Miraš Martinović – Luk i lira

 

Oktobar 2014.

Poštovani posjetioci, objavljujemo dio knjige LUK I LIRA, Miraša Martinovića, koja se nalazi u rukopisu, a njeno objavljivanje se očekuje naredne godine.

 

 

MMMIRAŠ MARTINOVIĆ, crnogorski pisac, prepoznatljiv na širim regionalnim prostorima, po antičkim temama i zaboravljeni pejzažima Crne Gore, kojima su posvećeni njegovi romani: Putevi Prevalise (objavljen u Crnoj Gori a zatim u Italiji s naslovom Pitere di Montenegro, u prevodu Silvia Ferarria. Nekoliko poglavlja iz te knjige prvedeno je na hebresjki jezik i objavljeno u poznatim književnim časopisima u Izraelu u prevodu Dine Katon), Otvaranje Agruviuma, i roman Teuta, koji je doživio više izdanja, objavljen kod beogradske Geopoetike,  po kome je napravljena i istoimena internacionalna  pozorišna predstava, u režiji Slobodana Milatovića.

Snovi u Doklei su četvrta, a  Antički gradovi/snovi  sudbine peta knjiga njegovog antičkog ciklusa.

Prije ovih Martinović je objavio romane: Jeretik, Poslednji Eshilov dan i Vavilonski mudraci.

U literaturu ulazi knjigom poezije Mit o Trešnji (1974.), za koju je dobio književnu nagradu Lazar Vučković. Drugo dopunjeno izdanje ove knjige objavljeno je u Beogradu 2009.godine. Nevidljivi ljetopis (2010)  prva je od četiri knjige ciklusa sa sa naslovom NEOTKRIVENA ZEMLJA, kojeg čine Govor kraljeva( objavljena 2011), Govor zemlje (2013) i Sašaptavanje s m emorijom (2014).

Dobitnik je Okotobarske nagrade Herceg Novog, grada u kome živi.

 

 

 

LUK I LIRA

 

 

Harmonija je nešto nevidljivo, netjelesno,
Prekrasno, božansko na primjerenoj liri,
A sama lira i žice su tijelo, tjelesne i složene,
Zemaljske i smrtnom bliske stvari.

Platon, Fedon XXXVI

 
 
 

STRAH OD VARVARA

Mogu banuti svaki čas
Početi da ruše
Gradove.

Mogu
Iskočiti iz
Vučjih koža i
Posijati smrt.

Oni nikuda
Nijesu išli

Oni su tu!Detalj 2 DukljaI kada nam se učini

Da ih nema
Da su nestali
Zauvijek

Pojaviće se
Skinuti maske
Pokazati lica.

Lako je bilo dok
Svijet je bio podijeljen
Na Grke i varvare

Dok se znalo
Ko su varvari a ko Grci.

Danas
Iz svakog
Može iskočiti varvarin.

Bojim se varvara
I kad sam siguran
Da ih nema.

Oni su tu
Među nama
Spavaju.

U času kad povjerujemo
Da su nestali

Oni će se
Probuditi.

Castel Nuovo,
20. april 2014.

 

DANAJCI

I kad ti darove nose
Čuvaj se Danajaca.

Ne vjeruj im!

Detalj 3 Muzej BudvaI kada te zlatnim
Dijademama kite
I kada ti medene riječi govore

Ćuvaj ih se!

Kada ti nude nektar i
Ambroziju
Ne uzimaj njihove pehare

Detalj 4 Muzej BudvaU njima je otrov!

Nikad ne vjeruj
Danajcima.

Ako ne bude drveni konj

Biće neka druga naprava
Koju će izmisliti
Kojom će uništiti
Grad.

Upmati

Danajci su isti
Danajci se ne mijenjaju!

Cestel Nuovo,
19. april 2014.

 

KSENOFON

Negdje u daljini, čuje se njegov glas:
Morao sam pobjeći iz Kolona – rodnog mi grada, sa daleke maloazijske obale, prije nego ga osvojiše Persijanci. I uzeti sudbinu emigranta.
Tužno sudbinu, moram reć.

Eleja bi nova kolonija, koju osnovaše
Moji sunarodnici.

Novac iz Kartagine nadjen u Kumboru kod Herceg NovogMoj život se u njoj ne zaustavi. Lutao sam Grčkom šezdeset i sedam godina.

I sada, u devedeset drugoj još uvijek lutam, recitujući Homera
I moje stihove.

Izrastao sam u poznatog rapsoda.
Svjetina me dočekuje na trgovima – apaludira,
Uzvikuje moje ime.

Uskoro ću baciti štap. I otići u Had, među sjene
Izbjeglica kolonskih.

Eto, kako život protraćih.

A šta je život? – pitam se po ko zna koji put.
Kratko lutanje!- dobijam stalno isti
Odgovor.

Castel Nuovo,
21. april 2014.

 

MOŽDA

Pa ipak, Homer je prikazao u svome epu Demodoka gdje boravi na Alkinojevom dvoru, i Agamemnona koji je ostavio izvjesnog pjesnika kraj svoje žene.

Pausnanije: OPIS HLEADE

Niko ne zna ko je
Bio taj pjesnik.

Detalj 5 DukljaO njemu je ostalao jedino
Pausanijino svjedočanstvo
Ništa drugo.

Zašto je ostao na dvoru?
Moža je bio
Zaljubljen i Klitemnenstru.
Možda u neku od njenih sluškinja.

Možda je bio plašljiv zato
Nije otišao put Troje.
Možda je poslije žalio
Što nije otišao.

Možda bi spjevao ep o Trojanskom ratu.
Zasjenio Homera.

I sam Agamemnon je možda zažalio
Što ga nije poveo, pomislio u jeku bitke:
Da je sada tu!…

Jedno veliko
Možda
Ostalo je od njega.
Ukoliko je postojao?

Ipak,
treba vjerovati Pausaniji.

24. april 2014.

 

PISANJE PO PIJESKU

Česlavu Milošu

Šta možemo učiniti sa Poezijom? Promijeniti svijet? Bojim se, ne! Pisati po pijesku slova, a ipak vjerovati.

Ceslav MilosČuti glasove u ruševinama. Diviti se riječima. Okrenuti se za onim što je prošlo i vjerovati da ga možeš povratiti.

Ipak, pisati po pijesku, s vjerom u ono što pišeš. Ipak!

Iako talas odnese tvoja slova.
Pisati, boriti se sa talasima. Boriti se s okeanom, vjerujući da će naići slijedeći talas, vratiti zrna pijeska, koja je progutao i slova koja si napisao i koja ti je neki prethodni talas odnio.

Pisati po pijesku i vjerovati da ćeš pobijeidti Okean.

Našao sam, končano odgovor, na pitanje: Šta je Poezija?
I treba li je pisati.

Castel Nuovo,
25. april 2014.

 

OBRETOH SE U NARONI *

Obretoh se u Naroni. Ne znam otkuda dođoh u nju. Ni kojim prvacem, ni sa kojom namjerom.

Tek, nađoh se usred mnoštva ljudi – koji su vrvili sa svih strana. Kao da bijaše neka svetkovina. Ili priprema za neki veliki vojni pohod. Mnogo vojnika bijaše u unformama novim i sa kopljima dugačkim, a glave pokrivene šlemovima.

Mogla je biti godina 220. prije novog računanja vremena. Tu godinu kao da je neko uzviknuo, ali nijesam baš sasvim siguran.

Svjetina je klicala, uzvikujući neka imena, koja u tom času meni nijesu ništa značila: FIGUL, IZAURIK, VATINIJE, SULPICIJE.

Detalj 6 DukljaI oni su se pojavljiivali na veliku binu, gdje bijahu odasvud vidljivi. Okupljeni su im jednako klicali.

Svjetina bijaše u razne nošnje odjevena. Glasovi su se razlikovali, čuh više jezika u isti čas.

Najednom, nestade sve one svjetine, a sa njom i onih kojima je klicala.

Jedan čovjek, šetao je sam, pustim gradom.
Bio je to Ciceron, filozof, upravo prispio iz Rima.

Tražim roba Dionisija! – reče.
Što će vam? – usudih se da ga upitam sa strahopoštovanjem.
Pokrao mi je biblioteku – odgovori smušeno. On koji je uvijek bio razborit. Na trgu i u Senatu.

Čuo sam da je ovdje. Čak sam ga vidio u magnovenju. Ali nestade odjednom sa svom onom svjetinom, čiji, na kratko, bijah i ja dio. Gdje se djenu onoliko ljudi? – pitao je.

Nijesam ništa odgovorio. Odgovora nijesam znao. Sa njom nestade i on – dodade zabrinuti filozof.

Nema ni zapovjednika grada. I on nekuda nestade. Moj prijatelj Sulpicije. Zalud sam mu pisao da roba uhvati i primora ga da vrati barem dio od knjiga koje mi je ukrao. Veliki grijeh je učinio. Među grijehove strašne, ubrajam krađu knjiga.

Sulpicije to ne doživljava tako. Taj Dionsijev gest sigurno mu se učinio nevažnim. Imao sam bogatu biblioteku. On se pobrinuo da ono najvrednije izvuče iz nje. Bio sam tada preokupiran politikom i borbom u Senatu sa neistomišljenicima. Pa, neka mi bude, baš tako, kad hoću da se bavim tom najodvranijom djeltnošću na svijetu. Iz nje čovjek može izaći popljuvan i prljav.

Ako si Dionisije!- uzvikivao je naljućeni filozof. Glas je odjekivao gradom.

To reče i nastavi da šeta u dubokoj tišini, pustim ulicama. Njegovi koraci su se nadaleko čuli. Onda je nestao. A iza njega, ostale ruševine. Iz kojih su se čule sove i njihovi zloguki glasovi. I talasi neke rijeke. Pomislih na tren – talasi rijeke Naro.
A onda dođe i druga misao: to je ona rijeka, koje sve odnosi, bespovratno.

Kada sam prije koju godinu posjetio ostatke toga grada, sa N. Gvozdićem koj je sve uredno i precizno fotografisao, naišli smo na gnijezda sova, koje su pjevale onu svoju pjesmu u dubokoj tišini. Sve ostalo je bilo mrtvo i nepovratno.

________________________________________________________
* Ostaci antičkog grada Narone, današnje mjesto Vid, nalazi se četiri kilometra sjevero – zapadno od Metkovića, u Hravtskoj.

Castel Nuovo,
25. april 2014.

 

RAZGOVOR CAREM DOMICIJANOM

Otkuda ti dođe u ovaj kišni aprilski dan. Nakon što vidjeh tvoju statuu carsku, nađenu u Kumboru, u blizini Herceg Novog, gdje nekada bijaše grad Stoli, odavno potonuo u more… I rimske vile u kojima isluženi veterani življahu raskalašno….

Oprosti glumcu Parisu, u koga se zaljubi tvoja supruga Domcija, koju ti ote za živoga muža Elija. Njemu oprosti, ali dade da se pogubi dječak koji bijaše njegov učenik, a koji uz to bijaše bolestan…. Samo zato što je na njega ličio.

Zašto, nedužnog dječaka, care? Kažu da si jednom rekao, osjećajući ovo pitanje na mnogim usnama i u vazduhu: samo zato što je ličio na njega!
Niko nije smio ništa da te pita. Zato su mnoga pitanja ostala bez odgovora.

Detalj 7 DukljaIsto tako pogubi Hemogena iz Tarsa, zbog nekih crteža koje je pokazivao na javna mjesta, a one koji su te crteže izradili, reče da se pribiju na krst i razapnu.

Onom mirnom čovjeku i pristojnom građaninu, što se u ime gladijatorskih borbi usudi i reče – da su trački borci bolji od gladijatora, strašnu kaznu dosudi. Otjera ga lično na arenu i reče da se bori sa psima. A prije toga naloži da mu na leđa okače natpis: Gladijator, drzak u svojim tvrdnjama…

Zašto, care zbog tih nekoliko bezazlenih riječi, tako strašnu sudbu dosudi čovjeku, koji bijaše uzoran u svemu?….

Mnoge pogubi zato što ti se učiniše sumnjivim: Salvija Kokcejana, što je slavio rođendan cara Otona, svoga strica. Mecija Pompozijana, samo zato što je isticao da potiče od loze carske i što se usudio da svojim robovima da imena Magona i Hanibala.
A Salustija Lukula, zapovjednika u Britaniji, što je izumio neka nova koplja i drznuo se da ih nazove po svom imenu, Lukulovim.
Juniji Rustiku, za zlo uze, svečani govor koji održa u čast Petusa i Priska, u kome ih nazva ljudima najuzornijim i punim vrline.

Ti to uze za povod i naredbu: svi filozofi pod hitno moraju otići iz Rima i Italije! Filozofi se razbježaše na sve strane. Mnogi su u tom bjekstvu pogubljeni. I oni nazovi filozofi ne prođoše bolje.
Filozofi su filozofi, treba ih sve protjerati. Svakog čije zvanje potiče sa slovom F. Čak ni imena sa tim slovom ne bijahu pošteđena.

Poslije pobjede nada Antonijem u građanskom ratu, postao si okrutniji.

Odvažio si se i na pogubljenje tvog odanog prijatelja, konzula Aretina Klementa. Postade prema njemu srdačniji nego prije.
Tvoja blagost je bila siguran predznak da će se dogodtiti nešto užasno.

Kažu da te ništa nije uzbudilo kao slučaj zvjezdoznanca Askletariona. Naredio si da dozovu ka tebi toga čovjeka, što su tvoji potčinjeni učinili. On je uvijek tačno pororicao, ne libeći se da kaže istinu. I ovoga puta bi tako, bez obzira na cijenu koju je znao da će uslijeidti. Govori šta će tobom biti – rekao si zvjezdoznancu.
Uskoro će me raznijeti psi!- odgovorio je.

Tada si naložio da ga smjesta pogube i sahrane na neko nepoznato mjesto, kako bi izigrao tačnost njegovog proricanja. I to su učinili. Ali se diže oluja, zagrmješe gromovi, otvori se njegova grobnica, na čije ostatke navliše psi lutalice.

Ispunjenje ovog proročanstva pričao ti je jedan glumac (sudbina te vezala za glumce!), koji je bio očevidac, uz objed, uz koji si se smijao glasno.

Tako će završiti svaki zvjezdoznanac! – rekao si. I nastavio da jedeš, s probuđenim apetitom, kao da se ništa nije desilo.

Nekoliko mjeseci pred tvoje ubistvo progovorio je gavran na Kapitolu, izustio na grčkom jeziku rečenicu: Sve je dobro ili sve će biti dobro.

Bojao si se petoga sata i zato su ti javili da je šest. Bio si radostan što je taj kobni čas minuo, od kojeg si se posebno pribojavao, kada u tvoju odaju uđoše zavjerenici. Poznato je šta se kasnije dogodilo.

Jedna kamena glava ostala je nakon svega. I ona je nađena u blatu, koje si zaslužio, u svemu, nedostojni care!…

Castel Nuovo,
26. april 2014.

 

TEMISTOKLE I MRTVI

Grnčarski kraj Kerameik nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Atine i od praistorijskih vremena služio je za sahranjivanje, o čemu svjedoče arheološki nalazi. Poslije pobjede kod Salamine Temistokle je opasao grad bedemima koji su presjekli Kerameik koji obuhavat prostor pred gradskim bedemima između Dipila i Svete kapije, dok se unutrašnji Kerameik nalazi unutar dijela bedema koje je u IV v.s.e. obnovio Konon. U unutrašnjem prostoru koji će kasnije obuhvatiti atinska agora sahranjivanje prestaje u VIII vijeku s.t.e, dok se ta praksa nastavlja u spoljašnjem Kerameiku.

PAUSANIJA: OPIS HELADE

Mišljah da razdvojih mrtve sa tim bedemom. Da se ne sašaptavaju.
Trebalo je zaštiti Atinu.

Sada me progone. Ne daju mira ni spokoja. Kore što između njih postavih tako velik bedem. Vjerovah da ga ne mogu preskočiti.

Ali mi se jednakao sašaptavamo! – čujem glasove. Iz mnogih vremena. U meni.

Mrtvi iako mrtvi, osjećaju žive.

Pa, ipak, napravih agoru, sa unutrašnje strane bedema. Sastajalište živih. Na mjestu gdje su naši prethodnici boravili.

Možda sam napravio dobro djelo!….

Castel Nuovo,
27. april 2014.

 

ALKIBIJAD
I
ELEUSINSKE MISTERIJE

Optužen je 415. godine s.e. da je sa drugovima na privatnoj pozorišnoj predstavi, u Pulitinovoj kući, izvodio obred posvećenja u eleusinske misterije.

Za sebe je tom prilikom uzeo ulogu hijerofanta. A neki Teodor dobio je ulogu glasnika.

Dok je Pulition igrao bakljonošu.

Iste godine bio je optužen za obaranje Herma na atinskoj agori. Hajka je uveliko počela. Bespizorna hajka.

Suđeno mu je u odsustvu. Pošto bijaše otišao u Spratu.

27. april 2014.
Castel Nuovo

 

HERMOVA POPRSJA

Međutim su kamena poprsja u atenskom gradu, a imalo ih je po domaćem običaju mnogo (četvorouglasto izrađenih) i u prevdorjima privtanika i u svetilištima, jedne noći većim dijelom bila nagrđena u licu. Za počinitelja niko nije znao, ali ih je država tražila uz veliku nagradu onome ko ih pokaže. Uz to su proglasili, ako ko zna i za drugo kakvo počinjeno svetogrđe, neka bez straha oda, i to svako ko hoće, bio građanin, stranac ili rob. To se djelo uzimali kao dosta značajno, jer se činilo da je znamenje za bojni pohod i da se ujedno dogodilo kao urota za prevrat i ukinuće pučke vlade.

Tukedid: Istorija peloponsekog rata

Uvijek je bilo prljavih igara. Prije ove i poslije ove. I nevino stradalih je bilo. Bilo ih je prije, biće i poslije.

Duklja - elementi kamene plastike 2Prije nego će atinska flota zaploviti prema Siciliji, Neko je noću oskvrnio poprsja boga Herma, koji u Atini bijaše mnogo poštovan. Što se protumačilo kao loš znak pred polazak u rat.

Šaputalo se da je to djelo Alkibijada i njegovih pristalica. Neko je htio da unese razdor među Atinjane. Nikada nije otkriveno ko.

Tražili su da se Alkibijad izvede na sud. A on se kleo da to nije učinio, tražeći: da se slučaj ispita, pa da se krene ka Siciliji.

DukljaStrahujući da to može stvoriti razdor u vojsci, odlučiše da se sve ostavi za poslije. Dok bude okončan vojni pohod. Dok se rat svrši i flota vrati.

Iz atinske luke, uz pokliče, plač i suze, molitve bogovima i vjeru da će uspjeti, velika pomorska armada se otisnu morima.

Predvođahu je vođe s negoraničenom vlašću, ali i isto tolikom odgovornošću: Alkbijad Kninijin, Nikija Nikeratov i Lamah Ksenofonov.

U Atini je ostala sumnja, koja je dijelila grad.

Ko je oskvrnio poprsja boga našega? – vikali su građani sumnjičeći jedni druge. Grad se dijelio, a sumnja bila svudaprisutna. Mnogi završiše u tamnice. Desiše se i neka ubistva.

Da bi koliko – toliko smirili stanje, koje prijećaše se se pretvori u međusobni rat, protivnici Alkibijadovi, nagovoriše neke da priznaju kako su to oni učinili.

Ništa vam neće biti! Učinite to, kunemo vas bogovima, zarad grada i mira u gradu.

I oni to učinište, prisatadoše na nagovor. Rekoše: mi smo obečastili Hermova poprsja. Tu smo da odgovaramo za besprimjerno djelo.

Na brzinu organizovaše suđenje. Osudiše ih na smrt. Pročitaše presudu. Masa to sa klicanjem odobri.

Onda oni rekoše da su nevini, i da su priznali nešto što nijesu učinili, samo da bi smirili grad. Za dobro grada! – govorili su.
Zalud je bilo.

Presuda je izvršena.

Koliko je puta prvada zadovoljena prividno? Alkibijad se nije vartio u Atinu, nije izveden na sud. Nikada nije dokazano da su njegove pristalice obeščastile Hermova poprsja.

Stradali su nevini ljudi. A u Atini je i dalje ostala sumnja…..

Castel Nuovo,
27. april 2014.

 

PTICE

Ove ptice koje ja slušam danas, 27. aprila 2014, sigurno je slušao Aristofan- u istom danu 415. godine. One su mu možda dale ideju da napiše P T I C E.

Slušao ih je i prije, nepoznati Sumer, u osvit istorije. Slušao ih je sigurno i njegov zemljak Lulu, ljekar, čije je ime nađeno na jednoj glinenoj pločici. Jedino što je od njega sačuvano.

I kralj Gilgameš, dok je iznosio spor, pred starješine svoga grada. Kada je na trenutak zastao i rekao: Poslušajte onu pticu kako pjeva.

To je dobar znak!

Pjesma ptica je vječita! Navodno, rekao je Homer, jednom, na Itaci, nakon što se vratio poslije dugih lutanja. Zadivljen pjesmom slavuja.

Ove iste ptice, zapravo njihove pretke, čuli su poslanici koji su iz Kiša hodili u Uruk – da ponude mirno rješenje spora.

I Agamemnon ih je slušao sa zanosom, u jedno rano jutro, u trojanskoj rvanici, kada se glasno pokajao što je otišao na Troju.

Tog jutra, molitve je upućivao pticama, a ne bogovima, što je do tada činjeno.

Castel Nuovo,
27. april 2014

 

Duklja - elementi kamene olastike