Poruka za sva vremena

 

Davno je rečeno da svaki put, pa i onaj najveći, počinje prvim korakom. Da li je izuzetan i zadivljujući životni put gospođe Milke Babović – doajena sportskog, i ne samo sportskog, novinarstva na prostorima gdje bi trebalo da se razumijemo bar onoliko koliko razumijemo jezike kojima govorimo – započeo zapravo daleke 1938. godine kada se odvažila da sama, kao desetogodišnja djevojčica, krene u očevu postojbinu? O već tada ispoljenoj spremnosti i hrabrosti da se otkriva jedan novi svijet, da se upoznaju drukčiji ljudi i običaji, govori „Stranica mog života“ – tekst koji je gospođa Babović napisala 1978. godine za TV NOVOSTI.

Privilegija je i čast uredniku zamoliti uvijek dragu gošću u Crnogorskom domu da nešto pripremi za „Crnogorski glasnik“. Neodlučnost je urednika – kad ljubazno bude primljen na najavljenih pet minuta radi preuzimanja teksta, a zadrži se više od sat vremena u nezaboravnom razgovoru – što reći o gospođi Milki Babović: ako bih se opredijelio za sažetost, bilo bi dovoljno navesti tekst o njoj iz TV NOVOSTI (jer teško da bi se to moglo bolje učiniti sa tako malo riječi); ako bih se opredijelio za potpunost, značilo bi to napisati knjigu (sad sam više nego uvjeren u potrebu pokretanja biblioteke „Kazivanja“, kako bi nam svjedoci događanja koja neosjetno postaju povijest dočarali duh prohujalog doba i možda uputili poruke za sva vremena)!

Izabrao sam treći put: nenadano mi se ukazala prilika da odužim dug od prije više od tri decenije! Ako je sugestivni komentar gospođe Milke Babović učinio da mi nezaboravne kretnje Irine Rodnjine i Aleksandra Zajceva po „ledenoj plohi“ uz zvuke “Bumbarovog leta” Rimski-Korsakova neosjetno prerastu u prvi bal Nataše Rostove i kneza Bolkonskog u „Ratu i miru“, valjda nije čudno da sam upamtio i njen savjet u jednom intervjuu nekadašnjem SPORTU I SVIJETU: „Trku koju započneš, moraš završiti (makar i posljednji)“! Sjetio sam ga se u pravom trenutku – kada sam pri samom kraju studija želio odustati. I sjećaću ga se, sa zahvalnošću, uvijek … Neka mi bude oprošten ovaj ispovjedni pristup – učinjen je u dobroj vjeri da takva poruka uvijek može nekom pomoći. Jer, i danas se pitam: da li bi zauvijek prekinuta zvjezdana karijera starijim generacijama dobro znane atletičarke Vere Nikolić bila drukčija da joj je na Olimpijskim igrama u Meksiku 1968. godine neko mogao samo došapnuti riječi gospođe Milke Babović?

Zoran Drašković

 

 

Milka Babović, nekada istaknuti sportist, počela je novinarstvom da se bavi 1949. godine. Jedan je od osnivača i dugogodišnji urednik sportske redakcije TV Zagreb i komentator koji je osvojio simpatije svojom neposrednošću, deskriptivnošću, kvalifikovanošću i šarmom.

(TV NOVOSTI, 26.5.1978.)

 

 

Milka Babović:

I DAN DANAS NE LJULJAM VERIGE

 

Nikada nisam pitala svoju majku kada sam joj postala „velika ćerka“, kada je spoznala da sam odrasla. Morat ću je pitati (otac nije više živ, umro je u zarobljeništvu). Tko zna šta će mi reći?!

Ja znam šta ću ja njoj reći: iznenadit će se kad sazna da sam ja konačno odrasla one meni čudesne 1938. godine. Ona ni ne sluti kada me je premjestila iz skupine „malih“ u skupinu „velikih“.

Te sam godine u oktobru navršila 10 godina. Ne znam zašto sam baš tad negdje u rano proljeće promovirana u majčinu desnu ruku za krpanje čarapa. Možda je tadašnja pedagogija određivala da to bude baš u toj dobi. Ne znam, no to nije ni bitno, bitno je da sam bila preponosna zbog svoje iznenadne zrelosti. I dok su se sestre i brat, „oni maleni“, spremali na počinak, ja sam se šepurila nastojeći da se ne ubodem baš svaki treći put, pazeći da mi napršnjak ne padne s prsta barem dok su „djeca“ u blizini.

Nisu to bile duge večernje sedeljke, no tih pola sata «after eight» bilo je ravno… ničemu nije bilo ravno!

Zatim sam tog ljeta završila osnovnu školu, ona četiri razreda po nekadašnjem adetu. Na Vidov-dan, kada smo dobili đačke knjižice i ocjene u njima, svi su se držali strašno ozbiljno, govorili su nam ozbiljno, spominjali našu zrelost (s toliko škole i znanja u glavama!!!) i naše dužnosti u gimnaziji. Ja sam slušala „ozbiljno“, meni je jasno bilo da sam odrasla jer već tri mjeseca krpam čarape s majkom u „kasne noćne sate“.

A dokaz nad dokazima da sam „velika i pametna djevojka“ bila je odluka mojih roditelja da me preko ljeta pošalju u Crnu Goru, u očevo rodno selo. Brat je bio sasvim mali i majka je morala ostati u Sarajevu. Otac je, čini mi se, morao na neke manevre. Budući pak da je bilo krajnje vrijeme da upoznam očevu postojbinu i svoju rodbinu (imat ću uskoro 10 godina!), nije bilo razloga da se kolebaju – MILKA ĆE PUTOVATI SAMA.

Najprije su mi odrezali pletenice „da lakše držim kosu u redu“. Zatim se na svjetlu dana pojavio kovčežić od pruća. U njega su poslagali sve ono što su smatrali da će mi biti dovoljno. Kovčežić od pruća s nekom čudnom bravom i ključić na lančiću oko vrata! Još mi se i sada, toliko godina kasnije, ponekad učini da me golica po koži na prsima. A kovčežić od pruća mi je slabost: čini mi se da ću takav jedan imati barem još jednom prije nego budem morala prestati putovati!

A vlak! Bila je to uskotračna željeznica od Sarajeva do Priboja na Limu. Večeras, dok ovo pišem, ponovo vidim sliku kupea u kojem me otac predaje nekoj meni nepoznatoj ženi. Nikada nisam pitala da li su i oni poznavali tu moju saputnicu, „anđela čuvara“. Objasnili su mi da ću s „tetkom“ putovati do zadnje stanice vlakom i da će se ona dalje pobrinuti. Nisam bila ni uplašena ni zbunjena, samo sam se pravila odrasla i važno sam sjedila uspravnih leđa u svom kutu.

Priboj na Limu! Pamtim samo izlazak iz vlaka i „anđela čuvara“ koji me predaje šoferu autobusa, ljubi u oba obraza i … nosom se opirem o staklo i gledam, gledam. A rijeci nikad kraja, ni rupčagama na tvrdoj cesti… U Bijelom Polju me šofer ostavlja u amanet jednoj starici koja putuje do Berana (današnji Ivangrad), „a pošljije će lako, do Andrijevice nije daleko, pobrinut će se ljudi … “ Utrpavamo se u crni osobni „ford“, onaj četvorouglasti. (Kad god danas vidim u novinama sliku da su se neki studenti negdje na svijetu naslagali u neki auto poput sardina, sjetim se tog „forda“ i puta do Andrijevice.)

U rukama mi je pismo što mi ga je dao otac za rođaka koji ima kafanu u glavnoj ulici. Sva puna sebe vučem svoj kovčežić „korpu“ i čitam natpise nad kafanama. Pozdravljam starije, odzdravljaju mi. Neću da pitam, jer „ja mogu sama“.

I nalazim! (Zvuči teže nego što je bilo, jer je Andrijevica tada imala samo jednu ulicu, tu „glavnu“.) Mislim da sam u stavu mirno odrecitirala pozdrav, čija sam, odakle dolazim, kamo idem. Za stolovima u kafanici je bilo gostiju. Svi su gledali to smiješno žensko stvorenjce, što se tako junački glasi.

Sjećam se kao da se danas zbilo!
Striko Savo je čitao pismo, nitko nije pitao ni slovca.
Kad je pročitao, prišao mi je i poljubio me.
– Dobro došla, dijete! I sjedi! – pozdravio me je ozbiljno.
Meni je bilo pravo.

– Čija je, Savo?
– Vidakova.
– Kojega Vidaka?
– Božininog, iz Đulića.
(A ja sve to vrijeme sjedim, slušam i upijam – otkrivam jedan novi svijet.)

Ja sam određena, zna se od kojih sam, čija sam, koga predstavljam. Jedan po jedan od tih muškaraca mi se obraća, pita za oca, za majku, a ja odgovaram i sve mi je ljepše. Kako tko uđe u kafanicu, tako se obred pitanja o meni ponavlja, ponavljaju se i želje „da si zdrava i živa“, pita se za oca i … na stol dolazi čast: rahatlokum i čaša vode. A toga je bilo dosta, jer je glasnik požurio pješice u selo Đuliće, 8 km dalje od Andrijevice, da pronađe strica, očevog brata i da ga dovede.

Te sam sate tada među tim odraslim ljudima doživjela kao nešto poznato, možda zato što sam svog djeda Božinu izuzetno voljela, pa su me svi ti smireni, brkati „stričevi“ sa svojim crnogorskim kapama i grubim čibukom u uglu usana podsjećali na njega.

A kasnije sam shvatila zašto su s toliko pažnje razgovarali sa mnom, jednim curičkom. Bila sam predstavnik porodice, pa su časteći mene častili mojega oca, majku. (Rakiju nisam tada još pila, zato sam se davila rahatlokumom!).
(Dok se moj stric Dušan spustio u Andrijevicu, ja sam i prodrijemala koji časak na sećiji.)

Put smo nastavili pješice, iza osamarenog konja. Tada sam zavoljela i danas još volim brdskog konjića. Činilo mi se da utire put kanjonom Zlorečice od njezina ušća u Lim kod Andrijevice pa sve do pod selo. Možda sam ga zavoljela i zato što se na njegovim leđima nekoliko puta našlo mjesta i za mene, tamo gdje se put malo širio, pa se stric odvažio da me onako umornu i snenu stavi na samar. On bi koračao pored konja i pridržavao me.

Jedan sam cijeli dan bila „gost iz grada“. A već sljedećeg jutra sam primljena u porodicu sa svim pravima i dužnostima. Nisu me precijenili: dobila sam koze i jariće, odveli na obližnji proplanak iznad kuće i … ostavili.

Nisam se toga dana proslavila: koze su izgazile i obrstile nečiji povrtnjak, jer sam ja odjurila „samo na časak do rijeke da se bućnem u vodu“. Logikom gradskog djeteta ja sam htjela ljetovati.

A moja je strina logikom ljudi koji ne mogu plandovati sljedećeg jutra objavila moju „degradaciju“. Oduzeto mi je zvanje samostalnog kozara. Smjela sam u planinu babi u katun, gdje je ona bila s ovcama i skupljala smok (sir i kajmak) za zimu.

Selo Đulići je na kojih 800 m nad morem (možda i 900 m), a katun sela je na Asancu na Prokletijama. Do babine kolibe se pješačilo nekoliko sati. Putem smo ubili zmiju, vidjela sam smreku što ju je spržio grom, jamu u koju je prošle zime upao vuk, liticu s koje je „netko nekada pao i ostao živ“ …

U katun smo došli u smiraj dana. Žene planinke su upravo muzle ovce. Baba mi je samo mahnula čučeći uz muzlicu na ulazu u tor.

Sve je bilo za mene novo, jer svega toga nije bilo ni u gradu niti u bilo kojoj knjizi koju sam do tada pročitala. Sjedila sam na pragu kolibe i čekala babu. Muškarci su sjedili postrance i pušili. Kroz otvorena vrata koliba u našem katunu rumenila se razigrana vatra na otvorenim ognjištima.

Moja baba je bila najstarija planinka pa je njezina dužnost bila da „smiri“ to planinsko naselje. Ona je hranila pse. Nju su jedinu noću poznavali i priznavali.

Kad bi se svi povukli u svoje stanove (to je pravo ime za kolibu u katunu), baba Ajkuna bi pošla od psa do psa, istresla nešto kačamaka pored njega, pustila ga s lanca i zavikala: „Oooo, Garooo! Ne daj da vuk udari u ovceee!“

Pas bi odgovorio lajanjem kao da obećava …

A zatim bi se sve to ponovilo i sa Šarovom, i ostalim psima. A jeka bi vraćala babin glas i lavež pasa i sve bi se to ispreplitalo u nešto meni blisko i strašno, nešto čega sam se uplašila, od čega me je hvatala strava, nešto što nisam željela da prestane, što mi se u isto vrijeme sviđalo, uzbuđivalo me je.

Cijelo sam ljeto ostala uz babu i ovce. Naučila me je razlikovati trave (stidim se koliko sam toga zaboravila!), plesti cjedila od neke žilave ali podatne trave, smijala se mojim pokušajima da zavrtim vreteno onim nespretnim prstima, pokušala me naučiti da razlikujem ovce. Svakoj je znala ime, a bilo ih je preko stotinu. Gledala sam u nju kao u nadnaravno biće, jer su meni ovce bile ili bijele ili „malo šarene“. Nisam smjela ljuljati verige nad ognjištem „da ne udari vuk u ovce“, nisam smjela reći da je telence lijepo a da ne kažem „mašala“ jer ima uroka …

I dan danas ne ljuljam verige, bilo koji lanac. Ne bojim se vuka, ali još uvijek mislim da je moja baba bila posebna planinka, kada su je i psi i ljudi voljeli.

 

Tekst je objavio “Crnogorski glasnik” br 57. -V/VI 2009.- Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba. (http://www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr/glasnik.aspx)

 

 

 

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Kalendar

December 2018
M T W T F S S
« Nov    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930
31