Nataša Žurić – Izbor poezije




POČINAK

Arivederci magle i planine
Arivederci sjećanja draga
Arivederci oluje i daljine
Arivederci moja tmino blaga

Ne čeka me ni zima ni ljeto
Ni otkinut list sa jedre grane
Ni ptica ni čun ni ljuto pseto
Ni tiha noć što čeka da svane

Odlazim daleko od kama svoga
Ostavljam jabuku i album žut
Ova je sjeta dio svitka moga
Odlazim od grude poslednji put

Ne prate me sad ni oči snene
Ni suza ni pjesma ni zov dug
Ni lipa stara što tiho vene
Ni brat ni sestra ni stari drug

Arivederci magle i planine
Arivederci sjećanja draga
Arivederci oluje i daljine
Arivederci moja tmino blaga


ULICA LIPOVOG HLADA

Tog ljeta su kružili avioni, 
neki kažu poput ptica,
a ti, 
oh, 
Arno Maskvi, 
ti si kružio oko mog lica, 
tim urokljivim pogledom,
prepunim,
ruskih zima.

Stapao si slovo po slovo, 
kao madam za klavirom, 
u klubu muških povika, 
ženskih podvezica,
na r si malo zastajkivao, 
povukavši dim iz tompus Esplendido,
pomislih da si iz Kube stigao,
pa se sad skrivaš iza imena čudna,

ili si, 
oh ne,

kakve mi misli poput ptica kruže,
dok mi pogled na ramenima ti sada,
miris tompusa u slepoočnice para,
a nešto me u grlu steglo,
ta tvoja ramena i urokljiv pogled,
jadna sam ti bulka,
tako uzaludna,
oko vrata ti padoh.

Čuju se uzvici,
neki protesti na ulici,
tvoje ruke me stiskaju blago,
“Pusti ih da kliču, valjda su u krizi”,
ah, to tvoje “r”,
tako mi niz leđa kliznu,
nebo se u oluju stisnu,
avioni nestaše bez traga.

Počeh da trabunjam na tvom ramenu,
vazduh mi nestaje,
tvoja usna kraj mog uha me tako štipnu,
zaboravih manifest,
nestaše deset zapovijedi,
da li te poljubih,
ili kriknuh,
to se i sad čudim,
bjeh tako mlada na sred tvojih grudi.

Pitam te za ime i prezime,
malo smiješno,
malo ludo,
čuh samo da si iz Beča stigao juče,
da si roman ispisao u putu,
ulica se krila ispod lipova hlada,
pomislih na Anu,
na Laru,
zadrhtah poput izmaglice,
rumen me obli,
zamirisa dunja,
otkud jesen, 
zar nije ljeto sada?

Bedra mi drhte, 
jedva stojim,
zatalasala žitna polja,
vidjeh sunce,
niz dignuto klasje za njim padoh,
prestah da čavrljam,
da te za ime pitam,
da ti sve žene svijeta ljubomorno iz oka čitam.

“Tako si krasna”,
u pauzi tvog “r” usne ti dadoh.

Tog ljeta su kružili avioni, 
neki kažu poput ptica,
a ti, 
oh, 
Arno Maskvi, 
ti si hvatao srne na mojim stegnima,
ljubio dojke, 
usnama pupoljke na njima pio,
tim urokljivim pogledom,
prepunim ruskih zima.

I sad se pitam,
dok trešnja krošnju od vjetra skriva,
da li si,
oh,
Arno Maskvi,
da li si me volio tada,
dok su u meni bearala sva moja proljeća,
uz stihove Jesenjina,
uz ulice ispod lipova hlada,
da li si me ljubio,
ah,
Arno Maskvi,
žarom vječnih ljubavnika.

I ne znam gdje si sada,
da li roman pišeš u vozu,
da li je kod tebe zima ili ljeto mlado,
možda ljubiš nečije usne,
govoriš joj da je krasna,
dok u pauzi tog tvog “r”,
kradeš joj dunju,
otimaš raznjihani sevdah iz glasa.

Tog ljeta su kružili avioni, 
neki kažu poput ptica,
a ti, 
oh, 
Arno Maskvi, 
ti si kružio oko mog lica, 
tim urokljivim pogledom,
Prepunim,
ruskih zima,
nestajući bez traga.


Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


17 − 7 =