Nadan Filipović

Prkaz knjige

Smrt Trajka Lisice i druge priče – Sande Dodevski

 

Nadan Filipovic

 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

Zbirka priča „Smart Trajka – Lisice i druge priče“, Sandeta Dodevskog, ugledala je svjetlo dana u maju ove godine. Izdavač je kuća OKF D.O.O sa Cetinja.

Prije svega čestitamo Sandetu, našem stalnom saradniku čije su priče izuzetno kvalitetni prilozi OKU i koji su „letvicu“ portala podigli do veoma pristojnih visina o kojima ja kao urednik ne bih sada širio priču.

Mislim da je osnovni red kazati par riječi o našem majstoru originalne priče. Sande Dodevski je rođen 1947. godine u selu Jačince, srez Kumanovo. Neka će nadobudna čeljad ili neki ignorant- badavadžija, možda kazati: „Jooooj starac“, a takvim nedokuhanim šaldžijama bih odgovorio:(„Da. Ali, kažu, uz starost ide i mudrost“!)

Sande je kao dječarac od petnaest godina napustio majku, kuću i rodbinu i otisnuo se na „na školanje“. Završio je vojnopomorsku školu u Divuljama kod Splita, a kasnije je vanredno studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banja Luci, a nakon toga je studirao na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje je i diplomirao na Odsjeku jugoslovenska književnost i filozofija.

Objavio je zbirku kratkih priča, „Kamen iz reke“. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču; nagrade časopisa „Život“, nagrade dnevnog lista „Pobjeda“, i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu. Objavljivao je priče u časopisima „Stvaranje“, „Mostovi“, „Doclea“, „Crnogorski književni list…

Knjiga Smrt Trajka-Lisice i druge priceHelem, da se vratimo najnovijoj Sandetovoj zbirci. Radi se o „buketu“ od 25 priča i tri pjesme. U prvoj, hajdemo kazati, uvodnoj pjesmi Sande kaže:

Dome moj slavni, za koji me ne veže ništa
Što s tugom proživljeno nije, radošću isplakano
I životom odbolovano…

Upravo je početak ove pjesme što stoji na ulazu u „galeriju 25 predivnih slika“ najbolji lajtmotiv za pisanje jednostavnog prikaza. Otišao je zauvijek…kao dječaraac, s nepunih petnaest godina, na sirotinjskom pragu zagrlio i izljubio svoju majku Nikoletu kojoj je ova zbirka i posvećena i krenuo je u svijet praznih ruku sa torbicom u kojoj je bila tvrda materina pogača uz koju su se u staniolu šćućurili komadić slanine i dvije glavice luka što ih zbunjena i potpuno izgubljena mati u zadnji čas iščupa iz crvene baštenske zemlje. I jedini stakleni slanik!

I krenu momčić na daleke pute, ali ponese i svoje slike; neizbrisive slike koje je tada upio u dušu engrame. U „Godinama subotom“ su to portreti Burče Velička, Blagune, Lefterke, tete Lenče, bolesnog Girasa i Gere koji ima čudnu izraslinu na nosu što mu doseže vrh brade, u „Svilenim bubama“ kao da gledamo Cigana Lalju, kćerku mu Ferdezu, osjećamo tišinu srebrene noći i dolapa iz kojeg šuškaju svilene bube, u „Crvenoj torbi“ Angel, Dušan i Rade odlaze u rat, a neće se sva trojica vratiti, u „Danu čekanja“ Sande nam slika intuiciju jedne žene u očekivanju supruga koji se treba vratiti sa nekog dalekog fronta, u „Boji za ćilim“ pred očima su nam baba Kalina i crvena buba „veligdenka“ i dvije cure aragatkinje te babina priča o njenom fišeku dragocjene boje za ćilime, u „Seobama“ gledamo Nuija, njegove muke i predsmrtne bolove, gledamo njegove zadnje trzaje i konačno – smrt, velemajstorski opisana.
Mnogi se ne moraju složiti s mojim mišljenjem da je naš bata Sande stvarno majstor, da ne kažem velemajstor, priče i kista slova i riječi; majstor koji nam po urezanim sjećanjima na jedan, da kažem, vangogovski način dočarava pustopoljine oko njegovog djetinjeg svijeta, nabujale rijeke boje glinenog okera, onog tamnijeg, bijele prašnjave drumove, huk vjetra iznad napuštenih kuća, lepet ptičjih krila na odlascima, a što je posebno interesantno uvodi nas u galeriju različitih likova čija su lica u njemu ostala zauvijek i kojih se sve češće sjećao kako je geografski i vremenski bio dalje od njih.

Priče su pune neke elegične melanholije koja nije ni malo nametljiva. Nadalje, u skoro svim pričama vrijeme kao da sporije prolazi kroz njihove niti. Vjerovatno je autor usporio varijeme da možemo pažljivije, nekako onako na tenane , pročitati sve te njegove slike, pejsaže i portrete.

Što na kraju kazati?

Kao čitatelj, obični prosječni čitatelj koji je, doduše, nesigurno prohodao u kući tako da se rukicama pridržavao za police prepune knjiga, koji je upisan u biblioteku sa nepunih pet godina i koji je, valjda, i nešto pročitao u toku svog života što je na zalasku, mogu samo kazati… jes knjigu koja nije film, pokretna slika, sirova slika bez zehre uljepšavanja i podilaženja, portret u prolazu, široki pejsaž sa crnim vrhovima Germen-planine u daljinama, koju ne vidiš, koju ne čuješ, koju ne možeš omirisati, koju ne možeš čuti. A priče bata Sandeta su kao žive, po njima se kreću likovi s kojima je proživio djetinjstvo i započeo rano momaštvo, likova što su davno umrli, ali su ostali živi u njegaovim pričama…

Šteta što se nije izbacio i na slikara, prave bi nam slike poklonio.

Hvala bata Sande!

 
Fotografija Nadana Filipovića preuzeta sa sajta orbus.be
 
 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930