Nenad Stevović – Knjiga “Jožef Bajza i Crna Gora”


Poštovani pośetioci, objavljujemo knjigu “Jožef Bajza i Crna Gora”, autora Nenada Stevovića,  publiciste, politikologa, istraživača i organizatora crnogorske dijaspore. 

Baveći se crnogorskim pitanjem i njenim položajem između dva svjetska rata, mađarski intelektualac dr Jožef Bajza je svojim studijama dao velik doprinos prepoznavanju i očuvanju crnogorskog identiteta od strane tadašnje naučne scene. Ipak, zbog nepoznavanja mađarskog jezika, njegovi radovi su bili nepoznati crnogorskom naučnom miljeu. Zahvaljujući ovoj knjizi Bajzino djelo je ponovo dobilo na značaju, i to u okviru crnogorske kulturne, književne i naučne scene. Knjiga je  izašla u izdanju Crnogorskog kulturnog foruma sa Cetinja i Udruženja Crnogoraca Srbije „Krstaš”.

Ovaj istraživački rad je doprinos daljoj afirmaciji života i djela dr Jožefa Bajze, a samim tim i doprinos jačanju razumijevanja, prijateljstva i saradnje između dvije stare evropske države, Mađarske i Crne Gore, njihovih naroda i kultura. Bilingvalni koncept izdanja omogućiće da se crnogorska i mađarska stručna, naučna i laička javnost upozna sa odnosom prema Crnoj Gori ovog kulturnog i naučnog pregaoca.

Zahvaljujemo se gospodinu Stevoviću, koji je omogućio da knjigu objavimo integralno.

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje ove knjige sa našeg portala i njeno dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja autora.


BILJEŠKA O AUTORU

Nenad Stevović (1962), politikolog, publicista, istraživač i organizator crnogorske dijaspore. Objavio je više naučnih monografija o migracijama sa prostora Crne Gore, publikacija o crnogorskoj emigraciji, stručnih i naučnih radova u zemlji i inostranstvu. Pokretač i osnivač više nacionalnih institucija, organizacija, kulturno prosvjetnih društava i časopisa u crnogorskom iseljeništvu. Oženjen je Mirjanom sa kojom ima sinove Mijata i Maksima.

Objavio je knjige:
• Crnogorsko iseljeništvo kroz diplomatske arhivske izvore, Cetinje, 2010.
• Kolonizacija Crnogoraca u Vojvodini 1945-1948, Podgorica, 2010.
• Rata – crnogorska kolonija u Vojvodini, Beograd, 2013.
• Frederik Burnam i Crna Gora, Cetinje, 2015.
• Gorštaci u ravnici, Lovćenac, 2016.
• Nađmeđer 1914-1918 logor i groblje crnogorskih interniraca, Podgorica, 2018.
• Janko Brajović i Crna Gora, Cetinje, 2018.


PREDGOVOR
Nasilna aneksija Kraljevine Crne Gore od strane Kraljevine Srbije u predvečerje stvaranja nove državne zajednice Kraljevine SHS/Jugoslavije predstavlja početak jednog od najtežih perioda u crnogorskoj istoriji. Crna Gora je izgubila svoju državnost, vojsku i dinastiju. Njena teritorija unitaristički je sjedinjena sa teritorijom države Srbije, a njen narod inkorporiran je u srpski. Poslije više vjekova ime Crne Gore je nestalo sa političke karte Evrope.

Pored svih poznatih metoda djelovanja okupatora u cilju denacionalizacije, asimilacije i devastacije države i naroda prema kojima djeluje, zvanični Beograd je u slučaju Crne Gore poseban akcenat dao na brisanju svih osobenih identitetskih karakteristika crnogorskog naroda.

Sve je bilo podrijeđeno tome da se ubije istorijska, nacionalna i državotvorna svijest i memorija crnogorskog naroda. Evo nekoliko eklatantnih primjera. Mitsko crkveno zvono Ivana Crnojevića skinuto je sa Cetinjskog manastira i kako je pisao dr Radoslav Rotković: „To staro zvono smetalo je brisačima crnogorske istorije, pa su ga pod izgovorom da je napuklo, poslali u Vojvodinu da se pretopi, i od njega su mesingane kvake na kapijama vojvođanske gospode”. A to zvono se nekoliko vjekova oglašavalo u svim važnim, tužnim i svečanim trenucima crnogorske istorije. Takođe, 1918. pośekli su i čuveni stari brijest ispred Njegoševe Biljarde, tu od naroda poštovanu sudnicu pod otvorenim nebom u središtu crnogorske prijestonice. Pośečeno je u inat tradiciji i pozitivnom odnosu naroda prema stablu koje je bilo vitalan simbol nacionalnog identiteta Crnogoraca i pod kojim se sastajao i sudio Senat, a knjaz Nikola srijetao sa narodom, svojim podanicima i strancima da bi razmatrao važna javna pitanja, ali i individualne molbe i žalbe. Zatim, rušenje Njegoševe stare kapele na Lovćenu i izgradnja nove kapele sa pečatom kralja Aleksandra Karađorđevića, zabrana nošenja crnogorske kape sa tradicionalnim obilježjima i namećanje na njima simbola sa 4 ocila, sa četiri ćirilična slova s na glavi kao simbolični dokaz potpune dominacije nove ideologije nad crnogorskom nacionalnom svijesti. Ponižavajući odnos prema crnogorskoj ratnoj zastavi, alaj barjaku; ukidanje Crnogorske crkve i tortura prema svještenicima koji nijesu prihvatili srpsku crkvu kao novi vjerski autoritet. Pritisak i zahtjev novih učitelja da đaci u školama u Crnoj Gori moraju govoriti ekavicu… Sve nabrojano samo su neki od primjera smišljene, jasno koncipirane metode udara na kolektivno pamćenje crnogorskog naroda o sopstvenim, vjekovima stvaranim, osobenim identitetskim karakteristikama. Posljedice takvog ponašanja ośećaju i današnje generacije građana Crne Gore, i Crnogoraca širom svijeta, i one se ispoljavaju kroz zaborav, nejasnoće pojedinih procesa i događaja iz tog perioda i kroz „crne rupe” u kolektivnom śećanju.

Tokom te nacionalne agonije koja je trajala četvrt vijeka (1916-1941) crnogorski narod i njegova nepravedno izbrisana država nijesu bili sami. U svijetu je postojao značajan broj intelektualaca, stranaca, prijatelja Crne Gore, koji su sa puno entuzijazma, požrtvovanosti, sopstvenim sredstvima,
dali doprinos afirmaciji crnogorskog pitanja. Njihove publikacije, proglasi i članci u svjetskoj štampi nijesu dozvoljavali da talog zaborava prekrije nepravdu velikih sila prema herojskoj državi koja je duboko iskrvarila u čast pobjede saveznika u Prvom svjetskom ratu. Ti plemeniti napori da crnogorsko pitanje vrate u agendu visoke međunarodne politike, možda nijesu uspjeli u trenutku pokušaja, ali su ostavili neizbrisiv trag koji je decenijama kasnije doprinio prvo reaktualizaciji, a zatim i pobjedi crnogorske državotvorne ideje.

Jedan od tih iskrenih prijatelja Crne Gore je bio i mađarski intelektualac, univerzitetski profesor dr Jožef Bajza. Ime ovog naučnika nije nepoznato crnogorskoj javnosti. Jedno od njegovih djela, kraća studija Crnogorsko pitanje, je imalo tri reizdanja, na srpsko-hrvatskom, srpskom i crnogorskom jeziku (2001, 2006. i 2011. godine). Na afirmaciji imena Jožefa Bajze u Crnoj Gori najviše je doprinio crnogorski književnik, publicista i bibliotekar Marijan Mašo Miljić, koji je bio među priređivačima sva tri izdanja.

Spomenuta studija je bila inicijalna kapisla za početak daljeg istraživanja života i djela ovog evropskog intelektualca. Jožef Bajza je bio priznati stručnjak za južnoslovensko pitanje između dva svjetska rata i dugogodišnje istraživanje koje prezentuje knjiga Jožef Bajza i Crna Gora dokazuje da je njegovo naučno i publicističko interesovanje za Crnu Goru bilo značajno obilnije i sadržajnije od saznanja koja smo imali do sada.

Ovaj tekst ima za cilj da pruži doprinos potpunijem osvijetljavanju lika i djela mađarskog lingviste, akademika Jožefa Bajze dosljednog zagovornika crnogorske državne nezavisnosti i do kraja života odanog prijatelja Crne Gore i crnogorskog naroda. Bilingvalni koncept izdanja, na crnogorskom i mađarskom jeziku, omogućiće da se crnogorska i mađarska stručna, naučna i laička javnost upozna sa odnosom prema Crnoj Gori ovog kulturnog i naučnog pregaoca.

Kroz istoriju kultura je oduvijek bila važan segment crnogorsko-mađarskih odnosa. U Crnoj Gori su više puta štampana djela Šandora Petefija i drugih mađarskih pisaca, koji su često izvođeni na sceni Kraljevskog pozorišta Zetski dom na Cetinju u 19. i 20. vijeku. Posebno su bili aktuelni dramski pisci Ferenc Molnar i Ede Sigligeti. Proučavanjem Njegoša i prevođenjem na mađarski jezik bavio se pisac i prevodilac Zoltan Čuka. A poznati mađarski romanopisac Lajoš Zilahi, autor kultnog romana Rano proljeće, 60-tih godina prošlog vijeka boravio je duži period na Cetinju proučavajući život i djelo Petra II Petrovića Njegoša. Važno je napomenuti da su u Budimpešti nakon 1918. godine štampana djela crnogorskih suverenista i boraca za obnovu državnosti Crne Gore Vladimira Popovića, Pavla Popovića i dr Pera Đ. Šoća.

Ovaj istraživački rad je doprinos daljoj afirmaciji života i djela dr Jožefa Bajze, a samim tim i doprinos jačanju razumijevanja, prijateljstva i saradnje između dvije stare evropske države, Mađarske i Crne Gore, njihovih naroda i kultura.

Za podršku tokom istraživanja i pomoć u realizaciji projekta autor se posebno zahvaljuje saradnicima iz Vojvodine, Otiliji Šarkezi publicistkinji iz Feketića, Marti Molnar prevoditeljki iz Malog Iđoša, Aleksandri Vučinić prevoditeljki iz Lovćenca i Gaboru Viragu direktoru Izdavačkog zavoda „Forum” iz Novog Sada. Takođe, autor se zahvaljuje Prutkai Janošu, zamjeniku direktora u Institutu za nacionalno nasljedstvo u Budimpešti i Danijeli Đurđević, prevoditeljki sa italijanskog jezika iz Peruđe.


Kliknite na prvu stranu da otvorite kompletmu knjigu na crnogorskom ili mađarskom jeziku

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


11 + 4 =