Mataruške jesenje priče

 

Mijodrag Mijo Janjušević

Mataruške jesenje priče

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Bilješka o autoru:

Mijodrag Mijo Janjušević je rođen 10.09.1946. godine na Vukovom brdu, Mataruge, Pljevlja.
Gimnaziju je završio u Pljevljima a pravni fakultet u Beogradu 1970. godine. Nalazio se među najboljim studentima generacije.

Radni vijek je uglavnom proveo u službama bezbjednosti  SSUPA i  RSUPA na najodgovornijim rukovodećim mjestima.

Bavi se vajarstvom i slikarstvom. Dobitnik je druge nagrade za skulpturu na izložbi Udruženja izvornih umjetnika CG u Titogradu 1982. godine, čiji je ujedno član od 1982. godine.

Pisanjem se bavi više od 30. godina. Priče su mu objavljivane u časopisima Stvaranje, Ovdje, Mostovi, Pljevaljske Novine, Prosvjetni rad i Pobjeda.

U više navrata na konkursima dnevnog lista Pobjeda priče su kvalitetom zavrijedile otkup radi objavljivanja. U Pobjedi je takođe objavljivan feljton Jesenje mataruške priče.

Živi i radi u Budvi i Vukovom brdu.

 

JESENJE MATARUŠKE PRIČE

Mataruške jesenje priče objavljene su kao feljton u pet nastavaka u crnogorskom dnevnom listu “Pobjeda” u novembru 1999.godine. Tih godina političkog višestranačja bili su učestali izbori i Mataružane uveli u politiku na velika vrata. Narod mataruški se ponadao da je došlo vrijeme u kojem se on pita i odlučuje o važnim državnim i političkim poslovima. Vješti sijači političke magle razvili su kod njega iluziju da se više i nikad neće ni o čemu u državi moći odlučivati što se narod neće za sve pitati. Do tada vrijedni i uzorni domaćini zapostavili su svakodnevne domaćinske poslove i prepuštili se i potpuno predali strastima koje nose političke borbe. Mataruge su  prosto uzavrele uoči izbora za koje se mislilo i tvrdilo da su sudbonosni.

Autor feljtona i sam učesnik cijelog tog procesa prišao mu je sa šaljivije strane opisavši ga u Mataruškim jesenjim pričama.

 

Propalo Kraljevstvo

Da li su današnje Mataruge ostatak budžaka nekadašnjeg mataruškog kraljevstva i da li će to ostati?

Jesen ogrnula pljevaljske Mataruge sivom kabanicom od magle. Mataružani zaturili priču o prevrtljivoj ćudi minulog ljeta. Znao je vele Sveti Ilija ljetos užariti i usijati nebeski sač iznad Mataruga, sve dok nebesko mavenilo ne bi, od prevelike vatre pobijeljelo, a oni, Mataružani, opaljeni i kalajisani ilindanskim ognjem, došli kao nagoreli panjevi.

No, znalo je biti i drugačije. Regne sjever i zajauče mataruškim poljem o Petruvudne i stane Mataružanima u sred ljeta, kad vrijeme nije, zimu u kosti ugoniti. Tek tada bi oni mogli dokučiti šta je nagnalo stare Grke da iz Mataruga uteknu glavom bez obzira, a njima bam badava sve ostave. Doduše, što se  moglo micati, ili su ga oni na leđa mogli nakrkačiti ili nautrešelj baciti, ostalo nije niti su ga Mataružani našli. Ostala su grčka groblja, grčki bunarovi, grčke kule i kuline. Ostale su i priče i predanja o kojima Mataružani, kad su dokoni i besposleni, nadugačko i naširoko raspredaju. Kako su, biva, Grci o Đurđevudne pozabadali rala u površicu i otprtljaljli da traže pitomije i toplije krajeve. Otprilike da su ih našli jer se u Mataruge nijesu više povraćali, niti su se s Mataružanima srijetali.

 

Dubrovački zapisi

No, može biti da je bilo i drugačije. Možda su se s Mataružanima što oko uduta porečkali pa nešćeli da imaju grke s komšijama, no u’vatili put pod noge. Možda su im Mataružani, prgavi i nabusiti, mada k’o hljeb dobri, dreknuli – prtljaj!

Bilo kako bilo, Mataružani ostadoše sami i pritiskoše krajeve mataruškog i ljutičkog polja. Jesu li polja orali i da li im je u njima rasla pšenica bjelica, ili su im kao danas bila zapustila, teško je dokučiti. Može biti da su šumama bila obrasla i puna zvijeri pa Mataružan u njih ni nos namoliti  nijesu smjeli! Najprije će biti da su oni buljučili ovce i krdili goveda i konje i borijali za njima po mataruškim poljima i dolovima. Jer u prvim zapisima o njima, a i u najstariji vakat u pametnog naroda bilo je pismenih ljudi, pominju se mataruški katuni. Još početkom 14 vijeka u dubrovačkim arhivima, a i čijim bi drugim, k’o mudri Dubrovčani i tada su vodii računa o svemu, pominju se katuni Mataruga de katuno Mataruge i njihovi rodonačelnici Junak i Vladoje Matarug. Njih je dubrovački sud osudio da plate štetu Dubrovčanima koju su im počinili pripadnici pomenutog katuna. Nije bio ništa ozbiljono, obični mataruški nestašluci. Ukrali Dubrovčanima konja, šta šćete, ljubav Mataružana prema stoci je iskonska. Da li se to odnosilo na Mataruge i Mataružane iz Polimskog kraja ili ondašnje Hercegovine, u dubrovačkim knjigama nepiše. Biće, ipak da su u pitanju oni hercegovački, što su bliži Dubrovčanima, pa im neđe neki dubrovački at zapeo za oko.

Ko će znati i ovi polimski su stizali moru na obalu. U zapisima stoji, da su se Dubrovčani s Mataružanima pogodili da im na konjima prenose salme soli od Dubrovnika do Priepolja daleke 1368. godne. I Gojša Mataruga bijaše prenio iz Dubrovnika do Prijepolja 21 salmu soli, a Bogavče Mataruga 32. Biće da je neki od njih, umoran od dalekog puta, đilapio na kakva dubrovačkog paripa i zamakao put Poljimlja i svojih Mataruga.

 

Šta kažu legende?

Dubrovčani u svojim starostavnim knjigama iz l4. vijeka, Mataruge pominju kao stari narod, stariji svijet, silan narod kojeg je bilo ko na gori lista, koji je živio na prostorima današanje Crne Gore i istočne Hercegovine.

Kažu dalje, da su … nenadno nestali, nekud odselili …

Kako je za njih prionulo rogobatno ime Mataruge i ko im ga je i kad natakao, može samo da se nagađa. Mutno i maglovito predanje kaže da su ga dobili po kratkom kelskom koplju čiji je latinski naziv matare, a da su oni kao vješti kopljonosci obezbjeđivali srednjovjekovne rimske trgovačke puteve koji su išli od mora ka planinama u unutrašnjosti rimske carevine preko Onogošta i dalje, vjerovatno prema Milaševu, današnjem Prijepolju – La via dele planine inverso Anagosto.

Može biti da je tijem putem ilirska kraljica Teuta, koja je stolovala u Risnu, jezdila u sretanje kralju Argonu koji je obasipao silnim blagom na povratku iz ratnih pohoda, a Mataružani joj bii lična straža. Ili su na tom putu pratili i obezbjeđivali visoke rimske dostojanstvenike koji su obilazili svoje podanike u Municipijumu u Kominima kod Pljevalja i Kolovratu kod Prijepolja.

 

Srbi dolaze

Andrija Luburić u svojoj knjizi Drobnjaci – pleme u Hercegovni iznosi da su oni prije doseljavanja Srba u ove krajeve imali svoju državu Mataruge, koja je obuhvatala predjele današnjeg Sandžaka i velike površine s lijeve strane Tare.

A knjigama i učenim glavama se mora vjerovati.

Mataružani i njihov kralj, zasigurno je, bili su vrlo uznemireni vijestima koje su im donosile uhode  i glasnici, da su bradati i nimalo miroljubivi Sloveni, odnosno Srbi, dojahali do njihovih granica. Srbi riješeni da prodru i pokore, Mataružani da se odupru i ne daju, nijesu mogli izbjeći sukob. Odlučiće se na rat, pa kome obojci, kome opanci. Ljuti boj otpočeo je prema legendi, neđe na prostoru Pive. Da li je trajao tri dana i tri noći, uz vrisku konja i junaka, teško je reći. U dubrovačkim knjigama o tome nema ništa. Da li su se glasnici neđe začamali i nijesu doprli do Dubrovčana da im to jave, ili su Dubrovčani u to vrijeme brojali šoldi, pa nijesu imali kad da to zapišu, takođe je teško reći.

 

Jerinini Gadovi                                             2

Maglovito predanje kaže da su nadjajači i nadbili Sloveni, odnosno Srbi, i da je mataruški kralj Sumor poginuo u tom boju. Je li proboden kopljem ili su mu odrubili glavu kako obično svim kraljevima čine, predanje ne kaže. Jesu li Srbi nadbili Mataružane zato što su bili brojniji i boju vičniji, ili su imali brže i poslušnije konje, ni to niđe ne piše. Možda su samo bili orniji za tuču od Mataružana. Možda je Mataružanima i ratna sreća okrenula ledja.

No, biće da su, kad su pobjeđivali, Srbi tada bili složniji a da je Mataružane razjedala nesloga koja ih i do danas prati, ako već među njima i u ono vrijeme nije bilo izdajnika i stranih plaćenika. Moža su ih slovenske uhode podmitile kojim vrčom ili mješinom medovine, ko zna?

Ali zna se da su oni polomili zube i silnijim od Mataružana. Pisac iz 6. vijeka Jovan iz Efesa, o najezdi Slovena na Balkansko poluostrvo piše:

… Prokleti narod Slovena opustošio je svu zemlju do blizine Carigrada, prošao je čitavu Jeladu, tesalske i tračke provincije i opustošio ih i da su onda slobodno stanovali četiri godine kao u svojoj slobodnoj zemlji, stanuju, sjede i počivaju u rimskim provincijama, bez brige i straha, pljačkajući i ubijajući i paleći i oni su se obogatili imaju zlata i srebra, ergele konja i silno oružje, a naučili su se ratovati kao i Rimljani…

Bilo kako bilo, tek mataruška sila i država propadoše. A Mataružani su, kako Dubrovčani zapisaše, iako silan narod, nekud netragom nestali i odselili…

Sigurno je da se pobjednik opijen ratnom srećom i pobjedom, raskomotio i rasbaškario po najljepšim djelovima mataruške kraljevine, pa pobijeđenom nije ništa drugo ostalo, već da se obješenog nosa, povuče i sakrije u budžake svog bivšeg kraljevstva, do kojeg noga pobjednika ipak neće dopirati, da u njima na miru vida i zasjeljuje rane. Zato i danas Banjani kažu, kad neko ode pa začama i ne vraća se – otišao u Mataruge.

Jesu li današnje Mataruge, ostatak budžaka nekadašnjeg propalog mataruškog kraljevstva i hoće li to i dalje ostati i jesu li Mataružani potomci podanika tog kraljevstva, moće samo da se nagađa.

 

Krv prađedovska

Nakon propasti mataruškog kraljevstva teško je povjerovati da je mataruški narod netragom nestao, kako pištu Dubrovčani. Prije će biti da se on, ipak izmiješao sa osvajačima, a vremenom stopio s njima. Nemoguće je da neki plavooki i plećati Sloven nije, bez obzira koliko ga je rat učinio surovim, bacio oko na kakvu crnooku i garavu Mataružanku i oprostio joj što pripada neprijatelju. Teško da bi mu široka slovenska duša dopuštila da na nju potegne mač. Ponajprije će biti da je, ipak, dograbio za ruku i uvukao pod kakav čador i bacio na vučije kože. Ili je, možda na goloj ledini prostro međeđu kožu, a odozgo ih pokrila blijeda mjesečina. A u strasti i ljubavi i najljuća neprijateljstva sagore i u rumenu zoru se pretope.

Šta je dalje bivalo sa Matarugama i Mataružanima teško je reći. Sigurno je da Sloveni, odnosno Srbi ili Sorabi, kako se tada pominju, nijesu mogli smirom siđeti i gajiti konje i volove. Sve su prilike da su im ratovanja i osvajanja bila glavno zanimanje. Rađale su se i nestajale srpske despotovine, smjenjivali se despoti i velmože. Čija je vlast od njih dopirala do Mataružana i da li su joj bili ili nijesu u milosti, ne zna se.

Doprilike da ih je pohodila i Grkinja Irina, žena Đuraća Brankovića, u narodu poznatija kao Prokleta Jerina. Prema predanju, ta okrutna vladarka sazidala je u svojoj despotovini 77 tvrdih gradova. Jedan od tih gradova Koznik, prozvan Jerinin grad, nalazi se u susjedstvu mataruškom. Nemoguće je da su Mataružani mogli, prilikom zidanja njegovih kula nebu pod oblake, izbjeći argatovanje. Jesu li se i današnji Mataružani zaželjeli nanovo kulučenja te su zapristali za nekim novim Prokletim Jerinama? Zar su zaboravili: đe su Jerine tu su i Jerinini gradovi, a đe su Jerinini gradovi tu su kuluk i kulučenje.

 

Knez Otilo

Da li je ko od srpske vlastele i njenih podanika, umičući ispod azijatskog ljutog jatagana, nakon Kosovskog boja, dopro do Mataruga, ni to se ne zna. Potežu se i povlače priče i danas danjile o Relji Krilatici i njegovom kamenu u kozičkom Raćevu, o Banu Strahinjiću, Janji, udovici Miloš Obolića koja na svijet donese muško dijete i u ljute ga koprive sakri i umota, a od njega postadoše ti i ti…

Niko ne pominje da su Mataružani učestvovali u Kosovskom boju. No, ako se mataruški komšija, silni knez Otilo sa 80 sabalja, 8o volova i 1oo jarčeva, iz svojih pitomih Otilovića zaputio u boj na Kosovo, pa još proš’o uz Ćotinu, ispod nosa Mataružanima, teško je povjerovati da mu se koji od njih nije pridružio. Otila je na Kosovu polju, kad ga je ugledao s oružnicima i silnim blagom koje je pred sobom gonio, blagosiljao car Lazar riječima – sve ti se otilo i kotilo, silan junače!

No i sve da silni Otilo nije stio primiti Mataružane u svoje društvo, oni bi sami, o svom brašnjeniku, zaždili na Kosovo. Njih i danas, više no druge bole kosovske rane. I danas ih na pomen Kosova stane jeka i šgrgut zubima.

Ono što se od tada zasigurno zna jeste da je nastupilo vrijeme mataruških hajduka. Oni su čak i svoju slavu Lazarevdan nazvali Mataruški hajduk. Od tada ga više Mataruge nijesu bile bez mrkog vuka i strašnog hajduka.

 

JUNAČKA VREMENA                                      3

Najprije se po junaštvu pročuo i oglasio i junačkom slavom ovjenčao hajduk i hajdučki harambaša iz Mataruga Ristan Šarac. I on i Mataružani znali su za Crnu Goru i njenu slobodu. Nije bilo ljudskog razbojišta, od Vučjeg Dola pa redom, đe Ristan Šarac sa svojim hajducima nije stajao barabar sa najoštrijim crnogorskim ćordama i glavosječama. Nije bilo broda na Tari koji Ristan nije po sto puta natopio svojom, ali i tuđom krvi. A bi se Šarancima dognalo do nevolje klikovali bi hajdučke harambaše Mića Gluščevića i Ristana Šarca da im priteknu i u pomoć priskoče sa svojim hajducima, ili kako narodna pjesma kazuje: … da dovedu trideset hajduka/ od Ljutića i Kamene Gore/ koji ranu bez zavoja nose!

Bilo je i drugih Mataružana, poput Ristana Janjuša, koji su imali i kuraži i mudrosti da ispred silnih turskih paša stanu i carskim se uredbama odupru, prijeteći bunama i ustancima, silnoj turskoj carevini.

 

Kad je Crna Gora bila blizi Mataružanima

Nije tada Crna Gora bila daleko Mataružanima kao danas, niti su Mataružani bili daleko Crnoj Gori. No su i Mataružani kao i mnogi drugi, u tamnom vilajetu otomanske carevine, grijali svoja ozebla srca na nikad ugasloj vatri slobode i junaštva Crne Gore.

Iako je Ristan Šarac sa svojim hajducima iznio i uzdigaro mataruško ime na kameni prijesto crnogorske slave i junaštva i učinio ga čuvenim, morao je i više puta da se pravda pred crnogorskim vladarima i brani od mataruške pakosti i šaranske pizme, koje se oni, izgleda, nijesu ni do danas osobodii. Tužili su ga i kod gospodara panjkali da se ne bori za narodno dobro, već radi sopstvenog šićara.

… Milostivi gospodaru -pisao je Ristan Šarac 1852.godine crnogorskom knjazu Danilu na Cetinje – čuo sam da me neko davija i rdjave vijesti pronosi i ja vi se molim da im nevjerujete, dok se pred vama na oči ne vidimo, pa ćete onda viđeti, jesam li se ja junački drža i s turcima kla, ka što sam i vazda i za koje vi znate, a nijesam radio oko šićara…”

 

Mataružani u silnoj vojci Janka Vukotića

Bljesak i slava Ristanovog oružja i njegovih hajduka ponovo je gromovito sijevnula kad su Mataružani sa ostalim Crnogocima, pod komandom čuvenog junaka Janka Vukotića, stali ispred švapske sile i aždaje.

U crnogorskoj Sandžačkoj vojsci u Prvom svjetskom ratu u Kamenogorskom bataljonu, pod komandom kapetana Andrije Jaukovića, bile su dvije čete Mataružama: Ljutička, čiji je komandir bio Diko Gačević a barjaktar Šoro Obrenić, i Mataruška, čiji je komandir bio Dmitar Janjušević a barjaktar Sredo Šarac. U njima je bilo 3o Ćirovića, 15 Gačevića, 12 Janjuševića, 4 Sokića, 6 Obrenića, 6 Purića, 5 Šljukića, 2 Filipovića.

U Mataruškoj četi bili su i brojni Obardjani i Kozičani.

Ponosni su bili Mataružani što su za komandata imali proslavljenog Janka Vukotića,Morao je biti ponosan i Janko Vukotić što je u crnogorskoj vojsci imao potomke čvenih mataruških hajduka, koji po junaštvu nijesu ni za stopu izostajali iza čuvenih crnogoskih glavosječa i vatipaša. Ako su se đe, a jesu, utijesno Makanzijevi soldati sretali s Mataružanima, zasigurno im je lećelo iverje na sve strane. Jer da nije, zar bi Mataružani uprtili onoliko ordenje. Zlatnjem medaljama za hrabrost Miloš Obilić okitili su se Diko Gačević, Dmitar Janjušević, Ivan Obrenić, Ivan Sokić, Josif Ćirović i Dobrica Šarac. Srebrenijem ni broja se nezna.

Gospodar Crne Gore, Knjaz Nikola, imao je običaj da Božić dočekuje i proslavlja sa biranim Crnogorcima – junacima. Iz svekolike crnogoske vojske odabrani su 1915 baš takvi i na njegov dvor otposlani. Ispred Kamenogorskog bataljona odabran je Mataružanin Josif Ćirović. Kad su se nazad povraćali, gospodar svakog darova sa po 1o perpera da mu se za put nađe a Josifa sa 20. Kad uz znak čudjenja mrkim Crnogorcima vjeđe zaigraše i u vis poskočiše, gospodar ih umiri – sam je zarobio čitavu desetinu švaba! Njegova je svjetlost očigledno bila dobro obaviještena o Josifovom podvigu u Suvoj Dubočici.

Mataružanima je, izgleda suđeno da u svakom vremenu imaju ponekog kome su zbog junaštva ili pameti, a ponekad obadvoje, vrata crnogorskijeg vladara vazda širom otvorena.

A onda je došlo vrijeme komita i komitovanja, koje nikako nije moglo proći bez Mataružana i Ljutičanina i oglašenog Miluna Sokića.

Danas su Mataruge, razumije se bez hajduka i komita, nema više ni mrkih vukova. Ponekad se, odnekud, poneki namane kroz Mataruge te naježi i prestravi matarušu paščad. Da nije još njega, toliko su se uskosila i osilila, bi čovjeku za nos kidisala i bez obraza ga ostavila.

Tako je bilo vaktive…

Danas su se Mataruge i današnji Mataružani raskomotili s lijeve i desne strane dobrog asvaltnog puta koji od Pljevalja vodi ka Slijepcu Mostu i Jadranskoj magistrali, presijecajući mataruško i ljutičko polje na dvije polovine. Zasigurno da razdaljinu od 24 km. koliko ih dijeli od Pljevalja, današnji Mataružani brže i udobnije savlađuju na svojim ili tuđim ovovremenijem atovima, nego što su je savlađivali na svojim brzijem konjićima oni starovremeni.

 

Bijahu izbori                          4

Mataruškim i ostalim poljima i nekadašnjim njivama, prileglim po obodu mataruških strana, odavno već ne zru žita, ne veže se snoplje, ne trpaju krstine, ne nasađuju vršajevi. Zarasla su mataruška guvna, ne poznaje se ne đe su bila, nakrivili se i sagnjiljeli ambarovi, nekad nabrekli od žita.

Poneđe u polju, na po kojem obojku njive, još poneko, da ga želja mine, posije pšenicu. I ona rodi, vele Mataružani, kao u Vojvodini.

Nestali su i buljuci ovaca, ispraznile se nekad pune mataruške štale i torovi. Ne čuje se ni rika volova, ni zvonjava čaktara ovnova predvodnika. Zamukla je čobanska pjesma i svirka. Šume više ne odliježu čobanskim alakanjem. Ono malo mataruškog mala što ga ne pozoba savremeno doba, odjaviše sjenički i bjelopoljski trgovci.

Lakomi na mataruški mal, zaigravali su se i zagonili u mataruške štale i torove, sve dok ih nijesu ispraznilli i izbiskali. Mataružani svojatljivi i bolećivi, posebno prema tuđim i nepoznatim, nijesu umjeli reći nedamo no ih puštiše te im odjaviše na stotine, što volova, što ovnova. Bam – badava.

 

I bi omraza među narodom

No, prošlog proleća i da su im bili puni torovi i da bi im njive biserom rodile, Mataružani se na nih nijesu imali kad okretati. Imali su prečijeg poslova. Ugazili bijagu u duboku politiku i zakrvili se, oči da povade. Zapjenili, oči im zakrvavile, vratne žile nabrekle, viču i podižu tojage jedni na druge, strah čovjeka da uvati. Nezna se ko je za koga, i ko šta i od koga brani.

Oni što su stizali do Zidanog mosta, sada brane petokraku, da izginu za nju, i to od onih što su zanju sve dali.

Oni što su zvona s crkve skidali i popove na muke udarali, brane vjeru pravoslavnu od onih što su za života svetim postali.

Oni što su se u petokraku kleli i oni što su svjedoke  potezali da im potvrde da su im vjerni i do groba odani i što su sve preko nje stekli, okrenuli glavu od nje, pa na kokardu namiguju.

Ni njima, ni onima što i danas petokrakom mašu i barjače kao svojim znamenjem, to ni najmanje ne zasmeta da se u isto kolo u’vate i da u njemu pod ruku pocupkuju s onim što i danas kao i nekada podvrskuju – drma mi se, drma mi se na šubari cveće…

I što su Mataružani više bistrili politiku, ona je bivala sve mutnija. Svako pro noći postade pametan. Nema toga ko se dao sjetovati. Oni što vijek potrošiše čuvajući goveda, udariše da sole i dosoljavaju pamet onima što ga po školama i u svijetu ostaviše.

Ali kad mine ovo olujno i ljudolomno vrijeme, u kojem su živi zavidjeli mrtvima, pa se za njega stane govoriti u stari vakat i nekog povuče radoznalost da zaviri u knjige starostavne što im vjekovi među koricama počivaju, o Matarugama i Mataružanima naći će:

I biše izbori ljeta gospodnjeg 98. i bi pobjeda i ne bi smaka svijeta i zemlje vascijele, čim pobijeđeni narod ustrašili bijahu.

A bi omraza medju narodom. Brat na brata, kum na kuma, rođak na rođaka pomrze. Mudri i umni cijenu izgubiše i zaćutaše. Oni što im sve na broju ne bijahu progovoriše i sami sebe u pametare prometnuše. Oni što od kućnog praga nikud dalje zakoračili nijesu svjetsku politiku vođahu i od nje ih glava silno bolijaše. Pozelenjeli od ljutine bijahu što ih svjetski vladari za savjet ne pitaju i što se usuđuju da išta bez njihova nauka čine. Onima što ih kućna čeljad nizašta slušala nijesu, niti su ih i zašta pitala, i što red ni u familiji zavesti nijesu mogli, prohtjelo se bijaše da ih narod sluša i pita i da red u državi zavode.

I ponovo u Matarugama kolo povedoše i konje uzjahaše oni zbog kojih u stari vakat, onaj mudri Mataružanin onako bolno jeknu: Komaričke žene mrela nose, Vujci kolo vode, a Andrći konja jašu. Zlo, zlo vrijeme ! Nesta ljudi nesta domaćin!

Ljudi od istine, istina od magle

I pojaviše se ljudi od istine, a njihova istina bijaše sva od magle. Iz njihovih glava, kao iz praznih jama i sodoma pokulja magla istine, gusta i crna kao noć, i obavi Mataruge i Mataružane. Od nje Mataružani obneviđeše i obnečuše. Samo su rijetki među njima znali da će pući sjever i razagnati je i razbucati i od nje samo dronjke ostaviti koji će se  još neko vrijeme povlačiti i potezati po matarškim budžacima i bunjacima.

I tu svoju istinu stadoše narodu umjesto vjere propovjedati. Svi drugi sem njih bijahu niko i ništa. Sebe jedine čuvarima zemlje, srpstva i vjere srpske proglasiše.

Na istinu tapiju oteše i po devet je brava zaključaše. Više niđe istine nije bilo osim kod njih, a svuđe je bilo samo onoliko koliko je oni pušte napolje. Višeg sužnja od njine istine u Crnoj Gori od njenog postanja, nije biavalo.

I stadoše narod mataruški strašiti: Ako vam vodu dovedu, a neće, u lance će vas vezati i na kupanje voditi! A ima li za vaš više kazne od te!?

Od bistre i ladne vode zubi će vam utrnjeti i grlo vas zaboljeti, pa nećet moći vikati, a kako će te vi Mataružani razgovarati ako nevičete i ko će vas čuti?!

Ako vam puteve stanu graditi, a neće, sve će vam mataruške strane preorati, pa vam Mataruge više neće naličiti na one otprije. Sela će vam u paukovu mrežu puteva zaplesti, pa kad se opjanite rođene kućete  nećete moći ovarisati, no ćete zalutati i ko zna đe  se obresti.

Sokake će vam tucanikom nasuti, stoka će vam zaramati, pa će te je morati ko kljusad potkivati, a đe su vam danas kovači za to!?

Počeće vam putevima ljudi u selo dolaziti, a ljude valja dočekivati i s ljudima valja umjeti!

Ako vam nabave krave i ovce, a neće, moraćete ih musti i čuvati, a zar to priliči potomcima mataruški hajduka!?

I ko zna šta će vam u tom njinom boljem životu izmisliti i na kakve će vas  muke udarati.

A, mi vam ništa od toga ne nudimo. Mi vam istinunu nudimo. A ko se naše istine napije, nikad ožednjeti neće. I ne samo ožednjeti, no ni ogladnjeti. Ona je za žedne i gladne izmišljena.

I silno streknuše Mataružani i udariše uprijeko. Odbiše se od onih što im puteve građahu i samo dobro činjahu. Obrnuše za onim što ih kosovskom maglom zasipahu i što u kosovski rog duvahu. A kad se sodom prolomi i puče na sred Kosova i zinu da vas cijelo srpstvo proždere i proguta, oni se u mišije rupe posakrivaše.

Ni ovaj put mataruške prsi ne zatiskoše Rugovska vrata, niti se Mataružani pojagmiše da se na svetoj srpskoj zemlji saspu kao devet Jugovića, iako su ih kosovske rane kao malo koga pekle i boljele.

Ne učiniše tamo zagon ni oni što se na pomen Kosova zacenu i zagrcnu od žalosti, i što  im za njim grunu suze kao ljetnja kiša. No se dohvatiše debelijeh dedinjskijeh bedema a tvrđijeh busija za odbranu svete srpske zemlje od njih nije bivalo.

One druge, što su na suzi tvrdi, pa je nepušte jednoma kad i oni, ne bi poslije oprala ni voda ni gora, ne da su Brankovići no kara Brankovići.

Ne polećeše tamo i nad svetom srpskom zemljom ne raširiše krila ni što su promukli pjevajući – druže Slobo samo zovni, letećemo go orlovi!

Nije što oni ne dolećeše na Kosovo, iako su se na sto kosovksih večera u to zaklinjali, no što ni tićima svojim nedadoše da kljun iz svojeg gnijezda promole i put Kosova obrnu.

Teško da će iko ikad dokučiti šta im bi da propušte vjekovima čekanu priliku i da se uz gusle ne presele u narodnu pjesmu i legendu.

Mataružane čovjek i da razumije, oni su tada bili u jeku kosidbe, a kad je kosidba u pitanju, njih ne bi odvela na Kosovo ni kosovska kletva – ko ne dođe u boj na Kosovo – niti bi od nje streknuli, sve i da je imo ko izreći, a ne što nije.

No ako Mataružani ne streknuše od starovremene kosovske kletve, ova ovovremana ih stravi. Kad oni što im sela putevima za svijet vezaše, zasukaše rukave da od vajkada žedne Mataruge napoje gromovitom vodom sa Petrove česme, oni varoški sijači kosovske magle, baciše novu – Polakomite li se i za njihovu vodu pojagmite utulili ste srpsku svijeću u Matarugama za navijek! Ime Brankovića biće sveto pri vašem!

I ne smjedoše Mataružani primiti tako tešku kletvu, no kad je čuše onaj čas prežednješe.

Ako naša istina izbije na vidjelicu, poručiše im, voda vam ni trebati neće, no će vam Matarugama med i mlijeko poteći.

I izbi njina istiina na sunce, ali se ne primi i ne prionu za narod crnogosrki. Iz nje ne potekoše Mataružanima ni voda ni mlijeko,a o medu da i ne govorimo. Iz nje pokulja gusta magla koja obavi Mataruge i Mataružane. Teško da će Mataružani viđeti od nje da zakorače ikud dalje a nekmoli među bijeli svijet.

 

Milić od Mačve među Mataružanima

No, ako neće Mataružani u svijet, oće svijet među Mataružane. Već četiri godine u Matarugama živi Ivanjdanjska slikarska kolonija, čiji je vlasnik Mataružanin Ljubo Gačević. Gosti ove kolonije, pored čuvenih i onih za koje će se tek čuti bili su i Milić od Mačve i Sava Stojkov. Veliki dogadjaj i čast, i, zasigurno dobar znak za Mataružane i Mataruge. Ljeta gospodnjeg 98. na Ivanjdanj, ljubazni domaćini okupili umjetnike, poslavnike kulture, prijatelje. Jede se pečena jaretina i pije čaj od hajdučke trave, ive, kantariona, matičnjaka, nane i pelina, spravljen po starostavnijem receptima, kojim je Cezar krijepio svoje umorne legije.

Da li je ovovremene Cezareve potomke u ove krajeve dovela legenda o ljekovitosti mataruških trava i učinku mataruških čajeva ili kakav tajni zapis ilirske kraljice Teute, koja je stolovala u Risnu, pa se može biti nekad i prošetala Matarugama, da se nagleda božije ljepote, tek oni se tih dana obretoše u Pljevljima kao neimari fabrike sireva od mlijeka sa mataruškijeg i ostalih pljevaljskijeh polja. Ako je mataruško ljekobilje, kako legenda kaže, nekad davno okrijepilo umorne Cezareve ratnike, i ako je godilo kraljičinoj ljepoti, ne treba sumnjati da mataruško mlijeko i sirevi od tog ljekobilja neće okrijepiti i mladost povratiti i njenijem posustalijem potomcima.

(Komentar autora danas – oktobra 20011.godine:

I danas je teško odoljeti mataruškoj divljoj ljepoti. Modnim pistama Italije suvereno vlada nekoliko sestara Mataružanki pred čijom divljom ljepotom su ničice pali i najveći latinski ljubavnici o čemu nas svakodnevno zapljuskuju svojim pisanjem brojni mediji kao da se radi o prvorazrednom političkom događaju. Alal im majčino mlijeko!)

 

Ministarska se ne poriče

Ne treba sumnjati u to da bi novoizgrađenim putevima iz mataruških sela put varoši i farike u njoj mogla poteći rijeka mlijeka, samo kad bi Mataružani imali šta da pomuzu. Mataružani jesu marljivi i vrijedni i svakom poslu vični, ali sumnjamo da će im poći za rukom da išta izmuzu iz praznih obećanja i magle kojom su ih oni sijači svo proljeće zasipali. Da za njima ne obrnuše, može biti da bi im voda Matarugama već potekla, a ovako?!…

U Matarugama i među Mataružanima su boravila i dva ministra i obećala da će učiniti sve da im utole vjekovnu žeđ. No kako Mataružani udariše od njih uprijeko, stravljeni onom teškom kletvom, teško da će održati riječ, mada se ministarska ne poriče, pa makar bila data i u Matarugama.

Ipak je ostala nada da Crnoj Gori ponos neće dozvoliti da krene u Evropu i 21. vijek sa žednim i ne okupanim Mataržanima. Šta bi joj ta stara dama Evropa na to mogla kazati!?

No danas ljeta Gospodnjeg 99. može se obznaniti i obnarodovati da je gromovita Petrova česma ukroćena i kao smjera i mlada nevjesta niz Karin polje u Mataruge dovedena da okrijepi i napoji od pantivijeka bezvodni mataruški i susjedni otilovićki narod.

Zadovoljni su Mataružani što okupani i umiveni, čistog i svijetlog obraza, mogu stati pred Evropu.

Zasigurno je zadovoljna i Evropa što ovaj put može raširenih rku primiti tako naredne Mataružane u zagrljaj.

Zadovoljni su i crnogorska vlast i ministri što su održali riječ datu Mataružanima. Samo su nezadovoljni i pokunjeni oni što su Mataružane napajali svojom istinom i ubjeđivali ih da će ih vlast prevesti žedne preko vode. Od njihove magle – istine, kao i inače, ni ovaj put nije ostalo ništa osim izmaglice.

Neka im je svima nazdravlje.