O najenigmatičnijem stihu u „Gorskom vijencu“

 

 

U 89. broju „Crnogorskog glasnika“ navedena su neka tumačenja rukoveti stihova iz „Gorskog vijenca“ koji su zadavali „dosta muke komentatorima“. O tome što je Njegoš zapravo kazao u toj – kako je naziva M. Rešetar – „vrlo tamnoj periodi“, u prethodnom su stoljeću svoje mišljenje iznosili „suhoparni filolozi“, prevodioci, lingvisti, filozofi, čak i hemičari, ali ponajmanje, čini se, „bogodani pjesnici“.

 

U radu V. Draškovića „Značenje jedne sintagme iz Gorskog vijenca“ (koji je 1992. godine objavljen u XIX knjizi Anala Filološkog fakulteta u Beogradu) najprije se ističe kako je za priređivače izdanja „Gorskog vijenca“, kao i za njegove komentatore i prevodioce, najveću teškoću u shvatanju pravog značenja predstavljala, a i dalje predstavlja, sljedeća rukovet stihova:

 

Stihovi iz Gorskog vijenca

Kako bi se čitalac uveo u prikazivanje komentarâ, u radu se prvo navode riječi dvojice priznatih poznavalaca Njegoševih djela. N. Banašević u svom kritičkom izdanju „Gorskog vijenca“ kaže:

«Ovih osam stihova zadavali su dosta muke komentatorima i smatraju se … „kao najtamnije mjesto“ u spjevu (i Rešetar kaže: „u ovoj vrlo tamnoj periodi“). Njihov se opšti smisao može, međutim, razabrati, ali je neke važne pojedinosti ovog odlomka teško razjasniti na potpuno zadovoljavajući način.»

a M. Stevanović, baveći se jezičkim tumačenjima u komentarima „Gorskog vijenca“, ističe:

 « … i prevodioci na strane jezike, i ocjenjivači tih prevoda, češki slavist Otokar Kolman, npr., koji se bavio dvama prevodima Njegoševa spjeva, konstatuje da ovi stihovi predstavljaju najteže i najnejasnije mjesto u cjelom spjevu. Takvo gledište se javljalo i prije Kolmanova, a mnogi su komentatori to mjesto slično ocjenjivali.»

Autor navedenog rada – iz čijeg se naslova, kao i iz izraza syntagme énigmatique u rezimeu na francuskom jeziku, već da naslutiti o čemu će biti riječi – iznosi kako glavni uzrok nejasnoće gornjih stihova potiče nesumnjivo otuda što je nejasan smisao sintagme pričina uprava, smatrajući da na takav zaključak dovoljno upućuju dotadašnja tumačenja.

Suhoparni filolog.pdfU tim tumačenjima, saznajemo potom iz citiranog rada, brojni interpretatori su – polazeći od toga što je Njegoš imenicu pričina upotrebljavao dosta često u značenju uzrok – tu riječ tako shvatali i u ovom njegovom spjevu. Pri takvom su poimanju oni (M. Rešetar, Đ. Radović. A. Barac … ) drugi dio sintagme shvatili kao pridjev prava, uprava.

Posebno može biti zanimljivo saznanje da se tumačenjem nekih riječi i izraza u „Gorskom vijencu“ bavio i V. Mićović, koji je po vokaciji bio hemičar. Ne usvajajući a priori gornje gledište, on je smatrao da treba istaći i sljedeće:

« … u okolini Cetinja (u nekadašnjoj Katunskoj nahiji) postoji riječ pričina im. (glagol pričiniti sepriviđati se) i pridjev pričini, pa bi prȉčinâ uprava značilo prividna uprava, uprava koja nam se samo priviđa, pričinjava, a čiju tajnu ne možemo saznati.»

No, V. Mićović iznosi i svoju sumnju u to da je uprava imenica, jer kako kaže, Njegoš je u svojim pismima nije nigdje upotrijebio

«mada se veliki broj njegovih pisama bavi pitanjima u vezi s upravom kako Crne Gore tako i susjednih država. On ima ustrojstvo, uredba, praviteljstvo (vlada), načelstvo (uprava, vlast), pravlenije (uprava, vlast), upravlenije (uprava). Tu riječ nema ni Vuk u I izdanju „Rječnika“ (1818), a unio ju je u II izdanje (1852.g.).»

ali treba naglasiti da je autor rada o enigmatskoj sintagmi odmah naveo kako se u Njegoševom pjesničkom opusu ipak nalazi i imenica uprava u današnjem značenju, navodeći za to stih 99 u „Odi na dan rođenja sverusiskog imperatora Nikolaja“! Najzad, V. Mićović iznosi i ovakvu pretpostavku:

«Teorijski ostaje mogućnost da je uprava, radi stiha, upotrijebljena mjesto prâva: Je li ovo pričina prâva? (prava pričina, pravi uzrok)»

No, uprkos činjenici da se poslije svega ipak bilo iskristalisalo kao najprihvatljivije tumačenje kako je riječ pričina imenica, autor rada je – ohrabren, kako sam kaže, opreznošću M. Stevanovića koji kao da je i pored svega ostao u opštem uvjerenju da su u pitanju „dosita tamni stihovi“ – iznio i svoje višegodišnje uvjerenje da zagonetnu sintagmu treba razriješiti na drugi način:

«A to bi razrješenje glasilo: oblik pričina je u datoj sintagmi posesivni genitiv imenice pričin (=privid). Pri tom bi imenicu uprava … trebalo shvatiti u značenju moć, sila, zakon. Tako bi stih u stvari značio: da li je ovo zakon privida, koji upravlja (vlada) svijetom i ljudskom sudbinom, a čiju tajnu ne možemo dokučiti.»

Tvrdnju kako bi to nesumnjivo bilo sasvim u skladu s pjesnikovim više puta iskazanim pogledom o zagonetnosti svijeta i ljudskog života, autor ilustruje navođenjem stiha Je li javje od sna smućenije? („Gorski vijenac“, 2332), stiha da je ljudski život snoviđenje strašno („Luča mikrokozma“, 8) i stihova u kojima se za čovjeka kaže da On je tada sebe utopio / u sna carstvo tvrđe i mračnije / i na pozor stràšni snoviđenja („Luča mikrokozma“, 78 – 90). Pri tom stihovima sna carstvo potvrđuje često anteponiranje posesivnog genitiva kod Njegoša koje bi se imalo u predloženom rješenju.

Na kraju citiranog rada – u uvjerenju da je dovoljno ukazano koliko je teškoće zadavalo tumačenje datog niza stihova čak i najboljim poznavaocima Njegoševog jezika – autor tog rada navodi i mišljenje u kojem se poriču sve te teškoće! Naime, profesor filozofije S. Tomović – koji se u svom komentaru „Gorskog vijenca“ „manje zadržavao na filološkoj i istorigrafskoj strukturi teksta od dosadašnjih komentara, dajući prednost idejama i misaonom supstratu“ spjeva – komentarišuci stihove 2294 – 2295, kaže:

«Mislim da je njihov smisao jasan, pošto je konsekventan prethodnom izlaganju. Pjesnik se upitao: da li je „ovo“, ovaj vidljivi, u vremenu i prostoru ograničeni svijet, svijetski poredak zasnovan na uzroku, stvoren pomoću uzroka i dalje egzistira pod upravom ili vlašću svog uzroka? Odgovor na to pitanje je nezamisliv. Pri pokušaju da odgovorimo, dolazimo u neku vrstu Kantovih antinomija. Ipak ovdje nije izražena pjesnikova sklonost skepticizmu i agnosticizmu u metafizičkim stvarima. Ovo je samo jedan od njegovih pokušaja da zasnuje čvrsto uvjerenje, polazeći od racionalne sumnje.»

Poslije navođenja ovakvog komentara, autor – koji se u svom radu, pomno poput mnogih drugih, bavio odgonetanjem značenja sintagme pričina uprava iz „Gorskog vijenca“ – kaže kako se nužno nameće pitanje: da li je onda uopšte bilo potrebno tumačiti nešto što je već tako jasno?

 

*
*       *

Jevto Milovic - Rukopis Gorskog vijencaMeđutim, pažljiviji čitalac tog rada (na osnovu kog je i sačinjen ovaj prilog) morao je zapaziti, istina u fusnoti, i napomenu kako R. Dragićević smatra da pričina znači priviđenje, a da je imenica uprava odštampana vjerovatno omaškom, umjesto priloga upravo! Svako ko je manje upućen u povijest rukopisa „Gorskog vijenca“, prvo bi se zapitao što zapravo piše u stihu 2294 tog spjeva? Na žalost, kako se može pročitati u uvodnim napomenama knjige Jevta M. Milovića „Rukopis ΄Gorskog vijenca΄ Petra II Petrovića Njegoša“ (koju su, 1982. godine, zajedno objavili Crnogorska akademija nauka i umjetnosti, Narodna knjiga iz Beograda i „Veljko Vlahović“ iz Beograda, a koja je dostupna i u okviru digitalne kolekcije „Petar II Petrović Njegoš“ Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“ na internetskoj adresi www.petarpetrovic2nbcg.me), raspolaže se samo autografom do 1528. stiha, pronađenim 1889. godine u Dvorskoj biblioteci u Beču; pri tome se napominje i kako prvo izdanje „Gorskog vijenca“ iz 1847. godine odstupa od tog jedino dostupnog originalnog djela rukopisa spjeva!

Svjedoci smo da se povremeno otkrivaju neke zapretane tajne svjetskih arhiva i zbirki, pa treba vjerovati da će se jednoga dana pronaći i nedostajući svici rukopisa „Gorskog vijenca“? A prije nego li se to dogodi, neka i priređivaču ovog priloga bude dopušteno da iznese još jednu pretpostavku o enigmatičnoj sintagmi. Naime, ako bi se desilo da je o m a š k o m odštampano pričina, a da je zapravo pisalo pričinja, onda bi se moglo raditi o stihu Je li ovo pričínjâ uprava u kom se pojavljuje nesvršeni glagol pričínjâti (pričinjávati; svršeni oblik pričìniti), pa bi smisao dva zagonetna stiha bio: Je li ovo pričinja(va) uprava (sila, zakon) / kojoj tajnu postić ne možemo?