Zahvaljujemo se dr Zoranu Draškoviću, uredniku “Crnogorskog glasnika”, službenog glasila Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske koji je priredio i dostavio nam potrebne sadržaje za ovaj prilog.

 

Mišel Oben
GORSKI VIJENAC I KULT ZRINSKIH
U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI

 

MIŠEL OBEN (Michel Aubin, 1923-1996) kao srednjoškolski profesor završava na Školi istočnih jezika (École des langues orientales) u Parizu studije srpskohrvatskog jezika i civilizacije, a zatim postaje lektor za francuski jezik u Zagrebu (1958 – 1962) i u Beogradu (1962 – 1971). Od 1972. do 1991. bio je profesor i šef katedre za jugoslavistiku na Univerzitetu Pariz – Sorbona, koja je osnovana njegovim dolaskom. Veliku pažnju poklanjao je ne samo jeziku i književnosti nego i istoriji i civilizaciji jugoslovenskih naroda, čiji je bio izuzetno dobar poznavalac, ali i osvjedočeni prijatelj. 

Glavno djelo M. Obena je njegova doktorska disertacija Visions historiques et politiques dans l’oeuvre poétique de P. P. Njegoš, koju su 1972. zajednički izdali Univerzitet Pariz – Sorbona i Filološki fakultet u Beogradu. 

Osim u ovoj značajnoj i nezaobilaznoj studiji, M. Oben se u još nekoliko mahova bavio Njegošem: Legenda o badnjem večeru i evropska književnost (Filološki pregled, I-IV, 1971), O jednoj posledici prvog Njegoševog susreta sa Vukom (Kovčežić, X, 1972), Povodom posvete „Gorskog vijenca“ (Ce-tinjski muzej, 1973), „Gorski vijenac“ et le culte des Zrinski dans la littérature croate (Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, t. XLIII, sv. 1-2, Beograd, 1977), Littérature orale et littérature écrite dans les premiers poèmes de Njegoš (Revue des Études Slaves, t. LI, 1978, fasc. 1-2).

 

Herojska smrt Nikole Zrinskog u opsadi Sigeta (1566) podstakla je entuzijazam hrišćanskog Zapada ipak jednodušno osjetljivog na tursku opasnost. Zrinski tada prodire u panteon gdje već počivaju Skenderbeg i Janoš Hunjadi. Hrvatski ban i ugarski velikaš slavljen je i uzdizan od strane pisaca dviju nacija združenih pod krunom Svetog Stefana. On oličava motiv hrišćanskog predziđa.

Svjedok te smrti, Ferenc Črnko priređuje kratku hroniku, ubrzo prevedenu i objavljenu na latinskom (1568) i zatim na njemačkom i italijanskom (1570). Zadarski pjesnik Brne Krnarutić 1584. izdaje Vazetje Sigeta grada, inspirisano Črnkovom hronikom. U narednom stoljeću dvojica praunuka Nikole Zrinskog posvećuju svaki po jednu poemu heroizmu svoga pretka. Stariji, Nikola, sačinjava na mađarskom jeziku svoju Adriai tengernek Syrenaja (1651). Mlađi, Petar, prilagođava djelo svoga brata za hrvatski jezik, pod naslovom Adrianskoga mora Sirena (1660). Pjevajući o vojničkoj i književnoj slavi Petra Zrinskog, dubrovački poeta Vladislav Menčetić oživljava sjećanje i na veličinu heroja iz Sigeta u Trublji slovinskoj (1665). Pavao Ritter Vitezović objavljuje 1684. godine Odiljenje sigetsko. U drugom izdanju Razgovora ugodnog naroda slovinskoga (1759), Andrija Kačić-Miošić posvećuje opsadi Sigeta najduže od svojih pjevanja u narodnom stilu. Ni usmena književnost nije izostavila Nikolu Zrinskog i učinila ga je herojem pjesama dugog stiha (bugarštice) i deseteračkih pjesama.

Nikola Zrinski se vrlo rano pojavljuje ne samo kao simbol hrišćanstva nego i kao povjesno svjedočanstvo hrvatskog junaštva, često u širokom ilirskom ili slovenskom kontekstu, kao kod Vitezovića ili Menčetića. Upravo na tom aspektu insistiraju pisci iz prve polovine XIX stoljeća, kao Ivan Mažuranić u svojoj poemi Vjekovi Ilirije (1839). Kasnije heroj iz Sigeta postaje velika isključivo hrvatska nacionalna figura, popularisana operom Ivana Zajca: Nikola Šubić Zrinski (1876). Međutim, prema kraju stoljeća, on unekoliko gubi na takvom monopolu u korist svog praunuka Petra. Njegova slavna smrt u službi strane krune ne pokreće više nacionalne snage kada hrvatsku nezavisnost treba zadobiti protiv vladara za kojeg se on žrtvovao. Petar Zrinski, koji se bio urotio protiv dominacije Beča i koji je umro pod sjekirom austrijskog dželata 1671, bolje simbolizuje težnje hrvatske nacije. Eugen Kumičić ga čini junakom svog romana Urota Zrinjsko-Frankopanska (1892 – 1893) i drame Petar Zrinski (1900).

Tako su, duže od tri stoljeća, značajna djela hrvatske književnosti uznosila sjećanje na jednog ili drugog Zrinskog, koristeći se njima kao osloncem za ideologiju epohe.

Izučavajući pominjanje Zrinskog u Gorskom vijencu, trebalo bi najprije da saznamo o kojem od njih je riječ. Budući da se Gorski vijenac pojavio 1847, znatno prije „rehabilitacije“ Petra (optuženog da je tražio savez s Turcima protiv cara u Beču i da je prihvatao moguće podaništvo sultanu), očito je da se može raditi samo o Nikoli. Isto tako trebalo bi da razumijemo kakav je simbol za Njegoša predstavljao heroj iz Sigeta, e da bi se objasnili razlozi njegovog prisustva u Gorskom vijencu.

Iako je Zrinski samo spomenut u Gorskom vijencu, on je na počasnom mjestu, u posebno svečanoj prilici i u vjerskom i patriotskom kontekstu.

Kada su poturice bile istražene na kraju krvavog sukoba, iguman Stefan uzima riječ kako bi obnovio uspomenu na „vitezove našeg naroda“ (vitezovah našega naroda, stih 2650):

Vjerne sluge pomjani, Gospodi,
vladaoce, ma tvoje robove:
nepobjednog mladoga Dušana,
Obilića, Kastriota Đura,
Zrinovića, Ivana, Milana,
Strahinića, Relju Krilatoga,
Crnoviće Iva i Uroša,

Cmiljanića, vojvodu Momčila,
Jankovića, devet Jugovićah,
i Novaka – poradi halaka,
i ostale naše vitezove!
Na nebu im duše carovale
kâ im ime na zemlji caruje.

Vjerski, liturgijski karakter komemoracije je očigledan. Pravoslavni iguman počinje obraćanjem Bogu a završava željom da duše vitezova vladaju na nebesima kao što njihovo ime vlada na zemlji, što je obrazac preuzet iz hrišćanske molitve.

Prisustvo Nikole Zrinskog u pravoslavnom liturgijskom činu, među „vitezovima našeg naroda“, čini se krajnje čudnim. Nikola Zrinski nije bio crnogorskog roda, nije ni živio niti vojevao u oblastima blizu Crne Gore. U crnogorskom predanju i pjesmama on je nepoznat. Stoga je samo pod uticajem njegovog kulta, njegovanog u hrvatskoj književnosti od kraja XVI stoljeća, Njegoš izabrao da ga uvrsti u spominjanje igumana Stefana. Tako smo dakle navedeni da se zapitamo koja je književna djela što slave heroja iz Sigeta mogao poznavati Njegoš?

Isključeno je da je Njegoš mogao znati za Zrinskog iz narodnih pjesama koje mi danas imamo, budući da one tada nijesu bile još objavljene. Stoga se dakle moramo okrenuti k pisanoj književnosti.

Izvjestan broj književnih djela koja slave Nikolu Zrinskog bio je, u Njegoševo vrijeme, nedostupan, vrlo rijedak, uz to i skrajnut po bibliotekama. Međutim, Vitezovićeva poema: Odiljenje sigetsko bila je ponovo izdata u Zagrebu 1836, a Menčetićeva: Trublja slovinska u Beču 1844. godine. Njegošu je takođe mogao biti poznat Razgovor ugodni naroda slovinskoga Kačića-Miošića koji je doživio veliku rasprostranjenost i čije je ćirilično izdanje čak postojalo. Najzad, Njegoš je mogao čitati i djela hrvatske književnosti iz svoga vremena koja su pominjala heroja iz Sigeta.

Vitezovićeva poema kojom se slavi „ban Mikula Zrini“ čini se – samom svojom koncepcijom, ulogom dodijeljenom Kralju i rimokatoličkoj crkvi te svojim jezikom – veoma udaljenom od Njegoševog svijeta. Ako ju je on ipak imao u rukama, morao je biti iznenađen imenima brojnih likova koje sadrži zapadnjačka posveta. Vijek i po prije Gorskog vijenca, Vitezović u njoj spominje „vitezove“ koje on naziva „Illyrici Heroes“. On imenuje Novaka, Skenderbega, Kraljevića Marka, Obilića i Zrinskog. Osim Marka, sva ta imena stoje u spomenu igumana Stefana. Ovdje nalazimo Novaka, čije nas je prisustvo u Gorskom vijencu malo začudilo. Manje nas ono čudi kod Vitezovića, koji pominje Debeljak Novaka, tj. Novaka Debelića, bugarskog junaka kojeg narodna pjesma, krajem XVII stoljeća, sva je prilika pobrkala sa njegovim mlađim imenjakom hajdukom Baba Novakom. U poređenju sa svoje drugim herojima, Vitezović barjaktara Novaka izdvaja njegovom herkulovskom snagom. I Njegoš isto tako pripisuje Novaku jednu naročitu crtu: pokliče koje uzvikuje (poradi ha1aka). Treba li u tome što iguman Stefan spominje Novaka vidjeti uticaj Vitezovića? I naravno isto tako i u spominjanju Zrinskog? Hipoteza nije apsurdna, ali nam nedostaje dokaz da je Njegoš znao za Odiljenje sigetsko.

Vjerujemo da se takav dokaz može pružiti za poemu Vladislava Menčetića: Trublja slovinska. Već je ukazano na zanimanje koje je Njegoš u mladosti pokazivao za dubrovačku književnost. Čini se da to zanimanje nije oslabjelo s vremenom, jer on i 1849. piše: Dubrovnik je jedinstvena dika naše književnosti“. Stoga je vrlo vjerovatno da je on poželjeo da pročita Trublju slovinsku, ponovo objavljenu 1844. Uostalom, ne bi trebalo da mu je ime Vladislava Menčetića bilo nepoznato, budući da je Jefta Popović, koji je 1826. izdao ćiriličnu verziju Suza Radmilovih, bio gost na Cetinju 1831 – 1832.

Koncepcije Menčetića i Njegoša nisu bliske samo na jednom mjestu. Obojica veličaju neumitnu borbu s Turcima, etiku časti i slobodu naroda. Oni isto tako imaju zajedničku sklonost prema epskoj slikovitosti, proročkom i pomalo poučnom stilu, premda je recimo književno izražavanje daleko superiornije kod Njegoša.

Stihovi iz Gorskog vijenca koji aludiraju na pobjedu Karla Martela nad Arapima 732. u Poatjeu:

Francuskoga da ne bi brijega
aravijsko more sve potopi!

pokazuju veoma veliku sličnost s onima iz Trublje slovinske:

Od ropstva bi davno u valih
potonula Italija
o Hrvatskih da se žalih
more otmansko ne razbija.

Pače sama tva desnica
silu ustavi, tijek zaklopi,
da nevjerna poplavica
sve krstjanstvo ne potopi.

Stihovi i Njegoša i Menčetića aludiraju na ulogu „bedema hrišćanstva“ dodijeljenu Francuskoj odnosno Hrvatskoj. Metafora jamačno nema ničeg odista originalnog. Poređenje zaustavljenih osvajača sa talasima koji se razbijaju je banalno. Ne kaže li se za neku najezdu da je suzbijena? Njegošu nije bilo potrebno da poznaje Menčetićevu poemu kako bi pronašao takvo poređenje. Međutim, podudarnost u postupku kod dvojice pjesnika je neobično velika do detalja. Dvojica pjesnika prizivaju more (aravijsko more, more otmansko) a ne samo „plime“ ili „valove“ i more je to što oni označavaju nacionalnim imenom osvajača. Obojica koriste isti glagol potopiti (potopi, ne potopi) – a ne „prekriti“, „preplaviti“ – kojem prethodi isti determinativ (sve, sve krstjanstvo). Riječi žâ1 za Hrvatsku odgovara riječ brijeg za Francusku i vjerujem da ona nije ovdje uzeta u svom uobičajenom značenju „brežuljak“, „brdo“, već u značenju – koje joj uostalom nalazimo i u samom Gorskom vijencu (stih 796: brijeg morski) – „strma obala“, „greben“. Analogije u mislima i riječniku dvojice pjesnika su upotpunjene podudarnošću gramatičkog načina koji upotrebljavaju: kondicionala.

Čini se da dva stiha kod Njegoša, čija je koncizna formulacija daleko snažnija od one kod Menčetiča, odista predstavljaju reminiscenciju iz Trublje slovinske, ponovo izdate dvije godine prije pojave Gorskog vijenca. Njegoš je dakle znao i za strofe koje Menčetić u svojoj poemi posvećuje heroju iz Sigeta:

Slavni vitez davnjijeh ljeta

Menčetić od Zrinskih koje slavi ne čini isključivo hrvatske junake, već „slovenske“ (slovinski). Kako to razborito zapaža gospođa Svetlana Radulović-Stipčević: «polazna tačka Menčetićevog rodoljublja je „slovinstvo“, osjećanje pripadnosti jednoj velikoj zajednici slovenskih naroda koji grcaju pod turskim ropstvom». Njegoš je mogao biti osjetljiv na takav pristup, što bi modlo djelomično objasniti pominjanje Zrinskog u spomenu igumana Stefana.

Vitezović je heroja iz Sigeta nazvao Zrini a Menčetić Zrinski. Njegoš ga imenuje Zrinović. On je ovaj prezimenki oblik mogao pozajmiti od Kačića-Miošića koji, u Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga, opsadi Sigeta posvećuje jedno dugo pjevanje koje naslovljava: Pisma od bana Zrinovića i cara Sulemana, koji obside Seget.

Čini nam se teško prihvatljivim da bi duh tog pjevanja mogao zadobiti Njegoševo razumijevanje. S jedne strane Kačić, obrazlažući herojstvo Zrinskog, ustrajava na vjernosti tuđinskom vladaru:

braneć svetu viru Isusovu
i svijetlu krunu cesarovu.

I, sa druge strane, iako mu dodjeljuje titulu hrvatskog bana, on Nikolu Zrinskog i njegove saborce pretvara u Mađare:

Spomen’te se da jeste Ungarci
————————————–
Ungarci se Turkom ne pridaju
————————————–
jer ij siku ungarske delije.

Za Kačića je izraz „mađarski“ mogao ne biti u oprečnosti sa izrazom „hrvatski“, „slovenski“. Za Njegoša, osjetljivog na opasnost od „mađarizacije“ Hrvata i Srba u Vojvodini, jedan Mađar ne bi mogao biti među „vitezovima našeg naroda“. Sibinjanin Janko (Hunjadi Janoš), iako junak u mnogim srpskim narodnim pjesmama, nije uvršten na „listu“ igumana Stefana.

Međutim, Kačić nije jedini koji heroja iz Sigerta naziva Zrinović. To je slučaj kod više pisaca iz perioda hrvatske književnosti koji se naziva „ilirsko doba“. Brižeći da probudi nacionalnu svijest i ponos, ilirski pokret Ljudevita Gaja rado veliča negdašnju slavu. Kult Nikole Zrinskog poprima novu snagu. U časopisu „Danica ilirska“ Zrinski se pominje više puta, a naročito u poemi Ivana Mažuranića: Vjekovi Ilirije, objavljenoj u svesku od 6. januara 1838.

Zna se da Njegošu, možda skeptičnom, nije nedostajalo simpatija za napore „iliraca“. On je 1842. na Cetinju primio u posjetu Gaja i Antuna Mažuranića. Bio je čitalac „Danice“ i trebalo je da u njoj 1848. objavi svoju pjesmu Pozdrav rodu na novo ljeto. Prema tome, vrlo je vjerovatno da je čitao Vjekove Ilirije.

Mažuranićeva poema jeste pokušaj da se iskaže filozofija ilirskog pokreta. Ako prvi stihovi oživljavaju uspomenu na sreću iz drevnih vremena Ilirije, ubrzo dolaze oni o neprijateljima pridošlim sa sve četiri strane svijeta: Rimljanima s Juga, zatim Mongolima sa Sjevera, Francima sa Zapada i naposletku Turcima sa Istoka.

Turci za Mažuranića, kao uostalom i za Njegoša, ostali su neumoljivi neprijatelji, simbol Zla i mračnjaštva, uvijek prisutni na nekom djelu nacionalnog tla.

Mažuranić, kao prije njega Vitezović (koga su „ilirci“ smatrali njegovim pretečom), nabraja niz junaka iz prošlih vremena koji su se borili sa najviše žestine i hrabrosti protiv Turaka. Kao i Vitezović, i on ih u svojoj poemi ističe tipografskim označavanjem.

Mažuranić upotrebljava isti izraz kao i iguman Stefan da bi opisao svoje heroje: naši vitezovi. Evo kako ih on predstavlja:

Eto onoga koji Turke klete
Na alaje razganja i svete
Stijege turskim nad glavami diže:
Kraljević je Marko, koga ruka
Strah je i trepet nesmiljenog puka;
Pa gle onoga koj onamo stiže
Nožem cara na Kosovu ravnom,
Obilić je, zet Lazaru slavnom.

Nu, jaoh, Lazar i Obilić pada
Rane od smrtne i š njimi zapada
Našeg sunca svjetlost uzdisana;
Jur malena sva u krvi plove,
A sigetske još brani zidove
Četa slavnog Zrinovića bana …
Al sad, vajmeh, Zrinović posrnu …
Sad noć plaštem zemlje naše ogrnu! …

 

Mislimo da su ti Mažuranićevi stihovi podstakli Njegoša da navede Zrinskog u spomenu igumana Stefana.

Tekst “GORSKI VIJENAC I KULT ZRINSKIH U HRVATSKOJ KNJIŽEVNOSTI”  objavio je “Crnogorski glasnik” u brojevima 84. i 85. iz 2014. – Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba.

 

 

Tagovi: , , , , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

May 2017
M T W T F S S
« Apr    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031