Nikolina Đurović

DJED, ĐED, DEVOJČICA

 

Nikolina Djurovic - 200

 

Nikolina Đurović je rođena u Podgorici 1986. godine, na dan Prepodobne mati Paraskeve. Profesorica je italijanskog jezika i književnosti, predavačica je u podgoričkoj gimnaziji. Živi (ontološki), čita, istražuje, rasuđuje, dovodi u vezu, zapisuje, prepisuje… Piše, prevodi. Ispisuje svoj prvi roman ,,Sviše“. Kolumnistkinja je Dnevnih novina Dan.

 

 

DJED, ĐED, DEVOJČICA

Bile jedared dvije starine što u starosti govorahu o starosti, što u starosti prisjećahu se mladosti, što u starosti osvijetljeni bijahu sa strane jedne mladosti…

DJED: Hej moj djede, kod nas na sjeveru vazda studen?!

ĐED: Śever ko śever! Danas je naročito śeverilo, najprije neki śeverac a potom pravi vjetar śeverni. Čuo sam da tako śeveri samo u Śevernoj Americi.

DJ: Kad tako zasjeveri, meni je najmilije zasjesti…

Đ: Zaśednem i ja, od śednika ništa milije mi nema. Odem svojom śekiricom išćepkati kakvu ćepanicu, te zaśednem. Tad iz ognjišta mojega domaćinskoga išćerati me ne bi mogô. Śedim tako i priśećam se kako jedared sve bješe…

DJ: Takvi smo mi sjevernjaci. Volimo sjedničiti, pa se okupljati. Sa sjetom se sjećati, sjećanja prizivati…

Đ: Śećam se bogme kad đeca bjesmo… Śećam se kako neđeljom se sastajasmo. Bješe nama sveta, ta neđelja śetna! Kad đetlić se pomoli evo ti ga jutrenje, potom sveto služenje, a onda kod đeda, i đeca i đevojke, i đeveri i đeveruše… Svi kod đeda na đedove pogače i đuveče, pure i kačamake, užljevake i ražljevake. A đed śečivom svojim śecka li śecka…

DJ: Sjećam se kako i mi se skupljasmo, za trpezom sjedasmo, nedjeljom svetom se ne sjekirasmo…

Đ: Śekiracija?! Od śekiracija se śećam da u neđelje śetne śekirati se šćaše đede, kad prifalilo bi mu koźevine! Jer, izreći ću sada, pa nek bude mi i zadnja, a da mir mu ne uznemirim, đed naš što nas okupljaše, iźelica bješe! Što s milinom pripremaše i pogače i đuveče, pure i kačamake, užljevake i ražljevake.

DJ: Kozjega sira, mlijeka i kozjih proizvoda i ja volim izjesti, ali se ne prejesti…

Đ: Đed moj, još neđeljom se śekiraše šta poneđeljkom od neđelje preteći će. Đed moj, pogače, pure i užljevake na neđelju i poneđeljak trošaše. Đed moj, bogme i prađed. Te i ja taman ko moj (pra)đede, sve okupim neđeljom ovđe kod mene. Tad se jede, tu se pije, takve nigđe miline! Naučili od đedovine…

DJ: I djede moj skupljaše djecu i djevojke, djevere i djeveruše. Nedjeljom on svečano se odjene, pa s djecom i djeverima zasjedne. A djevojke i djeveruše krenu posluživati, ulijetati i izlijetati. E to bi morao vidjeti!

Đ: E da ovi naši zaśesti šćahu, no, i đeca i đeveri po kući se ćerahu. Nit se znahu oni stiđeti, niti znahu đeda šteđeti. Pa ipak, bješe nama srećna ta neđelja śetna!

DJ: I sjetna, i sretna, nama svaka nedjelja! Najsretnija sada kad djede sam ja. Kad posjete me unuci i unuke, mog oka zenice…

Đ: Najsrećniji i ja kad prigrle me đevojčice, đedove źenice…

DEVOJČICA: Ali, dedice, dedice, zašto ti si djed, a dedica đed? Ti o sjećanjima, a dedica o śećanjima? Zašto tebi leden je sjever, a dedica podnosi śever? Nedjelja tebi sjetna, a dedici neđelja śetna? Zašto tvoj sjednik sjekirav nije, a dedica s śekiracijom zaśedne? Ti nisi izjelica, a dedica golema iźelica? Dedice, dedice, zašto ja sam tvoja djevojčica zenica, a dedičina đevojčica źenica? Zašto dedice?!

DJ: Djevojčice moja, tvoj dedica, djed, postade đed, jer, jekavski je birao. Śećanja se śećao, jer, jekavski je jotovao. Jotacijom, śever je podnosio. Neđelja mu bješe śetna, jer je jotirao. Jotujući, on postade tvoj đed, a ti đevojčica njegova.

Đ: Đevojčice moja, tvoj dedica, đed, ostade djed, jer, jekavski nije birao. On zasjedne bez sjekiracije, jer, jekavski nije jotovao. Jotacijom, ne izjede mnogo. Ti si zenica oka njegova, jer, nije jotirao. Ne jotujući, on ostade tvoj djed, a ti djevojčica njegova.

DJ: Djevojčice moja, tvoj djed, što progresivno postade đed, jekavski jotuje, da nacionalno pripadne. Jotuje, da otačastvu i domovini privržen je. Za patriju, sad đed, jotuje! Svoj nacionalizam, eufemistički, proziva patriotizam. No, ja mišljenja sam da patriota nužno ne jotuje, patriota, za patriju, izgine! Djevojčice moja, vikni djedu svojemu da, bez nužde, ne jotuje. Ne jotuj djede!

Đ: Đevojčice moja, tvoj đed, što regresivno ostade djed, jekavski ne jotuje, nacionalno ravnodušan je. Ne jotuje, otačastvu i domovinu izdaje. Za patriju, tvoj djed, ne jotuje! Svoj antagonizam, eufemistički, proziva indiferentizam. No, ja mišljenja sam da patriota nužno jotuje, patriota, za patriju, jotujući, izgine! Đevojčice moja, vikni đedu svojemu da, nužno, jotuje. Jotuj đede!

D: Ali, dedice i dedice, takve su jalove jezičke rasprave, što ploda nikom nisu donele! Jekavski jotujući il’ po strani jotacije, vi ste moje dedice. Sem toga, dedice, zar naučeni još niste da raskol i nacionalizam zaostalost su i primitivizam. I da sada brzinom svetlosti iz civilizacije raspolućenosti hitamo ka eri naprednosti. A da ta era napredna jeste civilizacija duhovna. I da duhovno je civilizovan koji nadvladao je nacionalizam. Onu svezu i pripadnost koje u nacionalizmu tražiste, sada, u novoj dobi naći ćete. A u njoj, nit ekavica, ijekavica, raznorodnih dikcija, nacionalista, a u njoj, može bit, samo jedno pretežno biće, i neko djeda đedovog upitaće, što proždrljivo stomakougađaše…

Član Ekspertske komisije nije, a već ekspertica je…

 

Nacionalizam je posljednje pribježište nitkova.

(Samuel Johnson)

 

Kolumna objavljena u Dnevnim novinama Dan.

 

 

 

Tagovi: ,

 

Bez komentara

Budite prvi.

Poruka


 

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

June 2017
M T W T F S S
« May    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930