U poneđeljak, 05. marta 2018. godine, u Modernoj galeriji Podgorice, otvorena je samostalna izložba slika i crteža akademskog slikara Naoda Zorića. Izložbeni prostor Moderne galerije krase 34 rada koje je autor uradio zadnjih 10-15 godina. Izložbom umjetnik obilježava 30 godina plodnog rada.

 

BILJEŠKA O UMJETNIKU:

Rođen je 1968. godine u selu Đurđevića Tara (Crna Gora).
FLU (odsjek za slikarstvo) završio je 1993- godine na Cetinju, u klasi prof. Dragana Karadžića.
Godine 1995- završio je postdiplomske studije (odsjek slikarstvo) u Beogradu, kod prof. Radomira Reljića.
Član je ULUCG.
Slike i crteži mu se nalaze u muzejima, galerijama i privatnim kolekcijama u zemlji i inostranstvu.
(Studijska putovanja: Francuska, Grčka, Izrael, Palestina, Egipat, Turska, Slovenija…
Učestvovao na mnogim umjetničkim simpozijumima i kolonijama u zemlji i inostranstvu.
Živi i radi u Kolašinu.
Polje bb, Kolašin, Crna Gora
Tel. 00382 20 864 278
Mob. 00382 69 021 849
mail: naodzoric68@gmail.com / zoric@naod.me
Sajt: www.naod.me

 

Izložbu je otvorila i o umjetničkom stvaralaštvu Naoda Zorića govorila dr Anastazija Miranović, istoričarka umjetnosti i likovna kritičarka. Izlaganje gosp. Anastazije Miranović prenosimo integralno.

“Naod Zorić – odraslo, malo dijete kojeg je neka sila nebeska odredila umjetnikom… da slika svoje djetinjstvo, svoju mladost, porodicu, sve svoje žive i mrtve… Tako kaže Naod. No, treba staviti u riječ Naoda Zorića. Nikola Kusovac bi rekao: E ne može! Morate uhvatiti ono iza… A ljubav prema onome iza, u Naodovom slučaju, po riječima Emira Kusturice, jača je od onoga što vidimo. I tako redom..Pisala su o Nadovom slikarstvu „prva pera“ kritike ovdašnjih i regionalnih prostora. Aktuelni i danas, ti tekstovi mogu da stoje pored najnovijih Naodovih radova, jer se Naod ne mijenja u iskrenom, posvećenom, sušinskom osjećaju i odnosu prema slikarstvu, životu.

Naodove slike su „barjaci“ crnogorskog identiteta, esencijalna, značenjska stigma pripadanja sebi, svom geografskom i kulturnom pejzažu, svom biću.  No, nije Naod prvi crnogorski umjetnik koji je svojim djelom oslikao Crnu Goru likom vlastitog naroda. Pomenućemo, iz novije istorije, najizrazitije – Lubarda, Dado, Gvozdenović, Živko Nikolić. O književnim paralelama da i ne govorimo.  Međutim, momenat nadrastanja ikonike slike, kada repetitivnost pojavnog transponuje semantiku viđenog  u „opšte mjesto“, u  univerzalnu vrijednost,  je onaj određujući momenat,  koji je samo nekoliko umjetnika s ovih prostora prepoznalo i artikulisalo u svom radu  u/kroz civilizacijski  hod sopstvenog naroda u opšte prihvaćene globalne umjetničke vrijednosti. U novijoj crnogorskoj istoriji umjetnosti svakako je to djelo Naoda Zorića.         

Kako to Naod progovara jezikom predaka, okružen  izmaglicom sjećanja vremena prošlih, vremena čojskih i junačkih, koja bivaju okosnicom njegovog likovnog i filozofkog stratišta. Kada to ćivot postaje život, a izborano lice epitaf  i lament opštevažeće mudrosti, koja se ne spoznaje iz knjiga, već je ona sama knjiga života, vjekovima pisana na isti način. Samo se čitanje i čitaoci mjenjaju. Tu nam Naod svojim djelom ukazuje i pomaže da pronađemo put ka istinskom smislu, ka onim trajnim ljudskim vrijednosima, kojima se crnogorski narod vazda ponosio i po čemu je pjesmom i slikom i svojim svekolikim likom bio štovan u svijetu. Ta, Naodova istina, zapravo, je iskrena slika svijeta kojem pripadamo, bez uljepšavajućih simulakruma savremenog doba. Naod je  prepoznavši  istinu prvo u sebi, svom đedu i bližnjima, odlučio progovoriti narodskim likom, osvješćujući kroz svoje likovno Vjerujem oba principa odanosti – sebi i slici, znajući da tako rijetki, dragocjeni  trenutci  njihovog spajanja su oni iskričavi iskoraci duha nanovo spoznate istine koja se pretvara u trajnu vrijednost.

Ako, pri tom, uzmemo u obzir  crtačku bravuroznost Naoda Zorića, koja podsjeća na Toškovićeva najbolja „izdanja“, onda se nekako prirodnom nameće paralela Gvozdenović-Tošković-Zorić. S Gvozdenovićem blizak u temi,  sa Toškovićem u njenoj egzekutivnoj artikulaciji, Zorić je  izgradio posve ličan umjetnički  rukopis. Specifikum Naodovog likovnog pisma krije se u njegovom osobenom umjetničkom kodu, lakoći crtanja i istovremenoj težini crteža, direktnom dominantnom anfasu i zbunjujućim bojenim mrljama, oslikanim tamnim partijama platna i nekim kao nedovršenim, gdje  umjetnik kroz igru kontrasta  gradi „neočekivan“ ekspresivni  likovni vokabular. Likovna epika Nodovog slikarstva krije suptilne lirske ispovjesti.  Posvećenost detaljima na slici očigledna je kroz bogatstvo  tradicionalnog „aksesoara“ – krpe, marame, kape, gusle, ordenja, lule, sablje… podrška su protagonistima priče, akterima  dijaloga kojeg narator Naod vješto vodi sa sobom, …sa nama i usmjerava tok priče u željenom pravcu. Direktnost obraćanja je očigledna u pogledu i stavu, i to je zapravo ono najvažnije što nam umjetnik uporno pokušava reći – da nam ne treba inportovana leksika da bi se ispričala naša priča, da svijet nećemo privoljeti  dodvoravanjem i oponašanjem onoga čega se već  zasitio, ma koliko to bilo dobro. Male, lične, izvorno ispričane istine fokusiraju pažnju i  čine ih prijemčivim svim čulima.

A sa Naodovih slika osjećate, zapravo, „čujete“ dim savijenih cigareta duvana iz požutjelih, vlažnih, nikada dovoljno okrečenih soba, vidite zabrađene starice oko ognjišta, čo’ek -žene koje uvijek imaju za kim da nose crninu, čujete zvona i praporce, ali i dovike, čojkanja i zdravljenja s obližnjih proplanaka, nosatih, brkatih, gorštaka, umotanih glava. Neopisiv je taj miris Crne Gore, oku dalek i neuhvatljiv, nošen u gorštačkom genu, ovjekovječen u Naodovim slikama nemirom linije iskonskog crteža. Iako je crtež „krvotok“ Naodovog likovnog Jesam, osjećaj za boju, njene fine odnose, njome definisana akcentuacija određenih kompozicionih partija, govori o specifičnoj „fenomenologiji disanja“, i onim suptilno nijansiranim stanjima duše, koja bojom izbijaju na površinu.    

A Naod Zorić, onaj od prije trideset godina i ovaj sada su isti,  u slikama i u životu, jer tu Naod ne pravi razliku. Obogaćen za koje putovanje više, zapravo je samo spremniji sa povratke rodnoj Đurđevića Tari, Cetinju, Baru, Kolašinu – ognjištu – Crnoj Gori.  I za tirideset godina stojaćemo začudno/zamamno pred vlastitim likom u ogledalu, pred istim /novim slikama Naoda Zorića, pred našim sopstvom”. 

 

  Fotografija umjetnika preuzeta iz kataloga koji prati izložbu.                                        

 

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Kalendar

October 2018
M T W T F S S
« Sep    
1234567
891011121314
15161718192021
22232425262728
293031