Nedžad Ibrahimović – Mediteranski susret sa nepojamnim


Boris Jovanović Kastel, Bumerang valova (poezija), Shura publikacije, Opatija, 2020.


Moguće je da su, na prvi pogled, Kastelova poezija i njena forma zatvoreni onako kako je zatvoreno more nebu ili pučina ne/vičnu plivaču? Ali, onim drugim pogledom, za kojim žudi svaka dobra poezija, ispod ”kože” njegova pjesničkog jezika otkrit ćete sjaj njegovih metafora i mrežu metonimija koji grade jedan svijet sazdan od nepotrošive simbolike Mediterana (i Mediteranaca). Navedemo li neke ključne riječi kao što su: more, dubina i prostranstvo, brodovlja i olupine, kosti i hridi, jedra i katarke, mornari i djeve, sunca i koralji, mreže i meduze, boravak ili odlazak itd, dobit ćemo predstavu onoga oko čega se ovaj pjesnički kosmos gradi. Ove su pjesme ”živi“ arheološki ostaci, takoreći, ovo su plutajuće amfore sa jednog strasnog pjesničkog istraživanja i putovanja korpusima mediteranske simbolike, mediteranskog duha i njegova tijela.

Ako govorimo o temeljnom pjesničkom postupku knjige, biće dovoljno prepustiti se namjerama lirskog subjekta i vidjeti kuda će nas ona odvesti. On, lirski subjekat, kao i svaki moreplovac istraživač/otkrivač, krene u jednu sasvim racionalnu potragu za smislom (smislom vremena, prolaznosti, ljubavi, života itd) ali se, na kraju, uvijek zatekne umrežen u svijetu u kojem više ne vladaju njegove intencije jer mu se sada sve bogatstvo mediteranske simbolike upetljalo u namjere i natovarilo na njegova lirska pleća. Na ovom mjestu Kastelov jezik iznese rudimentarno bogatstvo mediteranske povijesti i pokaže granice jezika koje se uvijek pojave u susretu sa nepojamnim i koje, tek tada, te granice, o tome nepojamnom najbolje govore.  Mediteran tada postaje opća metafora za svijet u kojem više ne stanuje smisao, dobro i lijepo, kako bi rekao Platon. Ili, moguće i stanuje, ali je on do neprepoznatljivosti natopljen nanosima i slojevima kulture, te zapreten u nagomilane mreže simbola, kako bi rekao Baudelaire. S tim, da umjesto kroz ”šumu simbola”, Kastelov istraživač ide ”morem simbola”. Zbog ovoga je njegova poezija i poezija nostalgije za porušenim domom, u najsveobuhvatnijem značenju te riječi. Dakle, ne samo domom kao fizičkim toposom (a, zašto ne i to?), nego i domom kao duhovnim i humanističkim mjestom boravka za jedan jezik općeljudskog sporazuma.

Na jednom će mjestu on napisati: ”Poezija je za mliječni put bliža istini od istorije” i u tom se momentu s njim teško ne složiti. U pjesmi Nijesam ih pitao ”Divizija inćuna u dubinama/rasprskava se u lik/skriven u albumu značaka,/ni nalik roditeljima.” Koja to druga metoda, gnoseološka, povijesna, antropološka, možda, naučna?, može bolje naslikati misao (o roditeljima, o odlasku, o neumitnosti?) od ove pjesničke slike?

No, ne bavi se Kastel simbolima i kulturnim nanosima Mediterana tek poradi neke svoje kulturološke zainteresiranosti, nije on u svojoj poeziji ni muzeolog a niti kurator njegovih mrtvih ljepota. Cjelokupni kosmos ovoga primorja on mrežom svoga slikovnog jezika izvlači u svoju (i našu) realnost, u ovovremenost. Rezultira ovaj spoj onda i ponegdje grotesknim, a ponegdje i ciničnim slikama općeg ”straha od monologa oligarha” ili od ”zastrašujućeg muka pred dužničkim potpisom bankarima robovlasnicima”. Ovaj je svijet tako svijet nesreće, nepravde, bola i straha zbog koga će lirski subjekat na jednom mjestu zavapiti: Sjetite se, harpije,/grčke boginje oluje/i grabljivice sa glavom djevica/da razvod od vas nijesam potpisao. Na istom mjestu kaže: Titani, inkvizitori i proroci/punih novčanika/i džakovima kukuruza u trbusima/ostavljaju nas njima da nas svečano sprovedu/u radne hale/nad čijom kapijom/slovima od zlatnog trnja/piše – demokratura.

I, na nekim sasvim drugim mjestima od ovih društvenih i kulturalno-socijalnih tema, pjesnik razvija i jednu sasvim intimističku poeziju, bilo da se pjeva o porodici, o kući ili o ”smrti koja to nije”. Gipsom ozidao je sarkofag,/iz azurita iscijedio moje ime/i grafitnom olovčicom/prostrijelio mi srce/da me mamutski cunami/novog kolonijalizma/ne usmrti./Od ruke sina, smrt je vaskrsenje!, bilo da pjeva o ljubavi kao u pjesmi Ako se dozovem:potpisao (sam – N.I.) da ću se zbog njene/ravnodušnosti, teže od olovnih zvona,/zamonašiti i piti samo kišnicu/u podrumu ljetnjikovca bez zidova,/recite mi onda vi,/tri delfina sa njene krštenice -/kako onda da zaboravim Korčulu?/Ako se kao četvrta riba/u njenom pupku praćaknem,/možda i dozovem se! Možda je najbolje da ovaj kratki impresionistički tekst završim njegovom programskom pjesmom Vaznesenje u kojoj se spominju i razlozi pisanja: (…)Dio po dio čipke plamena/krvnici kidaju/i rasipaju po lokvama/od krvi foruma –/da zgasneš./Grijala si nas/znavši da od rebara ledene barke/svijet kleše obeliske./A opet si me iz bezizlaza/kroz rupice za minđuše/vaznijela,/poezijo!

Naravno, sve su to i razlozi čitanja. Uvijek su oni isti!

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


four × 5 =