Nikolina Đurović

Život je neshvatljivo čudo

 

 

Nikolina Đurović je rođena u Podgorici 1986. godine, na dan Prepodobne mati Paraskeve. Profesorica je italijanskog jezika i književnosti, predavačica je u podgoričkoj gimnaziji. Živi (ontološki), čita, istražuje, rasuđuje, dovodi u vezu, zapisuje, prepisuje… Piše, prevodi. Ispisuje svoj prvi roman ,,Sviše“. Kolumnistkinja je Dnevnih novina Dan.

 

 

ŽIVOT JE NESHVATLJIVO ČUDO

,,Život je neshvatljivo čudo jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija.“ (Ivo Andrić)

Višegrad nije velji grad. Višegrad je uglavljen, zaglavljen, zatočen međ pošumljenim brdima, usidren, s ove i one strane rijeke. Višegrad se čini vremešan, mnogogodišnji, prezreo, obamro, onemoćao. Posustao i odustao. Njegovo bilo, njegovo bivstvo, njegov krvotok je njegova Drina dragana. Ona je njegova životodavateljka i starateljka, te ga umiva, okrepljuje, s istočnika žustrinu daruje. Priljubila se ona svom ženiku, ko vrat glavi, da se oslanja na nj. Da, usporila je i ona, zastala… Ali nije posustala, odustala. Ona je i dalje ta, ta vječnog toka davateljka.

U Višegradu se nađosmo, Drinom plovismo. S vremešnim supružnicima, pod jarmom prošlosti, zbilje i anegdote, zgode i nezgode, napade i upade, prilike i neprilike brojasmo. Kraja im ne nađosmo, jedva ih sabrasmo. I brzo se zasitismo, preusmjerismo. Dalje nastavismo. Korak naprijed, dva. I baš tada, ugledasmo. ,,Ćupriju Andrićevu“, ,,Konak Andrićev“, kamen od kamena, ,,Andrićgrad“… Andrića na muralu, Andrića pred muralom, Andrića iza murala… Andrića u ornamentu, Andrića u artiji, Andrića u rukotvorini… Andrića u slovu, Andrića u slici, Andrića u misli… Ko o čemu, svak o Andriću! Andrića za zlatnik, Andrića za dva, Andrića na dar. Andrića, rodoljubivog ministra proračuna bez portfelja, koji, sa visine, umnožava bruto domaći proizvod svojim sunarodnicima (pro capite). Ko od koga, drugi od Andrića! Andrića u ariji, Andrića u toku riječnome, Andrića u ognju, Andrića u tvari. Andrića koji nadvladava, preovladava, nadilazi, prevazilazi. Andrića koji prožima, oduhovljuje, koji svom gospodinu luču daruje. Andrića, alhemičara, koji Višegrad obraća u velji grad. Andrića, koji ne potrebuje velji grad, jer on, samim sobom, čudom veljim, tvori velji grad. Andrića, nadvremenog, bezvremenog, vanvremenog, svevremenog. Andrića, onovremenog, a uvijek savremenog. Andrića besamrtnog, na ćupriji, pod ćuprijom, pred ćuprijom. Kad o čemu, vazda o Andriću! Višegrad se sada čini najmnogoljudniji megalopolis.

 

 

I svak o Andriću, i drugi od Andrića, i vazda o Andriću, stoga što Andrić vazda za drugoga, za svakoga. Stoga što nadvremeni, nadmen i nadobudan nikad nije, on sebe nadilazi. Stoga što bezvremeni, vrijeme obezvređuje, bez vremena bi mogao, i htio. Stoga što vanvremeni, van vremena i prostora, obitava. Stoga što svevremeni, sve vrijeme, od sebe, daje sve, ovdje i sada (hic et nunc). Stoga što onovremeni, za ovo vrijeme i ne haje, a njegov je protagonist. Stoga što uvijek savremeni je svačiji sunarodnik, saputnik, sabesjednik. Stoga što, ko za koga, vanredni za svakoga! Andrić se sada čini sveprisutan.

A sudba, o najmilijima joj, uvijek mudro rasuđuje, za sva vremena, i poslije vremena. I ovaploti li ih u kamenu, bronzi il’ arđentu, zna da okupi društvo istorodno. Te tako mudra, ne meće platinu pred živinu. Jer ravan ravnoga najbolje poznaje, niži ne poznaje višega. A, pojeta poznaje pojetu, s pojetom inženjer ,,na Vi“ nije, plameni se plamenom raduje. Njegoš Andrića, Andrić Njegoša, Tesla s pojetom, ovaj sličnome. I u kamenu, bronzi il’ arđentu, baš svaki je ko u ploti, živ, življi, najživlji. I u samoći, tihovanju il’ smiraju, svaki je velik, veći, najveći. I međ ljudima, i u metežu, i u slavi, svaki je tih, tiši, najtiši. I za života, i u smrti, i poslije smrti, svaki je važan, važniji, najvažniji. I u vremenu, i poslije vremena, i van vremena, svaki je vječan, vječniji, najvječniji. Jer, blago onom ko dovijek živi, u životu postojanom ko na Drini ćuprija, u kom vazda protiče energija! Andrićgrad se sada čini da uvire u Teslasvijet, a ovaj u Njegoškosmos.

Tekst je objavljen u Dnevnim novinama Dan i na portalu Iskra.

 

 

Tagovi: ivo andrić, nikolina đurović, višegrad, život je neshvatljivo čudo