Miraš Martinović

MELP(POMEN)I

 

Duklja - 1Ti, uvijek potrebna, Mel(pomen)o. Vodila si me kroz
Sjećanja i ruševuine. Kroz gradove kojih odavno nema,
Koji usnuli pod zemljom čekaju da ih probudimo iz
Hiljadugodišnjeg sna.

Učinila si da vidim Sofokla tragičara na Budvanskoj
Plaži, da čujem vječne riječi.

Boginjo Pjesništva, Muzo sjećanja. Ti što si me vodila
Kroz hramove bez bogova i svetilišta bez svjetlosti.
PutPutevima kojih odavno nema, a kojima se nekada išlo.
Ovom divnom zemljom Prevalisom. Zemljom mojom
I tvojom. Satkanom od bola i ljubavi. Koju osjećam
Jednako u krvi, snu i riječima koje izgovaram.

Otvarala si mi kapije vremena i stoljeća. I grobnice u
Kojima spavaju usnule ljepotice, koje su slušale pjesmu
Cvrčka, istu ovu pjesmu koju mi danas slušamo.
I gledale Mjesec nad Prevalisom, ovaj Mjesec.

Silazili smo među izumrle narode, koji o sebi ne
Ostaviše nikakvoga traga ni pomena. Po razvalinama
Smo šetali i osluškivali govor vječnosti. Prepoznavali
I razumijevali jezike i glasove koje
Drugi nijesu čuli.

Uvodila si me u legende i mitove. Čuli smo kako
Vječnost iz njih pulsira nemjerljivom snagom. Tada
Osjetili smo kako se u nama Prevalisa umnožava.

Duklja - 4Prolazili smo kroz Docleu, kao kroz sjećanje. O,
Divna Mel(pomen)o, to je tvoje carstvo. Ti, kraljice
Zaboravljene Doclee. Osluškivali smo glasove mrtvih.
Mnoge glasove. I veličanstvene horove. Čuli smo
Besjede izgnanog retora Dionisija i njegova
Nadvikivanja s morem, dok je šetao ovim žalima.
Uvijek zavodljivi i nedoljivi glas Teute, kraljice
Raspusne i divlje. Sve smo čuli!

Mnoga iskušenja pratila su nas na ovom putu.
Opasni i strmi predjeli, satkani od sjećanja.
Klizavi i nesigurni. I sjene, mnoge sjene. Sablasti
I priviđenja. Ali, ti si bila sigurna svjetiljka
Koju sam mogao slijediti. S nadom da ćeš me
Dovesti tamo gdje sam krenuo.

Priznajem, kad – kad mi je zadrhtalo srce, i
Ruka, na ovom putu. Ali ti bi mi uvijek, u
Časovima klonuća, vratila samopouzdanje koje me,
Povremeno napuštalo.

I vratili smo se, evo, napokon, iz
Pećine sjećanja, u kojoj, caruje Tama.
S biserima koje možemo staviti pred ljude.
I darovati ih njima, Kao utjehu da je sve tu i
Da ništa nije prošlo.

U prošlosti smo našli svu budućnost. To je
Najbolji znak da putovanje nije bilo uzaludno.

10-11 april 1999.

 
Duklja - 5

 

 

 

 

Ovo je uvodna pjesma iz moje knjige PUTEVI PREVALISE,
Iz koje su rođene sve moje kasnije knjige. Ona je bila
Zrno iz kojeg su procvjetali cvjetovi, koji su uvenuli prije
Mnogo hiljada godina. Ključna stanica na putu otkrivanja
Mitske Crne Gore. Za čijom sam tajnom tragao, čita
Jući tragove koje su ostavili naši prethodnici. U tim tragovima
Duklja - 6Sam našao naše tragove. Tragove onih koji su prošli ovom
Zemljom, kojima mi danas hodimo….
Pošto posjedujem samo primjerak, ove rijetke knjige,
Objavljene u izdanju podgoričkog CID-a, sada već daleke
1999. godine, a kako me neki prijatelji posjetiše na
Nju ovih dana, odlučio sam da bar sto primjeraka
Objavim u samoizdatu, za njih i one koji će,
vjerujem, voljeti. Kao što je to
Činio Sferis, štampajući svoje knjige u malom broju
Primjeraka, za prijatelje, i rijetke posvećenike.

I bez toga, poezija se može ispisati na papiru od
cementa, urezati u drvo, ili uklesati u kamen.
I pod uslovom da nestane i zadnji primjerak
Ove knjige, ona će se javiti, na usta drugog pjesnika,
koji će je objaviti.
Znak da poezija ne umire, da je vječna. Da se kao
Prevalisa, u nama, neprestano umnožava.

Ako uspijem da objavim PUTEVE PREVALISE,
Javiću prijateljima, taj srećan čas, po ovu knjigu,
Mene i one, za koje sam siguran – da će joj se radovati.

Castel Nuovo,
14. oktobar 2015.

 

 

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Kalendar

November 2018
M T W T F S S
« Oct    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930