Miljenko Jergović – Briga prema riječima kao da su riječi žive

 

U Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu, 6. maja 2014. godine, održano je književno veče na kojem je predstavljen roman “Vrijeme koje se udaljava” Mirka Kovača. Prenosimo kazivanje Miljenka Jergovića, koje je objavljeno u Crnogorskom glasniku u broju 87. od maja/juna 2014. godine. Prilog je pripremio dr Zoran Drašković, urednik Crnogorskog glasnika i saradnik Montenegrine.

 

Miljenko Jergović

Briga prema riječima kao da su riječi žive

 

 

Miljenko JergovicJa nipošto ne bih želio komemorirati Mirka Kovača jer nije nekako ni pristojno komemorirati pisca. Zato bih pokušao reći nekoliko vedrih rečenica.

Prvo, večeras sam naučio barem jednu riječ svoga jezika koju nisam znao, a to je riječ samština. I čuo sam jedan briljantan distih koji takođe nisam znao i koji mi je, kao izraz jednoga specifičnog, regionalnog i nacionalnog ludila jako blizak, a to je ono: Ako krenu da nas biju / bježaćemo za Rusiju! To je naprosto genijalno i to je tako tačno! I jedna i druga stvar, i samština i ovaj ludi distih, imaju najizravnije veze sa prozom Mirka Kovača, sa načinom na koji je on pisao prozu, sa njegovim odnosom prema jeziku i sa njegovom doživotnom sposobnošću da uči nove riječi svoga jezika, a da stare riječi svoga jezika trajno čuva. To je u njegovim romanima zapravo jedina konstanta. Jer – kako je Ivan Lovrenović rekao – on je uvijek pokušavao napisati drukčiju knjigu i svaka njegova prozna knjiga je drukčija od svake druge njegove prozne knjige, ali u svim njegovim prozama, u svim romanima i u svim pričama konstanta je zapravo ta pažnja i ta briga za riječi. Briga prema riječima kao da su riječi žive.

Tu vrstu pažnje prema riječi naši književni savremenici na takav način nisu imali kako ju je imao Mirko Kovač. I to je, recimo, jedan od razloga zbog kojih je on sa lakoćom pisao najljepšom i najbogatijom beogradskom i srpskom ekavicom, da bi odmah zatim pisao onim i onakvim hrvatskim jezikom kakvim Hrvati, na žalost, ne pišu, pa čak ni pisci među njima. Istovremeno je savršeno simulirao govor svojih zavičaja, budući da su njegovi zavičaji bitno određeni tom međom ili tromeđom između Crne Gore, istočne Hercegovine i mora, dakle Dubrovnika. On je te jezike – koji čine ovaj jezik kojim mi govorimo – savršeno dobro razaznavao i kao veliko bogatstvo doživljavao svaku novu riječ u njima.

Na sličan način imao je – i to se uvijek sjajno vidi – strast za čudne ljude. Znate, po ulici uglavnom hodaju ljudi koje ne želite sresti. Kad odete u kafanu, kafana je puna ljudi koje ne želite vidjeti. Kad se vozite vlakom ili vozom, u kupeu uvijek sjedi neki nastran tip, neki manijak, neki idiot, neki čudak … i vi bježite u drugi kupe. Mirko Kovač je imao tu nevjerovatnu sposobnost da je najčudnije među čudnim ljudima privlačio i da je najčudnije među čudnim ljudima u svojim romanima najživlje i najtačnije ispisivao. I ono što je recimo u knjizi Vrijeme koje se udaljava meni najfascinantnije tiče se upravo tih čudaka i tiče se očuđenja ljudi koji bez Mirka Kovača možda ne bi ni bili tako čudni. Recimo ta spominjana figura Tina Ujevića u njegovoj prozi je zapravo najživlji i najautentičniji Tin Ujević kojeg sam ja, mimo njegovih pjesama, mogao i sresti. I to je također, za nas koji čitamo, dragocjeno …

Bilo je riječi o nedovršenosti i o trenutku u kojem se ovaj roman prekida, a prekinut je u jednoj nedovršenoj rečenici koja se, istina, ne ispisuje u tijelu romana nego se pojavljuje u fusnoti koju je napisao urednik Seid Serdarević, a nakon te neispisane to jest nedovršene rečenice slijedi jedna potpuno nevjerojatna, čudesna i stvarna, ali potpuno kovačevska priča o sudbini jednoga čovjeka (vidjećete kojeg kad knjigu pročitate) i ta sudbina je vjerovatno trebalo bit podloga jednoga poglavlja koje nije napisano. Ali, i tako nenapisano, to poglavlje na neki način vibrira i postoji u imaginaciji njegovog čitatelja ili njegovih čitatelja. E to je recimo neko čudo da ja kao čitatelj mogu zamišljati nenapisano a naznačeno poglavlje Kovačevog romana. A to nije ono zamišljanje nečega što treba slagati ili što treba izmisliti, to nije zamišljanje kako bi sad nešto bilo kada bi bilo, nego je taj tekst u svom nepostojanju, u neegzistentnosti sasvim živ. I zapravo taj tekst, najavljen u fusnoti, je pravi završetak ovoga romana, ovakvog kakav on nedovršen jest. Dakle, ovaj roman se – meni se čini da je to bitno za reć –završava fusnotom, a ne tačkom na kraju posljednje rečenice …

Meni je, kao Kovačevom čitatelju, zbog nečega zaista stalo da se ova knjiga čita čiste glave i da se ova knjiga čita bez ikakvih – htio sam reći: sporednih – razloga, a u sporedne razloge, kada je riječ o velikoj umjetnosti i velikoj književnosti, spada i smrt. Dakle trebala bi se ova knjiga čitati mimo misli o smrti njezinog autora, zbog toga što ta misao ovoj knjizi čini štetu i rekao bih i da je nepotrebno.

I za sam kraj nešto u vezi prezimena. Mirko Kovač je volio vjerovati da njegovo prezime nije nastalo od kovačkog zanata, dakle zanata onog koji čekićem udara po nakovnju i kuje željezo, nego da je njegovo prezime nastalo od kovača stećaka; dakle, to su oni ljudi koji su tesali i upisivali znakove, riječi i smisao u stećke. Čini mi se da je to jedno lijepo i tačno vjerovanje.