OKF – Knjiga „Izabrane pjesme” nobelovca Tomasa Tranströmera

Knjiga „Izabrane pjesme” nobelovca Tomasa Tranströmera, koju je preveo i priredio Refik Ličina, objavljena je u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Za izdavača je potpisan Milorad Popović, a urednica izdanja je Dagana Tripković. Knjigu je likovno opremila Suzana Pajović.

Uvod u knjigu čine fragmenti iz zapisa švedskog pisca Larsa Gustafsona pod naslovom „Vedrina dubine”, takođe u prevodu Refika Ličine.

„Ova se nagrada iščekivala, ova za Tomasa Tranströmera. Na­grada za Södermalm, životni kvart mnogih pjesnika. Nagra­da za postmodernu jednostavnost. Nagrada švedskom jeziku, onda kad je najbolje upotrijebljen. Jasnost i pokretiljivost što se pretvaraju u magiju. Pjesme koje pratkično svi ljudi razumiju a koje ipak imaju filozofsku dubinu. I, to treba dodati – nagrada za jednu neobično simpatičnu oso­bu, mog starog druga iz 50-tih, pouzdanog pratioca kroz Baho­ve teške flauta-sonate, neumornog prijatelja i kritičara u mno­gim šetnjama preko močvarnih livada u Roxtuni i saputnika (nagrada Petrarka) preko mnogih italijanskih krajolika. Jednog skromnog čovjeka, zapravo jednako zarobljenog u svojoj mu­zikalnosti kao i u svom poetskom talentu. O njegovoj poeziji i načinu na koji funkcioniše napisao sam već četiri eseja u razli­čitim kontekstima tako da će ovaj biti malo više ličan.

Najveći pjesnici 40-tih – jedan Ekelöf, jedan Lindegren – če­sto su navlačili gospodske manire, nešto između prinčeva i šamana. Pretpostavljam da im je to trebalo. Iza lavljih maski krile su se bojažljive osobe. Tomas nije takav. On nikad nije izlazio iz svoje stvarne lič­nosti; pristojni momak iz Södera koji zna slušati druge više no samoga sebe. Nesebičan pomagač – sve dok ima snage visi nad rukopisom kakvog amatera a i onih drugih, i dijeli im pamet­ne savjete. Često sam se pribojavao da ova samaritska djelat­nost ne uzme previše vremena njegovom vlastitom stvaranju.

Tomasovo djelo, koje je značajnije i koje će vjerovatno biti či­tano i kad jezik na kojem je napisano bude ubrojan u mrtve, nastalo je u pauzama između njegovog dugogodišnjeg rada (profesija: psiholog). U Västeråsu, u uskoj obiteljskoj kući u Infanterigatanu 11, imao je jednu sobicu u potkrovlju gdje se zavlačio kad bi želio pisati. Jedan čudnovati klavir zaizimao je veći dio dnevnog boravka.

Veoma je rječita i spoljna ograničenost ovog stvaralaštva. Ono može stati u jednu svesku. Debitanska knjiga Sedamnaest pjesama oduševljavala me u našoj mladosti na isti način kao matematički doktorati, do­stojni svakoga divljenja, koji su se mogli sastojati od četiri stranice i popisa upotrijebljene litetarute na deset stranica. I prenijeti rezultat od neprocjenjive vrijednosti.

Najzad imamo dobitnika Nobelove nagrade koji podsjeća na nekog staroga jarana. Ne samo za nas koji ga odavna pozna­jemo – već takođe i za brojne čitaoce na dvadesetak jezika na koje je preveden. Kombinacija slika, često rafinirano preobraženih, čista sin­taksa i ekonomičan izbor riječi učinili su ga nekom vrstom prevodilačkog ljubimca. I doista je prevođen. Ne znam koliko već engleskih verzija postoji, od Roberta Blya do Joanne Ban­kier. Tranströmerova lirika odavno je postala vlastiti kontinent u švedskoj poeziji”, zapisao je Gustafson.

U ovoj knjizi sabrane su pjesme iz Transtremerovih knjiga „17 pjesama” (1954), „Tajne na putu” (1958), „Poludovršeno nebo” (1962), „Zvuci i šine” (1966), „Viđenje u tami” (1970), „Iz staza” (1973), „Baltik jedna pjesma” (1974), „Barijere istine” (1978), „Divlji trg” (1983), „Za žive i mrtve” (1989) i „Tužna gondola” (1996).