„Okovani satima“ – Četvrta knjiga poezije Nemanje Dragaša

 

 

Nemanja Dragas - avgust 2015Nemanja Dragaš, jedan od najnagrađivanijih pjesnika mlađe generacije i najmlađi član Udruženja književnika Srbije, objavio je četvrtu knjigu refleksivne poezije u izdanju Festivala kulture mladih Srbije u Knjaževcu. Dragaš je bio laureat festivala 2013. Ova poetika je nastajala paralelno sa poetikom njegove knjige „Obećani svemir“, pa imaju brojne zajedničke elemente koji  se u jedinstvenom misaonom ključu, prožimaju. Ono što se za njegovu poeziju može sa sigurnošću reći, to je da je Dragaš, kako je i književnik Pero Zubac izjavio, potpuno samosvojan pjesnik prepoznatljivog stila i nesumnjivo, dragoceno ime srpske poezije. Tematike koje su zastupljene u knjizi, tiču se čovjeka, postojanja, vremena, trenutaka i impresija. Zbirka je podeljena na cikluse: Nebo boje amaranta, Obojeni u tačnost i Otkucaji.

Nemanja Dragaš je rođen 6. jula 1992. godine u Beogradu. Osnovnu i srednju školu završio je u Pljevljima (Crna Gora) i dobitnik je diplome „Luča“. Bio je stipendista Ministarstva prosvjete Crne Gore, tokom tri godine školovanja.

 

SIN MOG OCA

Poslednjih godina, vjetrovi ljube klasje kao da nema dana sutrašnjeg.
Suncokreti žive na slikama, kože ispijaju sate, a vrisak peca damare.
Ništa nije kao što je bilo prije deceniju. Mi i treća lica imamo ista imena.
Ne znam kako još preblijedjeli dani razlikuju sumrak od ugašene svijeće.
Ne znam koje bih boje bio da me prva sjećanja mogu okrečiti kao zid.
Ispod mostova vise mi stopala, dok obješen o oblak
Sanjam da postojim kao kvadratni korijen beskonačnog čovjeka.

Puste usne ne znaju da samo mislima vole što im se kratko da na zajam.
Krv u tijelu ili prokletstvo vode u stablu, neće me izvesti žednog iz pustinje.
Neke me riječi udave u potoku, uliju u rijeku. Nisam kadar da prećutim sebe.
Kao puž svoju kuću, kolijevku svoju nosim na leđima, ako se opet rodim.
Razmišljam da plovim. Vrijeme koje me bude čamcem prozvalo, voljeću.
Na rubu svoje želje, ja koji jesam, postojim kao dijete čovjeka koji jeste
I brojeći, koliko su puta duše ispustile perje zarad kamena, pjesmu
Govorim prvoj ruci koja mi sa drugog kraja svijeta, prstima dotakne čelo.