Miraš Martinović – Njegoš i Dimitrije

 

 

Dana 25. avgusta u Biljardi na Cetinju održana je promocija knjige  LUČA NJEGOŠEVE NOĆI Dimtrija Popovća, koja je nedavno objavljena u Zagrebu, u izdanju Nacionalne zajednice Crnogoraca Hravtske i Skaner studija.

O knjizi su govorili: Mladen Lompar, Pavle Goranović i Miraš Martinović.

Prenosimo tekst izlaganja Miraša Martinovića sa promocije održane u Biljardi.

 

 

 

 

 

 

 

Miraš Martinović

 

 

Njegoš i Dimitrije

 

U ovom prostoru, na ovom mjestu, svaka je riječ testamentarno obavezujuća. Obevazujuća je knjiga o kojoj govorimo – MISTERIJUM LUČE MIKROKOZMA, tema kojom se knjiga bavi, i autor koji ju je napisao.

Obavezujući su obojica.

Teško je njihove veličine i odnose svesti u vremenske granice i o njima u tim granicama govoriti.

Obojica su vanvremeni.

Obojica mistici. S teretom metafizičke sjenke – koja lebdi nad njima, i u njima.

METAFIZIKA JE NJIHOV OREOL.

Obojica imaju svoje identitete, a to znači da svemu čega se dotaknu, daju sopstvene pečate.

I jedan i drugi nose veliki dar, ali i prokletstvo.

Što  god dotaknu,  zadobija njihovu prepoznatljivost. Postaje njihovo i opšte.

Prisutni su podjednako i u vremenu i u vječnosti.

Kada bi Njegoš bio u prilici da vidi ono što Dimitrije radi (a on to iz nekog kutka vaseljene gleda svojim okom!), bio bi fasciniran, kao što je fasciniran bio onom Rafaelovom slikom koju je vidio, prilikom posjete Italiji, a nakon čega je i zapisao: „A više svega mi stoji i sjaje  kartina Rafaelova ‘Preobraženije“, kao prelestna Danica veselim licem osvetaljava grdne i mračne klisure strašnim gromovima izdrobljene“…

Sve njihovo je rečeno do kraja, sve je zaokruženo. Kod Njegoša riječima, kod Dimitrija i slikama i riječima. Nema objašnjenja, dopuna, fusnota. Sve je jasno i razgovijetno. Sve ima kratkoću i jasnoću zakona.

Kod njih nema prošlosti, nema smrti.

Obojica kreću sa istog izvora, polja čiste metafizike, gdje se roje ideje kao iskre božanstvene, slijedeći svoju zvijezdu. Kreću iz svojih mikrokozma, ali se susreću u makrokosmosu. Sa snagom i vizijama  kosmokratora.

Onih što od noći prave dan.

Teško je među njima praviti usporedbe. A opet, sličnosti su različite i brojne. Ovoplaćujući veliku tajnu, oni bivaju tajna.  U svim vremenima i na svim prostorima.

Miljenici Vaseljene. Od nje  direktno primaju zadatke.

Bespogovorni izvršioci.

Stalno na ivici svijetova.

Dvije zvijezde iznad cetinjskog neba koje se pripomažu  svojim svjetlostima.

Krećući se poljem neizrecivog, koje traži da se oglasi, postaju glasovi koji se svuda čuju.  Sve upijaju i istovremeno artikulišu.

Obojica čitaju knjigu mirobitnu – tablice duše.

Kada se sve ovo zna, onda je sasvim priordno što je nastao MISTERIUM LUČE MIKROKOZMA, veliki ciklus iz koga govore istine o životu, Bogu, čovjeku, njegovom padu, ali i uzdignuću. O smrti i vaskresenju.

Sa velikom tremom sam  se pripremao za ovu temu. A sebi sam zadao veliku temu: Njegoš i Dimitrije. Na trenutak bi mi se činilo da sve što zapišem stoji, nema promašaja, bilo kakave usporedbe da napravimo. A onda, opet, sve  je bilo poznato. Šta ja tu mogu da kažem? Čuo sam sopstveni glas.

I baš u trenucima tih mojih dilema, a to je dan 21 ovog mjeseca, oko 18 časova zvao me Jevrem Brković, iz Podgorice. Na njegovo pitanje: šta radim, odgovorio sam: pokušavam da koncipiram tekst o Dimitriju i Njegošu. „E, zbog toga te zovem“,  rekao je: „Ja sam gotovo sve pročitao što je o Njegošu napisano. Dimitrijeva knjiga je neprocjenjiv doprinos njegošologiji. S ovom knjigom Dimitrije je ušao u polje zaumnog, otkrivajući nam istine o Njegoševom najintimnijem biću. Malo ko je, ili niko do sada, oslikao iznutra Njegoša, kao što je to učinio Dimitrije“.

O knjizi LUČA NJEGOŠEVE NOĆi može se mnogo pisati.  Inspiriativna je i daje prostor i za pisanje i za razmišljanje. Namjerno sam izostavio njena tumačenja. Iz straha da je, prepričavanjem i tumačenjem, mogu obesmisliti. Ubiti njenu izvornu ljepotu. Poremetiti njene energije. Njenu zvjezdanu jasnoću. I jasne poruke.

Prirodno je  bilo, računajući na prst cetinjske sudbine, očekivati jednu ovakvu knjigu  od potomka onog koji je sagradio na Cetinju prvu kuću, kamni kulu, od potomka popa Laza Jabučanina Popovića, koji je sa Njegošem bio u prisnim odnosima, mijenjajući i neka zemaljska dobra, o čemu svjedoči i dokument potpisan Njegoševom rukom, a koji je u posjedu autora ove knjige.

I taj ugovor, ta tapija na zemlju, taj rukopis i taj potpis, sada već imaju svoju vječnost, svoja ozračja… I značenja. Niti su to obična slova, niti je to obični dokumenat. Ta tapija ima nebeskog u sebi.

Takvom je doživljava autor MISTERIUMA.

Središnji dio ove knjige, naslovljen kao Događaj, govori o vrhovnom misteriju  koji su dotakli obojica.  O ideji stvaranja, toj božanstvenoj iskri, o njenom ovaploćenju u Djelo.

Tu, opet,  obojica sudjeluju u vrhovnoj alhemiji stvaranja.  Gdje se velike istine ovoga svijeta pretaču u trajnu misteriju, a misli u Kamen mudrosti, koji je nepropadljiv.

Ozračeni vatrama pakla, koje je u tom prostoru nemoguće izbjeći, sa zvjezdanim žigom na čelu,  oni  razgovaraju ravnopravno. Na jedino njima dohvatljivoj i mogućoj razini.

Da ne mogu jedan bez drugoga, svjedoči njihovo djelo,  ova noć, Cetinje i zvijezde.  I nebo  koje ih je odabralo,  nadahnulo i darovalo. I sam Njegoš koji nas nagleda, u ovoj noći, iz nekog  kutka beskrajne vaseljene.

Castel Nuovo,
25. avgust 2012.

                     Miraš Martinović