Održano autorsko veče Envera Muratovića na Cetinju

Piše: Božidar Proročić

Autorsko veče istaknutog poslenika kulture pjesnika iz Rožaja Envera Muratovića održano je 21 oktobra 2019. godine, u prepunoj sali JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš.”

U samom uvodu autorske večeri Božidar Proročić o poeziji Envera Muratovića rekao je sljedeće: ,,Enver Muratović poeziju koristi, kao duhovni, emocionalni, estetski filozofski eliksir kao jako izraženu misao koja stasava kroz pjesnikove, višbeojne forme podjele, i gledišta a nadahnućem i svojom univerzalnošću budi one sakrivene trenutke kako prošlosti tako i budućnosti. Pa tako u pjesmi ,,Ljudi nama slični” sa posebnim emotivnim nabojem govori o ljudima koji ,,zadrhte čitajući naše misli.” Muratović uspijeva da u stihovima održi lirski izražaj, i samim tim da posebno lijep ton u određenim djelovima poezije, tako da oživljava misao i ideju Šarla Bodlera „Uvek budi pjesnik, pa čak i u prozi”! Pjesnik Muratović je svojim nevidljivim emotivnim mostovima vezan za prošlost, ali i kao izuzetan pjesnik on svojim stihovima osmišljava budućnost, pa tako i čovjeka uvodi u lavirint svojih promisli i poetskih seansi. Privrženost porodici, voljenim ljudima oko sebe, i odan svom emotivnom, kompleksnom, unutrašnjem biću, Muratović ispisuje blistavost poetskih svjetlonazora kroz koje zauvjek trepti njegova filigranska misao, koja čeka one drage osobe koje su nestale, a ujedno traži i priželjkuje ljubav, kako bližnjih, tako i i samog čovjeka kao božjeg bića! Što posebno dolazi do izražaja u pjesmi ,,Kuda to ode Enisa” u kojoj osjećamo svu njegovu ličnu poetsku patnju.

Već dvadeset i tri godine
Prebiram po sebi: sjećanja, riječi i odlaske;
Krijem pjesme o Njoj da ih niko ne vidi,
Jer ima ljudi urokljivih očiju i crnih srca,
A pjesma o Njoj treba da bude čista
kao i Ona, na tabutu, onog junskog dana!

Poezija Envera Muratovića to jest njen emotivni naboj koji zrači likovnošću, što nam ukazuje da je ovaj pjesnik okrenut srži, njegov lirski subjekt istražuje sopstvene egzistencijalne ponore, ali upravo to najbolje oslikava i našu često surovu stvarnost, a njegovu poeziju čini univerzalnom. Svjetlost koju rasipaju njegove zbirke poezije često osvjetljavaju naš unutrašnji mrak, ali i tamu oko nas. U svojoj poeziji Muratović ne želi da objašnjava svoj put do pjesme, puteve pronalaze sami čitaoci. Samo istinski pjesnik može da napiše stihove kao u pjesmi ,,Sjenke smo Srebreničke”

Nikada neću uspjeti prebrojati
Koliko mezara ovdje ima…
A ima ih do horizonta tamo,
I dalje!

Profesor književnosti Veljko Đukanović o poeziji Envera Muratovića istakao je sljedeće: Susret sa poezijom Envera Muratovića za mene je bio poseban doživljaj, prvenstveno zbog književnih formi kojima se pjesnik koristi. Njegov opus se kreće od pjesničkih minijatura koje su oslobođene svake vrste rime, zatim haiku poezije, preko katrena do soneta kao jedne od najzahtjevnijih pjesničkih formi.
Posebnu pažnju u poeziji Envera Muratovića privlači haiku poezija koja je kod nas vrlo rijetka. Haiku poezija je nastala u Japanu u 17. vijeku, a ovakav oblik pjesme se sastoji od tri stiha koji ukupno imaju sedamnaest slogova. Dakle, čitava haiku pjesma je otprilike veličine jednog heksametra, stiha kojim je recimo pisana „Ilijada“. U ovim pjesmama je u osnovi neki detalj iz prirode, ali je taj detalj povezan sa događajima iz ljudskog života. Haiku pjesma je slična aforizmu, s tim što se aforizmom iznose istine kratkom rečenicom, na takav način da se lako pamte, aforizmi su sadržajni, misaoni, često duhoviti, dok se kod haiku pjesme čitaocu ostavlja mogućnost naslućivanja i nagađanja, ona tjera čitaoca na razmišljanje i od njega traži da sam dolazi do neke životne istine. Kratko ću se osvrnuti samo na dvije haiku pjesme gospodina Muratovića i pokušati da objasnim njihovu suštinu, sa rezervom da će ih drugi čitaoci razumjeti na drugačiji način.

  1. „Ulazim u dom. / Osinjak iznad vrata. /Još iz djetinjstva!“ / U ovim stihovima se naslućuje, ili krije, prećutana nostalgija za zavičajem i starim kućnim pragom, ali se postavlja i pitanje da li se lirski subjekat vraća da zauvijek ostane u zavičaju, ili ga samo vuče želja da posjeti rodni dom. Koje će uspomene probuditi ovaj, naizgled, nebitan detalj i što će se dalje desiti pjesnik ostavlja čitaocu da sam nagađa.
    2. „Tek kada stigoh / do kapije groblja- / sjetih se cvijeća!“ U ovim alegorijsko metaforičkim stihovima krije se jedna velika životna istina. Čovjek živi svoj život ne obraćajući pažnju na lijepe stvari koje mu se dešavaju, ali kada dođe „do kapije groblja“ sjeti se svega lijepog i može samo da žali za onim što je propustio da uradi. Ova haiku pjesma podsjeća na riječi Iva Andrića: „Toliko je u životu bilo stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.“ Ili na misao Džona Lenona: „Život je ono što nam se desi dok mi pravimo planove za život“. Upravo i jeste tako – život brzo proleti ili kako reče Enver u jednoj drugoj pjesmi: „Život je trenut samo / Odavde do Tamo.“ Suština poezije je da sa što manje riječi kažemo što više. Veličina haiku pjesama Envera Muratovića je u tome što bi se od svake njegove pjesme mogao napisati dobar esej.

Pjesnik Enver Muratović se obratio publici riječima: ,,Da je njegova prva asocijacija na Cetinje književnost lirski treptaji pjesnika Aleksandra-Lesa Ivanovića čije su ga pjesme duboko napajale emotivnošću. Svoju poeziju svoj svaki stih sam doživio i preživio kroz svoj život, kroz svoju sudbinu ali i kroz nestajanje svog oca i svoje sestre“. U samom uvodu književne večeri Envera Muratovića nastup sa violinom je imala učenica Iva Vučković dok je gitarsku pratnju stihova izveo učenik Aleksa Pravilović a stihove književnika Envera Muratovića govorili su Vasilije Đukanović i Jana Janković učenici osnovnih škola ,,Lovćenski partizanski odred“ i ,,Njegoš“.

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


five × 2 =