Nataša Žurić – Krvotok poetike Radovana Zogovića



Radovan Zogović, rođen je 1907. nadomak Andrijevice, u selu Mašnici. Zogović je pjesnik, pripovijedač, romansijer, esejista, publicista, prevodilac, revolucionar.

        Lim ga je zadojio svojim plahom, svojom osebujnošću, uronivši zauvijek u klisure Zogovićeve poetike, i kako mu to sam Zogović kaže / DA SLUŠAM POTOKE TVOJE ŠTO ZVONE O LITICE KAO GRIVNE/.

            Život rađa pjesnika, život oblikuje pjesnikovu liričnu figuru.

         Rat je pratilac Radovana Zogovića, od njegovih najranijih dana, pa, i čitavog života, kako sveopšti, tako i njegov lični. Kao student, upoznaje se sa marksističkom ideologijom, da bi 1930. postao komunista.  Njegov dalji put, kroz ratne vrloge, posleratne ideološke mimoilazice, vodiće i Zogovoćivesku poetiku  ka sudbini zabrana. Osporavana, izolovana, njegova poetika je oživljavala, opstajala.  Zogovoćivsku poetiku možemo živo predočiti stihovima iz njegove pjesme MIZAM KALTEN BRUNERU, I MRTAV, citiram – ONA SE PONAŠA KAO KRV ŽIVOGA KRVOTOKA.

       Taj krvotok njegove poetike, stvara znak sopstvenog pjesništva. Saosjećanje ka ljudskim stradanjima, nepomirljivost ka nepravdi i poganluku, rađalo je pjesnika koji je stremio visini. Izolovan, kao ideolog, zabranjen kao pjesnik, Radovan Zogović pretače krvotokom poetike moderistički izraz, koji nadilazi njegovu političku fanatičnost. Važan je svaki stih, svaka misao, sva dubina poezije koja je od revolucionarnog pjesnika, svojom izražajnošću liričnog identiteta ovog pjesnika, otvorila čitavu kompoziciju modernog, savremenog poetisanja.

    Istraživati poeziju Radovana Zogovića, znači, susresti se sa dubokim metaforama, osjenčenim melanholijom obogaćenoj kovanicama, koje su dramatika njegovog umjetničkog izraza. Zogović je sudar sa istorijom, sa vremenom, pjesnik međuratne generacije, pjesnik svjedok, pjesnik koji zrijeva u traganju spoznaje života, što i jeste osovina moderne poezije.

               / JE LI VEĆ- TRAGEDIJA ILI FARSA- DA SE BIRA/ ŽIVOTE, NE DVOUMI ŽIVOTE/ NE VRDAJ KAO EVNUH/ OSTANI NEUMOLJIV, POSTANI BEZOBZIRAN/ TRAGEDIJU, TRAGEDIJU DAJ NA SCENU/ .

         Stihovi pjesme POZORIJE.

        Koliko Radovan Zogović narasta u svojoj nametnutoj izolaciji, koliko je usamljenik koji se spori sam sa sobom, u pjesničkoj darovitosti, možemo naći u pjesmi JABLAN POD PROZOROM. Tu se Zogović svojom samoćom, svojom osamljenošću, obraća jablanu, kao /PRIJATELJU BEZ UZMAKA/ JEDINI GOST MOJ I SPORNIK / .  Oslušnemo li samo tu kovanicu SPORNIK, ući ćemo u vir njegove borbe, kako one lične, tako i lirične.

       Koliko sabratstva nalazi njegova osama u jablanu, naći ćemo u stihovima/ KISNE ZA NAS OBA, ZA NAS STANOVAN, ZA NAS SABRAN/ ČISTI SE I RASTE, DUBOKO UTEMELJEN I USTREMLJEN/.

         Naravno, svaki stih ponaosob, ima duboko značenje, iziskuje detaljnu analizu, koja nam u sveukupnoj poetici ovog velikana Crnogorske poezije, razotkriva samo djelić njegove enigmatske vrleti pjesništva, njegove lirske sveobujnosti, za kojom tragamo. Pjesnik, koji je zadnjih godina, uslovno rečeno, oživio, kako među čitaocima, tako među kritičarima, naučnim opservacijama, školskim stranicama.

      Zogović je pjesnik koji se ne može učiti naizust, koji se ne može pročitati u jednom dahu. On se čita stepenik po stepenik, gdje se svaki treba ustvrditi, povezati sa prethodnim, otvoriti ka narednim. Zogović je pjesnik koji nagoni konzumenta njegove poetske teme, na lični algoritam, u kome sam čitalac ulazi u vreže, u vene, u krvotok njegovog teksta. Čitalac osjeća nabujalost pjesništva u svojoj viziji Zogovićeve liričnosti, koja budi identifikaciju sa njegovom kolosalnom pjesničkom dominacijom, kojom stvara čitavu epohu snažnog djela.

      Zogović je, kao što sam već prethodno navela, malo istraživan. Tek zadnjih godina se razotkriva njegova briljantnost, u obradi relevantnih kritičara.  Borislava Jovanović svoju analizu, svoju doživljenost semantike, liričnosti, modernosti Zogovićeve poetike, u kojoj se on od spoljašnosti okreće sebi, nazvao je po samoj Zogovoćivoj kovanici – SPORNIK. U razgovoru sa Jovanovićem, o Zogovićevoj poetici, i sam naslov je imao značajan akcenat. U jednom trenu, naveo  je dvoumljenje između SPORNIK I JODIRANE PAHULJE, koje su opet stih Zogovića. Ovo navodim, radi snage jednog modernističkog izraza, u tom stihu, koji izlazi iz svih ograničenja. Jednostavno, svjetska, moderna poezija, satkana je u ovoj poetici.

        Zogovića pjesma o Ali Binaki, jeste pjesma nad pjesmama, ili, pjesma nad poetskoj površi,  pjesma, koja je zasigurno jedan od najistaknutijih dosega u našoj međuratnoj poeziji.

        Ako bi samo izdvojili naslove njegovih pjesama, shvatićemo, da je riječ o pjesniku, koji se okrenuo ka sebi, ka svom lirskom ja, pjesniku koji je / KULA ĆUTANJA/ INSTRUKCIJA MASLINI/ TROJANOV BERBERIN I NJEGOVA KNJIGA/ APOKRIF/ CIRUGIA CARDIO VASKULARIS/  pjesnik koji sve stiša sem svog srca kroz /NAJDUŽU CESARČEVU NOĆ/ kroz / NAJSPORIJE SVITANJE/ .

        / ZEMLJO, ZEMLJO MOJA, GDJE TUGU SVOJU DA ISPLAČEM/, pita se pjesnik.

          Teško je zaustaviti se u iščitavanju, u toku krvotoka Zogovićeve poetike. Teško je ukrotiti vrijeme, koje je ostalo u vječnom toku poetike velikana crnogorske književnosti.

 
                        Pjesnik se sporo rađa, a, nikada ne umire.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


4 × 2 =