Miraš Martinović – Lalićevim zaraslim stazama

 

 

Miras Martinovic

 

 

 

 

 

 

 

 

Miraš Martinović

 

 

LALIĆEVIM ZARASLIM STAZAMA

Mihailo LalicLalića sam upoznao ranih osamdesetih, nakon što sam došao u Herceg Novi. Ne sjećam se baš tog prvog susreta, ali sam siguran da je protekao uz dozu treme, sa moje strane, ali i njegovo obavezno čuđenje, koje je bilo prisutno u gotovo svakoj situaciji. Ne mogu da se sjetim ni ko  nas je upoznao, tek znam da sam, došao u njegovu kuću, koja se  nalazila na obali mora, a koje danas, na žalost, nema..

Ona zemljačka nota, imala je svoju ulogu, pa smo se brzo i zbližili. Sjećam se nekih detalja, po meni karakterističnih, koji sa ove distance, mogu biti dragocjeni, za one koji se bave ili se budu bavili Lalićem.

 

NEOBJAVLJENI INTREVJU

Ne dugo iza tog prvog našeg susreta, Lalić je dobio nagradu KRALJEVAČKI OKTOBAR. Tada me zvao iz Kraljeva zajednički zemljak, koji me zamolio da za tadašnji kraljevački list napravim sa Lalićem intrevju. Shvatio sam to veoma ozbiljno, sačinio sam nekoliko pitanja i uputio se Laliću, prilično bojažljivo. Još ga ne bijahu zvanično obavijestili o priznaju koje mu je dodijeljeno, te mu ja to prvi i saopštih. Na ovu vijest nije bilo reakcija.

Neobjavljeni intervjuU sebi sam pomislio; kako to? Ne raduje se nagradi?…. To ga nijesam pitao, ali sam mu rekao da sam zamoljen da sa njim napravim intrevju, tim povodom, koji će biti objavljen u tamošnjim novinama.

Gledao me, s onom njegovom začuđenošću, poćutao, a zatim dodao:

– Ja to ne mogu!

-Zašto? Pitao sam, stiskajući papir sa pitanjima u rukama, spreman da mu ga dam.

-Pišem jednu priču!- rekao je. Odmah sam pomislio: ne piše roman, pa u vrijeme pisanja priče, može odgovoriti na par mojih pitanja.

-U pauzi!- rekao sam.

-Nema pauze!- odgovorio je. – Ako bih uradio tako nešto, a to znači, konkretno krenuo sa odgovirma na vaša pitanja- otišao bih iz priče, kojoj bi se  možda teško vratio.

Bio mi je neubjedljiv u tom času. Pomalo razočaran, nijesam vjerovao Lalićevim riječima, otišao sam  iz njegove kuće. Prilikom svakog dolaska, pa i ovog, obavezno bi rekao supuzi Mileni: Daj Mirašu da nešto jede. Nemaština sa kojom se suočavao u ranom djetinjstvu, vjerovatno je kod njega proizvela strah od  gladi. Naš crnogorski sindrom.

Poslije izvjesnog vremena, godinu – dvije, ne mogu sada tačno da odredim, dao mi je intervju za tada veoma čitanu, i isto toliko cijenjenu UNIVERZITETSKU RIJEČ.

 

JOSIF I NJEGOVA BRAĆA

Jednom sam bio u Lalićevoj radnoj sobi, karakterisčnoj po stolu za pisanje, koji je bio podešen tako da je mogao pisati u stojećem stavu. Taj ritual Lalićevog pisanja izgledao je pomalo čudno. Knjige1Osim što je pisao na takvom stolu i u takvom položaju, Lalić je pisao prvu ruku uvijek grafitnom odlovkom. Sa obaveznom gumicom, kojom je brisao, i dopisivao. U jednom trenutku, usmjerio je moju pažnju na policu sa knjigama, upirući prst u dvotomno hrvatsko izdanje romana Josif i njegova braća, Tomasa Mana, dvije podebele knjige na preko hiljadu strana.

-Umrijeću, a ova knjiga će ostati nepročitana!- rekao je.

– Nijesam ništa komentarisao. Tada i sam nijesam bio pročitao to grandiozno Manovio djelo.

 

OKUPLJANJA

Lalić je bio ranoranilac. U jutranjim satima je šetao pored mora, šetalištem Pet Danica, a i pisao prije podne, svakodnevno, uglvnom do 11. časova. Od tada je primao posjete. Često su mu dolazilili: Setakiste Pet DanicaDušan Koristić, koji je živio u Novom i Radonja Vešović koji je povremeno boravio u Novom. Zatim, Dušan Mašović, slikar iz Trešnjeva, dugogodišnji stanovnik ovog grada, od prije dvije godine vratio se  u Beograd. Ilija Zeković iz Igala, inače iz Slatine  kod Andrijevice i mnogi drugi. I sam sam bio u prilici da ponekad  pisustvujem, a pomalo i učestvujem, u debetama koje su vođene u Lalićevom domu. Povremneno je dolazio i Miloš Vulević, koji bi kod Lalića boarvio po nekoliko dana. Uzajamno su se i voljeli i poštovali, a nadasve razumijevali. Ti susresti su rezultirali sa dvije Vulevićeve dragocjene knjige o Laliću.

Popodne je odlazio u šetnju u oklona brda. Sa obaveznom bocom vode u torbi. Imao je on svoje uhodane- Lalićeve staze, koje su odvano zarasle u zaborav i travu, kada je u pitanju Herceg Novi. Niko njima ne ide, niko ih ne pominje.

 

LELEJSKA GORA

Žao mi je što nijesam ozbiljnije bilježio susrete sa Lalićem, po danima i godinama. Sada bi to bila dragocjena građa. Ali kad Komovi - Foto Dušan Stijovićsmo mladi imamo drugačiji i nonšalatniji odnos prema savrmenicima, pa i tako gorostasno velikim, kakav je besumnje bio Mihailo Lalić.

Rekao sam mu jednog dana: Vaše najbolje djelo je Lelejska Gora. Poćutao je (i ovoga puta one njegove ćutnje prije svake izgovorene riječi!), a onda je rekao: Ti tu knjigu voliš zato što si pjesnik.

Tražio sam da mi je potpiše, što je on učinio.

Tada mi je rekao kako je Lelejsku  goru počeo pisati u Ljubaštici, ispod Komova, gdje je došao na godišnji odmor, jednog ljeta.

U komskim gorama mogla je i sinuti ideja o jednoj takvoj knjizi. „Lelajska gora postoji – ne kao geografski, nego kao mitski pojam“, rekao je u jednom razgovoru, o svom sigurno najznačajnijem romanu, koji u fresci njegovih romana, zauzima centralno mjesto, zračeći neugasivom svjetlošću i varnvremenom snagom.

 

KUĆA

Aktuelizacijom Andrićeve kuće u Novom, neminovno se otvorilo pitanje i Lalićeve kuće. Nakon mog reagovanja, koje sam povodom Andrićeve kuće i njene namjene, dao listu Vijesti, zvao me Rajko Cerović iz Podgorice. Pitao me: A šta je sa Lalićevom kućom, što ne dignete glas u njenu zašttitu?

Herceg Novi- Arhiva Montenegrine– Lalićeva kuća u Herceg Novom odavno ne postoji!- rekao sam.

Kada sam devedeset i nekih, nakon što sam saznao da je kuća na prodaji, pozvao Lalićevu suprugu, koja je tada bila u Beogradu,  i pitao je: -Zar ćete prodati kuću? Podrazumijevajući tu njene značaj i nevjerovatnu činjenicu da tako nešto tako otuđi. Postoje dragocjenosti, čija je vrijednost neprocjenjiva, a Lalićeva kuća je bila takva dragocjenost, besumnje!

-Ukoliko je država zaintresoavana da je otkupi kao budući spomen – dom, mi ćemo je prodati državi. A ako ne, onda ćemo je pordati prvom ko bude zaintresovan za njenu kupovinu. Moram djeci rješavati stamabena pitanja!- rekla mi je Milena. I to se desilo!

Tadašnja država nije pokazala intresovanje, pa je kuća prodata. Bojim se da bi isto bilo i danas. Kada se malo drži do Lalića i njegovog djela, kojim bi  se se ponosio svaki narod.

 

SITI SE NAĆUTASMO…

Mnoge godine, pa i decenije Lalić je proveo u Herceg Novom. Bio je i tokom one decenije koju je Andrićić ovdje proboravio. Kažu da se nijesu družili, uzmicali su jedan od drugog.  Jednog dana su se slučajno sreli, pa su nastavili šetnju. Ćutali su i jedan i drugi, svo vrijeme, da bi na kraju, rekao Andrić: Ala se siti naćutasmo….

 

HERCEG NOVI

Herceg Novi je odavno zaboravio na Lalića. U ovom gradu, održani su simpozijumi o djelima i ličnostima: Andrića, Branka Lazarevića, Raičkovića, Marka Cara… Ali ne i o djelu Lalića. Ovdje se  on ne spominje. Nema  biste, ni spomen obilježja.

Herceg Novi - Stepeniste - Arhiva MontenegrinaNije obilježena ni neka od onih brojnih Lalićevih staza, kojima je on hodio gradom i oko grada. Nije održano ni jedno njegovo veče, ni podsjećanje na njega.

Jednostavno, uporno ćutanje….Slično ćutanje je i Crnom Gorom, koja živi u Lalićevom djelu. Jednom mi je, U Herceg Novom,  rekao Stevan Raičković: Ako bi neko izdvojio sve poetske pasaže iz Lalićevog djela, bila bi to velika poezija. Niko do sada nije uradio tako nešto.

Država Crna Gora se nije ni najmanje odužila svom velikom piscu. Njegove se knjige ne objavljuju.  Potpuni muk! Kod drugih naroda, pisac takovog formata, bio bi predmet univerzitetskih izučavanja. Lalićeva zastupljenost i u  srednjoškolskim i univerzitetskim udžbenicima je više nego skromna.

Lalićevo djelo traži nova čitanja i nova tumačenja, ozbiljna estetska vrednovanja.

I ove kišne nedjelje u Herceg Novom, dok ispisujem ovo sjećanje,  vidim Lalića, kako krči i otkriva zarasle staze, kroz zaborav i vrijeme.

Čujem njegov tihi i skromni glas. Ne prekorijeva nas….Ali, pita se: Gdje sam to ja? I gdje je moje djelo.

 

Nedjelja, 15. decembar 2013.