MEMENTO: Čedo Vuković (1920-2014) – CRNOGORSKI GOROSTAS U SVAKOM POGLEDU

 

 

 

Vlado Duletić

MEMENTO: Čedo Vuković (1920-2014) 

CRNOGORSKI GOROSTAS U SVAKOM POGLEDU

 

 

Zatvorio se životni krug Čeda Vukovića. U tom impozantnom životnom krugu smještena je čitava riznica Čedovih neprocjenjivih ljudskih i moralnih vrijednosti, kao i nepresušnih stvaralačkih damara i pozitivnih vibracija. Zato se sada pred njim otvaraju vrata Panteona crnogorskih velikana, u kome je on zaslužio – svakako – posebno mjesto.

Srce velikog čovjeka, poznatog pisca, čestitog Crnogorca i nekadašnjeg jugoslovenskog partizana i slobodara prestalo je da kuca. Iako fizički nježne konstitucije, bio je demijurg i korifej, koji nadvisuje horizonte u svakom pogledu. Nesumnjivo, u crnogorskoj književnosti XX i XXI vijeka Čedo Vuković je ostavio duboki i neizbrisivi intelektualni, stvaralački i profesionalni trag. Za mlade naraštaje koji dolaze ostaće upamćen kao moralni autoritet, svjetionik i autentični književni stvaralac, kojeg treba – radi našeg daljeg puta i napredovanja – poštovati i dosljedno slijediti.

U svom dugom životnom vijeku i trajanju, kao najveće moralno bogatstvo, nosio je u sebi čojsko nasljeđe Crne Gore. Odista, Čedo je – prije svega – bio čovjek prometejskih razmjera i dometa, a potom pisac i sve ostalo.

Stoga nije slučajno da je njegov osnovni životni kredo bila maksima „Disati čojstvom – znači postojati“. U tom smislu Čedo Vuković je, u svim situacijama, čojstvo, poštenje, pravdu i pravicu stavljao u središte života i u njihovom obzorju otkrivao najviše mjerilo ljudske ostvarenosti, tj. sintezu svih vrlina. Otuda čitavo Čedovo književno stvaralaštvo odiše najuzvišenijem moralnim vrijednostima i vrlinama, koje je – u dramaturgiji proteklih vjekova i epoha – iznjedrila crnogorska povjesnica i etika.

Drugi Čedov životni kredo bila je maksima „Crnoj Gori dugujem sve, a vraćam joj pregršt riječi“. Zbog ovakve besprimjerne posvećenosti Crnoj Gori, tokom devedesetih godina prošlog vijeka imao je brojne neprilike i neprijatnosti, prvenstveno od onih koji su bili zatočenici ostrašćene imperijalne politike i protagonisti užarene nacionalne svijesti i vaskolikih omraza. Međutim, uprkos svemu tome, Čedo je neprekidno u sebi nosio neuljepšani, a – istovremeno – lijepi lik Crne Gore, s tim da je uvijek bio duboko svjesan, kako svih naših vrlina i pregnuća, tako i mana i defekata.

Nadalje, Čedo Vuković je spoznao da se čitava crnogorska slobodarska povijest odvijala u simboličnoj ravni između bojnih i kamenih njiva. Tako su mnoge generacije Crnogoraca ratovale i krvarile po bojnim njivama. Između dva ratna pohoda naši preci, da bi preživjeli, krčili su i otimali zemlju od ljutog krša. Na opšti poklič, sa ovih posnih kamenih njiva Crnogorci su neposredno odlazili na prkosne bojne njive da brane dostojanstvo, čast i slobodu otačestva. I tako stalno iznova u krug.

S druge strane, Čedo Vuković je svoja dva najbolja književna ostvarenja (romane Poruke i Sudilište) posvetio životu i djelu dvojice najznamenitijih Petrovića – Petru Prvom i Petru Drugom. Kao što je poznato, oni su – svaki ponaosob – obilježili svoje epohe. U tom smislu s razlogom se može reći da je temelj Crne Gore moralna riječ Petra Prvog, baš kao što je na njenom krovu pjesnička riječ Njegoševa.

Proučavajući svu dostupnu arhivsku građu, raspoložive istorijske izvore, opštu literaturu, razne rukopise, književna i druga svjedočenja, Čedo Vuković je u pomenutom romansijerskom diptihonu, odnosno u Porukama i Sudilištu, kao niko prije njega, na potpuno nov i cjelovit način osvijetlio, vaspostavio i restaurirao atmosferu na kraju XVIII i u prvoj polovini XIX vijeka. Imajući u vidu istorijsku težinu i dubinu ovog razdoblja i kolosalnu državotvornu misiju Petra Prvog i Petra Drugog, uputno je da svaki Crnogorac pročita Čedove romane, jer se iz njih može mnogo novog i poučnog saznati za ukupno naše trajanje. Treba ih čitati, kako bi stalno i uvijek, otkrivali i potvrđivali sebe. Treba ih čitati, kako bi upoznali sve naše autentičnosti, koje nas potvrđuju kao istorijski i samobitni narod crnogorski. Treba ih čitati, jer sa njima postajemo sebi bliži, a pod ovim nebom i na ovom tvrdom i sivom kamenu sigurniji.

Pored Crne Gore, Čedo Vuković je posebno volio Budvu, u kojoj je proveo gotovo 30 godina svog života. Bio je zagledan u njene živopisne pejzaže, u njene raskošne boje, u njene svjetlosne zrake, u njeno toplo i nepregledno more, u njene brojne mitove i u njen višemilenijumski civilizacijski kontinuitet. Naročito je bio opsjednut legendom o Kadmu i Harmoniji i mitskim osnivanjem drevne Budve u  pradavnom XV vijeku prije nove ere. U vezi s tim Čedo Vuković je – između ostalog – zapisao sljedeće stihove:

 „Znaš li, putniče, na koji stupaš prag?

Ja sam grad, sazdan od kamena i svjetlosti,

Rođen prije sebe – u mitu Helena starih“.

Osim toga, Budva i njene prirodne i kulturne vrijednosti poslužile su kao nepresušno vrelo za Čedove brojne inspiracije i nadahnute literalne zapise i medaljone o Stanjevićima, Svetom Stefanu, Drobnom pijesku, Skočiđevojci, Kamenoj njivi, Veljoj maslini i žukvi – primorskoj vladarki, kao i o drugim tematskim i stvaralačkim motivima. Zato naša opština ima obavezu da trajno obilježi Čedovo stvaralačko „druženje“ sa Budvom i njenim primorjem. Razumije se, bez tih piščevih literalnih imaginacija kulturna zbilja našeg grada bila bi znatno skromnija i siromašnija. Stoga sam uvjeran da će, i Budva i Crna Gora, znati da se – na primjeren način – oduže ovom svom književnom velikanu, koga smo nedavno u vječnost ispratili.

Čedove kćerke Jasna i Vesna, mi njegovi prijatelji, Budva i čitava Crna Gora imaju koga da žale. Imaju – takođe – i s kim da se ponose. Jer, jedan je i neponovljiv Čedo Vuković, crnogorski gorostas u svakom pogledu. On je za sobom ostavio takvo grandiozno djelo da će zauvijek ostati besmrtan, jedinstven i orginalan.

Drugim riječima, dragi Čedo, njegoševski rečeno:

Vile će se grabit u vjekove

da Ti v’jence dostojne sapletu“.

Zato hvala i slava Čedu Vukoviću za sve što je učinio za nas, kao i za one koji će poslije nas doći.