti i ljubljeni mužu rekli svoje, i kada ste utanačili to što treba, ja želim nesto da poručim svome zetu. – u graji se pobudi tajac i oči se uprtiše pud gospođe mirna stava i majčinskog pogleda. – mili sinko, ja volim sve tri svoje šćeri ali moraš da imaš nesto na umu. Uz dužno poštovanje mlađe šćeri moje, više ste mi pažene i mažene bile od najstarije, ali ona, moj prvi dati zivot, i moje odgovorno biće, ostala je uskraćena za neke nježnosti i slobode koje ste vi imale. Stoga, ti moram reći da uzimaš moju najljepšu jabuku iz kuće, koju želim da čuvaš i njeguješ, da imate svoju đecu kao jabuke i da ti se ne omakne nijedna loša riječ ili strijela pud nje, prije no li bi te oganj od mene naša’. Ako mi ona bude srećna i ja ću tebe svojim sinom zvati, a ako ne bude, jabuku neću dati da mi kvariš makar mi doma počivala zanavijek! Shvati me kako hoćeš, ali sam ti ovo morala reć. Aj sad uzdravlje! – drmnu rakiju i zapade je suza majčinska junačka. Mladoženja je pogleda i ustade – vjeru vi čvrstu dajem ođe svijema prisutnijema, da ću je gledat kao oči svoje, jer mi je čudom sudbe mila oduvijek bila, a ako bi se o njoj moga ogriješiti, prije tvoga surguma tašto, oganj bi me u srcu mom izio a ruka junačka osušila! Čuvaću ti je i paziti bolje no da mi je sestra mila moja! Faljivat joj neće do ptičijeg mlijeka! – usu čašicu tašti i jednu sebi, te je cuknu i izazva smiješak. Slavlje trajaše do sitnija ura a duzen bijaše učinjen kako valja i dolikuje, te mladenci sretni uživaše do kasnijeh ljeta uz porod i unuke.

 

 
 

 

Tagovi: ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

June 2017
M T W T F S S
« May    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930