Nataša Medović
Moja crnogorska priča

 

1945. godine IX. Udarna divizija, koja je bila u sastavu IV. Armije, ušla je u Trst. Kulturna ekipa pri IV. Armiji, u kojoj sam se nalazila, odigrala je značajni dio našeg približavanja i povezivanja s lokalnim slovenskim i talijanskim stanovništvom, tako da su dvorane bile prepune na svakoj priredbi. Poslije demobilizacije, bila sam određena za angažman u dubrovačko kazalište, koje se tek počelo formirati, pa nije bilo profesionalnih glumaca.

Tajnik cetinjskog pozorišta Dudo Špilar, koji je tražio mlade glumce, prisustvovao je probi Držićevog „Skupa“, kojeg smo počeli spremati za otvaranje kazališta. Tom prilikom mi je ponudio angažman za cetinjsko pozorište s izvanrednim uvjetima, prekrasnim repertoarom i ulogama koje bih igrala tokom sezone – u slučaju da prihvatim angažman. Potpisala sam ugovor i postala članica Cetinjskog pozorišta i sve je bilo tako kako je tajnik Špilar obećao.

Upoznala sam direktora pozorišta prof. Plamenca, čovjeka duboke kulture, od koga smo svi mnogo naučili. Cetinje je imalo odlične glumce iz beogradskih pozorišta, od Blaženke Katalinić do Aleksandra Ognjanovića.

Mojim kolegama iz Cetinja nisam bila nepoznata po prezimenu, jer su mi odmah rekli da je Celestin Medović (stric moga oca) živio na cetinjskom dvoru, gdje je portretirao knjaza Nikolu i knjaginju Milenu. Knjaz mu je tom prilikom dodijelio Danilov orden. Portret za koji je knjaz izravno pozirao, nalazi se u mom posjedu.

Ipak je trebalo odigrati prvu prestavu i to sa Suljom Spajićem, koji je bio toliko popularan da je bilo teško proći s njim ulicom, a da ga na svakom koraku narod ne zaustavlja. Bio je mnogo stariji od mene, po fahu komičar, pa da mi pomogne rekao mi je: „Djevojko, lijepo si odigrala i čika Suljo je zadovoljan“. Svaki put, kad se zastor podizao ja sam se osjećala sve bliže mojim kolegama, koji su me sa srcem prihvatili.

Pozorište je bilo malo, ali lijepo i dovoljno da napuni „Kuću“ na svakoj predstavi. Ministarstvo se nalazilo nasuprot pozorišta; Grand Hotel, jedini u Cetinju, okupljao je glumce, pjesnike, slikare, liječnike i arhitekte, pa sam se pitala kako to da baš u malom gradu bude toliko velikih imena. Kolega mi je rekao da sve te osobe moraju biti na određeno vrijeme na Cetinju.

Imali smo prilike slušati predavanja univerzitetskih profesora, pohađati izložbe raznih slikara, a dva velika likovna umjetnika, Petar Lubarda i Milo Milunović, također su živjeli na Cetinju. Imala sam čast pozirati Petru Lubardi, koji je naslikao prigodni plakat za 8. Mart, Dan žena. Tajnik pozorišta me pozvao i rekao: „Dalmatinko, obuci narodnu nošnju, pozirat ćeš za plakat Crnogorke!“.

Istom prilikom glumica koja je bila zadužena za recitaciju na svečanoj akademiji nije mogla prihvatiti zadatak, budući da tekst nije stigao na vrijeme kako bi se pripremila za sutrašnji nastup. Tajnik pozorišta pozvao je mene i predao mi tekst recitacije, koji se sastojao od dva natipkana lista.

Nastup na akademiji, koja je bila pod pokroviteljstvom Lidije Jovanović (supruge Predsjednika Republike Crne Gore) zahtijevao je moju veliku odgovornost, pošto su bili prisutni najugledniji gosti.

Duga – kratka noć je bila preda mnom. Dva lista papira natipkana crnim slovima, u poluhladnoj sobi u Bajevoj ulici. U kuhinji je moja gazdarica Ljubica Lukić kuhala kačamak i sušene ukljeve, a kako me vidjela doći u „neobično vrijeme“, nije se usudila zakucati na vrata. Ostavila mi je ukljeve i kačamak na tanjuru i polako izašla iz kuće. Pročitavši tekst, ništa nisam shvatila, ni što je pisac htio reći ni zašto je bezbroj puta ponavljao riječ „žena“, ni zašto je sve to važno, ali pred istinom da ću sutra, kad se zastor digne biti sama na rasvijetljenoj pozornici, bez papira, uz jedinu pomoć suflerke Bose, koju nisam smjela ni pogledati, ali mi je pred sam nastup rekla: „Ne boj se, Bosa je s tobom!“ U tom trenutku pomislila sam da je jedina osoba na svijetu koju volim. Po završetku, kad se zastor spustio i svjetla se upalila, iza kulisa uz bezbroj ruka i zagrljaja, moj kolega Desimir Perišić donio mi je čašu sa duplim konjakom uz riječi: „E, neka, i zaslužila si!“. Te večeri, u Grand Hotelu bila sam zaista „žena 8.-og Marta“; Bosa suflerka bila je uz mene, ponosna jer bez njezine pomoći bila bih izgubljena.

Sutradan na čitaćoj probi „Mature“, pitali su me kako sam imala hrabrosti svladati čitav tekst recitacije, na što je slavna glumica Blaženka Katalinić rekla: „Snagom volje, drugovi moji“.

I opet me pozvao tajnik pozorišta, uručio mi je službenu kuvertu Ministarstva, u kojoj se nalazila zahvalnica i visoka novčana nagrada od žene Predsjednika Republike.

Pozorišni ansambl se sastojao od starijih kolega i to: Dušan Popović, glumac i redatelj – miran, staložen i uvijek je imao po koji savjet za mlade glumce; Miloš Jeknić, glumac i redatelj – nosio je glavni repertoar; Pešo Begović, karakterni glumac, koji ni na pozornici nije mijenjao svoj crnogorski naglasak; Vaso Perišić (Mamin, tako smo ga zvali), glumac, a kad je htio nešto naglasiti da mu se vjeruje, uvijek bi počeo: „Mame mi, ako to nije tako!“ – visok, snažan, na pozornici je izgledom ulijevao strah, a bio je neobično mekanog srca.

Mladi glumci bili su: Vlado Jablan, pravi intelektualac, uvijek odsutan, sa svojim mislima, pa kad bi se vratio na zemlju ugodno ga je bilo slušati gdje uljepšava stvarnost; Minja Dedić, sklon vječitom dokazivanju i u svom prirodno divljem izgledu, nosio je u sebi nešto privlačno i snažno – sličio je na Majakovskog, a možda i zato što je često recitirao „Malograđane“; Mišo Mrvaljević, koji je kasnije prešao u sarajevsko pozorište, gdje se razvio u vrlo dobrog glumca zahvaljujući cetinjskom pozorištu, u kojem je počeo s malim ulogama u rukama dobrih režisera; te Ksenija Kuruzović, glumica velikog talenta, koja je došla iz sarajevskog pozorišta.

Kako je cetinjsko pozorište imalo veliki ansambl, gostovali smo po cijeloj Crnoj Gori. Od Kotora, Herceg Novog, Tivta, Ulcinja do današnje Podgorice, kao i od Andrijevice, Berana, Pljevalja, Bijelog Polja, Prijepolja do Kolašina. Putovalo se kamionima, tako da je „prosvjeta“ stizala na odredište preplanula od sunca i od prašine, pa smo se na kraju među sobom jedva prepoznavali.

Predstave su se davale u školama i kasarnama na improviziranim pozornicama, tako da bismo se ponekad našli u tragikomičnim situacijama. Meni se to dva puta dogodilo. Tih prizora se uvijek rado sjetim, jer je dolazilo od ljudi, koji su suosjećali sa glumcem kad je igrao pozitivne kao i negativne uloge. Gledaoci su glasno reagirali na nepravde i osuđivali „zločince“.

Jednoga dana gostovali smo u Beranama: dvorana je bila prepuna. Ljudi su stajali skoro do pozornice. Igrala sam mladu partizanku, koju četnik osudi na smrt. Kad je „četnik“ – moj kolega Vaso Perišić izgovorio tekst: „Osuđena si na smrt!“, jedna žena iz publike glasno je povikala: „Jadna griješnice, kud si došla da pogineš u Berane!“. Ja sam, onako vezana za ruke i noge, sjedila na stolici pognute glave i sad je trebalo nešto improvizirati, budući je nastalo u publici glasno reagiranje na Vasinu osudu, a kako se on u tom momentu nije snašao, ja sam hrabro podigla glavu i, pogledavši ženu koja je pokrila lice rukama, s punom snagom uzviknula: „Drugovi, umirem za pravdu i slobodu!“. Po svršetku prestave moj duhoviti kolega Desimir rekao mi je: „Kakva si, još ćeš tražiti tantijeme za tu slavnu rečenicu!“.

Na predstavi u Kolašinu isti prizor: u natrpanoj dvorani ljudi su se dogurali do pozornice, a kako je pozornica bila mala, samo nas je podignuti podium dijelio od publike. Ovog puta sam igrala mladu partizanku koja je sudila „izdajniku“. Hodala sam po pozornici s cigaretom u ruci, kad mi se približio čovjek iz publike sa riječima: „Drugarice, daj mi da pripalim!“ i uzme mi iz ruke cigaretu, pripali svoju i mirno mi je vrati. Na to se nitko nije obazirao jer je gesta bila spontana i bez četvrtog zida koji nas je dijelio.

Predstave je narod pomno pratio i, kako su se uživili, vjerovali su da se to stvarno događa i da „izdajnik“ mora biti kažnjen pa, kad je pala osuda, iz publike su se čuli povici odobravanja. „Izdajnika“ je igrao moj kolega Nikola, obučen u četničku uniformu kojega smo odmah po svršetku „osude“ iza kulisa presvukli i skinuli mu dugu bradu jer, kako je sam rekao: „Ni kriv ni dužan, ako me netko prepozna, dobit ću lijepih batina!”.

Naš repertoar se nije razlikovao od beogradskog. Igrali smo prigodne domaće pisce, kao i ruske, od Gorkoga, Čehova, Ostrovskog i Gogolja, koje je režirao ruski glumac i režiser Aleksandar Vereščagin. Kako se gradila pruga Šamac – Sarajevo, pozorište je dalo svoj doprinos gostovanjem od 15 dana. Igrali smo „Gospođu ministarku“ od Nušića. Izgledalo je da i strani studenti na pruzi razumiju tekst, pošto su se svi zabavljali i aplaudirali.

Najljepši dio turneje je bio od Kotora do Ulcinja. Uz obalu, od Tivta i prekrasnog Petrovca do Budve, gdje pješčana plaža nije imala kraja, a ja sam to najviše osjetila, jer sam bila na moru, kao kod svoje kuće.

Zima na Cetinju je bila duga, a snijeg nikako da otopi. Kad je počeo kopniti, preskakala sam lokve vode koje su preplavile neasfaltiranu ulicu, od stana do pozorišta. Sa dvadeset godina, sve se to može i ništa nije teško ni nesavladivo! U Cetinje sam došla iz peljeških Crkvica, najmanje uvale na poluotoku. Kako je Pelješac spadao pod Zetsku banovinu za vrijeme kraljevine Jugoslavije, glavni grad je bio Cetinje, tako da me je i to indirektno povezivalo s Crnom Gorom.

Poslije angažmana u drugim kazalištima od Novog Sada, Dubrovnika, pa do zagrebačke Komedije, ove tri kazališne sezone, koje sam provela na Cetinju ostale su mi u najljepšoj uspomeni …

Upoznala sam divne, iskrene ljude, jer u to vrijeme nitko ništa nije imao, niti je tražio da prisvoji nešto sto mu ne pripada, sto znači da smo tada bili zadovoljni s tim što smo imali. Moja unutrašnja povezanost s Crnom Gorom, još uvijek je ostala s onim ljudima koje sam poznavala i zavoljela.

Kako svako razdoblje nosi svoje, moramo ga nažalost prihvatiti kakvo je: od ljudi koji su se promijenili, od brda koja su se srušila, od šuma koje su nestale i od mora koje smije udarati samo u svoje stijene.

Da li imam neostvarenih područja djelovanja? U današnjem stilu odgovaram: nemam, a da ih i imam – kasno je!

Priredila: Milanka Bulatović

 

Rođena sam u Metkoviću, gdje je moj otac bio direktor ljubljanske banke. Po završetku osnovne škole, preselili smo se u Crkvice na Pelješcu, u kuću koju je sagradio stric moga oca Celestin Medović.

Crkvice nisu bile naseljene, uz 3 kuće i 2 magazina, u maloj uvali na moru živjeli su samo moji roditelji. Uz petrolejku, bez telefona i bez frižidera, kojeg je zamjenjivala „friška voda iz gustjerne“, a nepročitane novine služile su samo za zamotati tek ulovljenu ribu, koju se dijelilo rodbini i prijateljima na Kunu, rodnom mjestu Celestina. Vijugavu cestu do Kune dala je sagraditi Marija Terezija i to je bio jedini put koji je povezivao druga sela s morem.

U tu pitomu divljinu vraćala sam se svake školske godine iz Krka i Splita, gdje sam pohađala gimnaziju. Vraćala sam se svojoj osamljenoj kući, u kojoj je sve bilo jednostavno uz jedini prirodni zakon „razmjene dobara“, jer novac nije predstavljao nikakvu vrijednost. Možda je sve to ostavilo u meni duboko korijenje, pa sam se stoga u Crnoj Gori osjećala kao kod kuće, slobodna i bez predrasuda.

Danas živim u Vićenzi, starom, bogatom gradu sjeveroistočne Italije, gradu u kojem je Andrea Palladio, medju inim, sagradio najljepši teatar u Europi.

Moj suprug je Talijan, koji odlično govori naš jezik, pošto je pročitao i proučio gotovo svu književnost hrvatskog jezika, ali i „Gorski vijenac“ na ćirilici, dobijen na poklon od crnogorskog prijatelja.

Nosim ime koje je onda bilo vrlo rijetko – dobila sam ga po „Ratu i miru“, a svojoj kćeri darovala sam beskrajna prostranstva zelenih šuma bez granica: zove se Taiga! Igor, moj sin, rođen je u Firenci, gradu kojega ne treba opisivati, a kako smo nastavili obilaziti muzeje Atene, Sofije, Istambula, te se više puta vraćali u Moskvu i St. Petersburg, možda je i to odredilo njegov izbor budućnosti. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Veneciji sa disertacijiom o Celestinu Medoviću. Umjetnički je vezan za Hrvatsku. Član je HDLU-a Istre i Zagreba, gdje je dobio i status slobodnog umjetnika.

U kući govorimo svi hrvatski jezik, tako da je i moja unuka nastavak započetog: zove se Tundra.

Jedno je sigurno: što više upoznavati ljude i običaje, putovati bilo kojim sredstvom i posvuda, jer su to doživljena iskustva i uspomene koje se nikada ne zaboravljaju.

Nataša Medović

 

Tekst je objavio “Crnogorski glasnik” br 56. -III/IV 2009.- Glasilo Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske i Vijeća crnogorske nacionalne manjine Grada Zagreba. (http://www.vijece-crnogoraca-zagreb.hr/glasnik.aspx)

 

 

 

Tagovi: , , , , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

March 2017
M T W T F S S
« Feb    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031