OKF – Nova knjiga poezije “Stihovi od pijeska” Dragane Tripković

 

OKF - logo

 
 

Nova knjiga poezije “Stihovi od pijeska” Dragane Tripković objavljena je nedavno u izdanju Otvorenog kulturnog foruma sa Cetinja. Knjiga se sastoji od dvije cjeline Mediteranski ciklus i Ostale pjesme. Urednik izdanja je Pavle Goranović, crteži su djelo Ratka Odalovića, grafičko oblikovanje Suzana Pajović, a za izdavača potpisan je Milorad Popović.

 

IZ RECENZIJA

“Ova knjiga Dragane Tripković, nosi gorčinu čijom odlukom živi i stvara.  Pravilan posao je samo/ sloboda, kaže. I gleda sopstveni trijumf bez borbe, da ne bi ušla u potirući proces oprosta. I tolerancije, koja stoji u svjetlosti homoidnog života i njegovog očaja…  Vodi pjesmu do sažetosti u efektnom završetku, koji otkriva sve  veličanstvene tragove trajanja. Nema pjesme koja ostavlja dilemu; svaka se ostrvi, kao potonji ubod toreadora u tijelo izmrcvarene životinje.  Kad se završe stihovi, kao da se čeka njihov nastavak, kad je sve kazano ili viđeno jasno kao na bljesku munje, a ima još nešto što će novi bljesak  otkriti u svom božanskom milosrđu.

Svaki je pustolovni duh nemilosrdan i ciničan, uvijek sumnjičav i  podrugljiv, veli Sioran u Brevijaru poraženih. Ovđe se stihovi sklapaju u svijet Pollockovske deliričnosti, u simbiozu haosa i dopadljivosti. Stihovi od pijeska su monolitna stvarnost odvojena od vremena”.

Cetinje, 27. maj 2014.
Mladen Lompar

 

“Konačno je pred nama jedna knjiga sastavljena uglavnom od nekad obaveznih sastojaka istinske poezije. To što Dragana Tripković na jednom mjestu naziva »beskorisnom tugom« zapravo jeste ona odveć zaboravljena la tristezza u osjećanju života mediteranskih pjesnika. Tuga je to koja ne obavezuje, nego se podrazumijeva.  Tuga koja opravdava.  Posebno stoga što je Dragani Tripković Mediteran i nasljeđe i izbor. Naravno, uz već dobro iskušano tretiranje raznovrsnih urbanih situacija, po kome je ova pjesnikinja i prepoznatljiva.

No, bilo da smo u nekom mračnom baru, na jednom od proputovanja, u nekom krajnje nepredvidljivom događaju ili u sopstvenom snu, ne možemo se oteti utisku da obitavamo između osjećaja koji čine samu poeziju. Nekad nas taj osjećaj potpuno obuzima, nekad tek okrzne, a ima i trenutaka kada mislimo da smo na stihove i otporni.  Ali ono što možemo sa sigurnošću reći: »Mi se nikada nećemo umoriti od putovanja«. Da, kada smo unutar poetskog svijeta, na putovanju smo, zapravo na jednom od onih putovanja koje nas dovodi do nas samih. Znaju to stihovi Dragane Tripković, koji su istovremeno naspram stvarnosti, ali i duboko u toj istoj stvarnosti. Samo s poezijom sustižemo te daljine, daljine u nama. (…)

To je putovanje »Stihovima od pijeska« – ili kako doći do vještine suočavanja sa svijetom. To je i poezija s pogledom u nebo, u ritam koji će nas tek izgovoriti… Dakle, znakove po vodi traži ova poezija, kažem, ali i po nebu, samo ako noć je zvjezdana, pa još i mediteranska. Jer »pogledom u nebo / možeš biti sa bilo kim na svijetu.«  Tako je još jedino s poezijom.

I u vjetar se zarivaju ovi stihovi,  jer »on se jedini iznova rađa«. Tako se osvajaju predjeli slobode, koji se samo pjesmom obuhvataju, a (treba li reći ?) graniče se sa raznim opasnostima. Pravo u »polje iznenađenja« idu Draganini stihovi.

Postoji jedan sjajan stih u ovoj knjizi, koji ima više značenja: »Baš je dobro što stvari nestaju, jer mogu ponovo biti otkrivene.«  I opet, tako je još jedino s poezijom. Ona uvijek otkriva stvari kakve smo mislili da zaista nijesu. Nas, kakve nas vidi ta nepostojeća poezija. Vidi stvari kakve bi mogle biti, kakve će biti, jednom.

»Za nas postoji uglavnom predaja / pred / onim što je nepoznato…«, izgovara Dragana Tripković uz neočekivan sklad nekad oštrih misli i najčešće ranjivih osjećanja. Pa kad smo već na putu prema tom nepoznatom, neka to bude trajanje u pjesništvu, čija je uzaludnost beskonačna, kao što je moguće da je »broj zrnaca pijeska beskonačan«.

Vrijedi biti na ovom putovanju. Jeste da je horizont koji nam se ukazuje najčešće Mediteran, ali kroz ove stihove susrijećemo i likove »sa tugom poljskih pjesnika«. Pa se sjetimo i pjesme »Domaći zadatak« velikog Tadeuša Ruževiča «… ne opisuj Pariz / Lavov i Krakov / opiši svoje lice / po sjećanju / ne iz ogledala / u ogledalu možeš zamijeniti / istinu s njenim odrazom / ne opisuj anđela / opiši čovjeka / kojeg si sreo juče / opiši svoje lice / i podijeli sa mnom / njegov promjenljivi izraz…« Upravo to radi Dragana Tripković.

I zato možemo gledati kako pijesak lagano nestaje između korica knjige i počinje da se rasprostire po našem pamćenju.

Pavle Goranović

 
Dragana Tripkovic
 

DRAGANA TRIPKOVIĆ, je rođena 26. aprila 1984. godine na Cetnju. Završila je studij  dramaturgije na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju. Jedna je od osnivača Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK).  Objavila je do sada tri zbirke poezije “Prevarena duša” 2000. (izdanje: KZP – Podgorica), “Ljubav je kad odeš” 2005. godine (izdanje: Plima – Ulcinj), drugo izdanje 2006, “Pjesme” u izdanju “Antibarbarusa”,  Zagreb 2008. godine. Pjesme su joj prevođene na engleski, ruski, poljski, italijanski, njemački, letonski i albanski jezik. Saradnica je brojnih časopisa za književnost u zemlji i inostranstvu. Objavljene su joj drame “Biljke za kraj” i “Smjena”. Drama “Smjena” izvedena je u okviru projekta “19. decembar – dan poslije” u Fabrici raketa u Podgorici, u produkciji ATAK-a. Koautorka je dramskog komada “Poglavlja 23 i 24” izvedenog 2013. Godine. Dobitnica je međunarodne nagrade fondacije “Anna Lindh” za kratku priču 2012. i 2013. godine i drugih nagrada.