Olga Blažova Gajin Vlašić – ANDREJ TARKOVSKI – predukus budućeg

 

 

OLGA BLAŽOVA GAJIN VLAŠIĆ
Andrej Tarkovski – predukus budućeg

 

 

 

 

 

 

 

 

Olga Blažova Gajin Vlašić

 
 

Od jutra sam te čekao juče.
Oni su naslućivali da nećeš doći.
sećaš se kakvo je vreme bilo?
Kao za praznik! I ja bez kaputa!
Danas si došla i evo pokloniše nam
dan tako bogat sumornim bojama.
Tu je i kiša, i sve je prekasno.
Kapi klize po hladnim granama:
ni rečima da ih zaustaviš, ni rupcem da ih obrišeš.
Od jutra sam te čekao juče.
Oni su naslućivali da nećeš doći.
sećaš se kakvo je vreme bilo?
Kao za praznik! I ja bez kaputa!
Danas si došla i evo pokloniše nam
dan tako bogat sumornim bojama.
Tu je i kiša, i sve je prekasno.
Kapi klize po hladnim granama:
ni rečima da ih zaustaviš, ni rupcem da ih obrišeš.

(Arsenije Tarkovski)

 
 
 
 

Odrastao uz oca (Arsenija T.) pjesnika, majku glumicu, baku na ruskom selu, Andrej Tarkovski je samo mogao izrasti u to što jeste – kormilar broda na otvorenom, ime duševnog i duhovnog poimanja stvarnosti.

Nijesam ni psiholog, ni teoretičar, ni kritičar, ni teolog, ni režiser, ni glumac, ni dramaturg, ni istoričar, ali ostalo je nešto što se zove : Tarkovski i ja.

I iz te perspektive ću ovaj put pisati. Davno je to bilo, još kad sam kao gimnazijalka gledala njegov film “Andrej Rubljov”. Bila sam zbunjena kao većina mojih vršnjaka i ostalih gledalaca, ali sam ubrzo uvidjela da se radi o režiseru i njegovom poimanju stvarnosti na nekom višem nivou od onoga na šta smo mi bili naučeni da gledamo i prepoznajemo. Uglavnom, film mi se dopao na neki čudan ali prihvatljiv način, istovremeno ostavljajući bezbroj nepoznanica u mojoj glavi i stomaku. No, godine su prošle mnoge, a ja se opet, drugi put kao studentkinja završnih studija žurnalistike sretoh se sa “Rubljovom”. Mnogi su tada govorili da je to najsnažniji istorijski film, istinski pravoslavan, da obuhvata tematiku srednjeg vijeka, odnosno oslikava jedno teško vrijeme za tadašnju Rusiju. Sve je to bilo u redu, ali opet: taj način – kao da vremena nema, esencija koja nadolazi iz samog kosmosa, rastakanje i prelivanje aktera i scena u neku tačku koju mi ne možemo da vidimo, a osjećamo je, i znamo da scena koju gledamo (npr. konj na kiši) prelazi u nevidljivo, u duhovnu istinu, u kulturu koja ne stvara predmete nego život  višeg nivoa.
Iznova sam se uvjerila da ljepota može hodati svijetom, i da su sve velike strasti skoro ništavne pred dubinom ljudskog stradanja. Tako i mali plavokosi dječak, kome otac ne otkri tajnu livenja zvona, svojim darom i posvećenošću ga napravi, nesvjestan da mora zaboraviti na sebe, svoje individualno Ja, kao i na činjenicu da je izabran, jer je darovit i genijalan, i kao takav mora služiti “daljem tkanju”. Posvećenost, stradanje, prirodna magija, kosmička religioznost, vjera, san, sve to kod Tarkovskog može da se uklopi u jedan slikoviti zaokruženi sistem koji teži potpunoj emocionalnosti. Tada sam i prvi put shvatila da ikona jeste dio kulta, kao i njena uloga stalne veze između materijalne i duhovne stvarnosti. To je stalno ponavljanje postupka – kako je Bog stvarao svijet. Takvo ponovno gledanje filma bilo je dovoljno da se zainteresujem za režisera koji je mislio da svoje filmove posmatra kao ikonu, a koji je istovremeno: i umjetnik, i filozofof, i poeta, i jedna višeslojna univerzalna ličnost, koja je čovjeka i svijet doživljavala na sasvim jedan drugačiji, kompleksniji i mističniji – iracionalniji način. Naravno, željno sam iščekivala svaki sledeći i odgledala svih sedam  filmova. Pričalo se da  mu je Partija stalno visila nad glavom sa svojim cenzorima, proganjali ga, ali im je on ipak u finalnoj verziji izmicao svojom verzijom  teksta. Ipak, morao je otići u Italiju, a potom u Švedsku gde je snimio svoj poslednji film “Žrtvovanje” 1986. Te iste godine je i umro stekavši sva priznanja i slavu cjelokupnog umjetničkog svijeta.

 

 

Svaki njegov film morao je biti zaokružena cjelina ili slika univerzuma čiju potvrdu je vazda tražio u intuitivnoj sferi ljudske ličnosti, kao i u drevnim baštinama, drevnom čovjeku, i djelima religioznih ljudi koja vjekovima traju.Traganje za višim smislom ljudskog bitisanja dovelo ga je do  mnogih saznanja i razumijevanja stvarnosti. Naučio je da je razumjevanje stvarnosti moguće samo sa druge strane prirode. Zato su njegovi likovi skoro statični jer odgovaraju materijalnoj prirodi. Oni nose u sebi potpuni kvalitet:  duhovnog, djelatnog, plodnog. Za njih je vrijeme nevažno, ono duboko – skoro nepokretno.

 

 

Mislio je da bez vjere i stvaralačkog čina umjetnik teško može da stvara, kao i bez ideja o beskonačnosti, Apsolutnom, božanskim univerzalnim principima za čiju spoznaju je neophodno istinsko stradanje. Još od filma Ivanovo detinjstvo, razvijao je snažan osjećaj za religijsko jer je rastao uz knjige o ruskoj relijioznoj umjetnosti, pa nije nimalo čudno ni njegovo predviđanje o Otkrovenju Jovanovom, kao ni suštinsko poimanje vjere, kao pokretača u ljudskom stvaralaštvu. Moralni zavjet, čistota, nevinost, askeza služe da bi opustila veza između čovjeka i materijalne prirode i da bi se pojačala osjetljivost za natprirodna iskustva. Tarkovski očigledno zna i spominje mističku estetiku, ali takođe se drži drevnih učenja i baština znanja. Kao i apostol Pavle mislio je da se pomoću vjere može orjentisati u svjetovima koji leže izvan materijalne prirode jer je vjera nadprirodna usklađenost i osjetljivost i otvorenost, pa samim tim ako se čovjek pomoću nje orjentiše u takvim svjetovima, onda on može biti i ”metafizički religiozan”. Božanski.

 

 

 

Apostol Pavle kaže u poslanici Jevrejima: očaran vjerom. Vjera nije intelektualna ili čulna ili bilo kakva ljudska duhovna ili duševna djelatnost: nego nadprirodno iskustvo i nadljudska osjetljivost. Učenje apostola Pavla o vjeri koja spašava odnosi se na natprirodnu usklađenost, ne na slijepo vjerovanje. Vjera je više iskustvo koje priprema čovjeka za veliki obrt, za veliki prelazak. Zbog toga Sen – Marten kaže da je vjera magija. A sam Tarkovski razočaran zapadnom civilizacijoim i njenim poimanjem umjetnosti veli: ”Kod duhovno – duševnih bića evroameričkog čovjeka zakržljao je organ za vjeru, atrofirala je savjest.” Na tom mjestu je jasno podvukao crtu i napravio razliku između zapadnog čovjeka i svoga neslaganja sa uspostavljenim duhom vremena, koje se pretvra, polako ali sigurno u potrošačko društvo obezduhovljenosti i formalizama. Dok za Evropu još ima nade, jer u njoj je još moguće uhvatiti trenutak na djelu. To je povlastica umjetnika i mogućnost zasnivanja novog poretka života. Tim bolje, umjetnik ima mogućnosti da se oglašava u širem prostoru stvarnosti od naučnika, pa tako, on, umjetnik  dobija i viši stepen individualnosti. U svakom slučaju u dosezanju stvarnosti umjetnički( estetički) stepen je mnogo viši od objektivne (naučne) egzaktnosti. “Čovjek ne čeka istinu, nego istinski život. Ne da kaže istinu nego da bude istina.”

 

 

U izuzetnom trenutku nadahnuća umjetnik zahvata iz najdublje stvarnosti, odande gdje se rađa svijet, i gdje se još međusobno dodiruju Stvoritelj i njegovo ostvarenje. Međutim, osnovno stanje je više nego talenat, više nego nadahnuće, jer umjetnik mora da podnese veliku žrtvu, čak tragediju, mora da gorko strada, da bi stvorio djelo koje će trajati, a ima sve preduslove za to jer je upravo dodirnuo samo dno stvarnosti. “Pjesnik, takođe, nema čime da se ponosi, on ne vlada okolnostima, već služi.” Za Tarkovskog umjetničko stvaranje nije slobodno stvaranje, to je prinudni čin i na to je umjetnik osuđen, to je njegova sudbina, položiti herojsku dušu za viši oblik života, “jer samo onaj ko je postao ono što jeste, umije da učini svijet onim što jeste”. Njegova poznata tvrdnja: “Apokalipsa je možda najveće poetsko djelo stvoreno na zemlji” – izgleda nam toliko logično i tačno samo ako smo dovoljno spoznali njegove duhovne težnje i stremljenja ka višim oblicima života, a da bismo ih dosegli trebamo se istinski žrtvovati. Jer, ako je Apokalipsa najveće stradanje na zemlji, ona je i istovremeno i najveće poetsko djelo stvoreno na zemlji, jer je nastalo iz stradanja i žrtve.

No, nije nimalo čudno zašto Tarkovski ne prihvata stvarnost u kojoj se našao. Rano je počeo čitajući klasična i religijska djela uviđati stepenike duhovnog razvoja, kao i samu ulogu čovjeka – umjetnika. Znao je da sasluša magična šaputanja koja dopiru iz daleke prošlosti. Religiozni ljudi stvaraju djela koja traju (lao Ce, Konfučije, Buda, Zaratustra, Heraklit, Tot, Pitagora, Hrist), zbog bliskosti istog duha slično su propovijedali na svim djelovima svijeta, ali svaki u svojoj pojedinačnoj baštini. A u drevnoj baštini, simbolično, ništa se ne odnosi na individualno Ja, već na vječnog čovjeka. Vođen tim saznanjem stvaranja djela koja traju kroz istoriju Tarkovski na visokom stepenu duhovnosti stvara “Andreja Rubljova”, kao dug i iskupljenje. Ali nipošto ne odustaje od ideje da je – stvaranje prinudni čin, i to obavezno naglašava u “Nostalgiji”. Iziritiran vremenom u kojem živi često pravi razne paralele oko umjetničkog stvaranja:

“U poslednjem vijeku umjetnik može da stvara bez bilo kakvih duhovnih koncepcija. Kod stvaranja biva neka vrsta instinkta, šta li već. Pa mi znamo da neke životinje takođe imaju estetsko osjećanje i da mogu da stvaraju nešto savršeno u formalnom, prirodnom smislu. Eto, recimo, saće koje stvaraju pčele da bi u njega stavile med. Umjetnik je počeo da se odnosi prema talentu koji mu je dat kao prema svome vlasništvu.”

A znao je vrlo dobro da je umjetnost za drevnog čovjeka i slikarstvo, i muzika, i poezija, oblikovanje lijepih predmeta isto toliko je bilo kult kao i porodični život, vaspitanje. Tada, lijepe stvari čovjek nije oblikovao zbog njih samih. Znao je da su elementi budnosti kod drevnog čovjeka stvarni. Postojeći. Ako bi se izrazili Platonovim jezikom bile bi to: ideje. Praslike. Bogovi. Jer u budućnosti živi stvarni svijet, i njegova stvarnost je duhovna. Te ideje su pripadale tradiciji mističke estetike, koja je okupirala Tarkovskog tokom čitavog života, i kojoj je on svjesno i intuitivno težio. Tu svakako počinje duboki korijen iracionalističke filozofije, jer četvoricu klasika čija učenja je cijenio (Breson, Tolstoj, Leonardo i Bah), smatrao je za “božanske bezumnike koji nijesu stvarali uz pomoć glave.”

Pošto se bavio Otkrovenjem Jovanovim bio je duboko svjestan da je u samoj srži toga djela borba između dobra i zla, odigravaće se kosmička bitka, jer u “korijenu svemira nalazi se analogija, skrivena, tajanstvena uzajamna veza između stvari. A analogija je osnova magije.”

Apokalipsa i zlatno doba su simboli jednog drugog zbivanja i spasenja.

Shvatio je da ne treba na svijet, pojedinca, prirodu djelovati, treba je samo probuditi kao mjesečara iz sna i pustiti. Zato što je svijet duhovna stvar, i onaj ko djeluje na njega kvari ga. To je doslovno primijenio u svojim filmovima:

  • Ubice (1958) – prvi film koji je snimio kao student, baziran na priči Ernesta Hemingveja.

  • Koncentrat (1958) – drugi studentski kratkometražni film

  • Parni valjak i violina (1960) – diplomski film na akademiji, scenario pisan zajedno sa Andrejem Končalovskim

  • Ivanovo djetinjstvo (1962) – dobitnik zlatnog lava za najbolji film na festivalu u Veneciji 1962. godine

  • Andrej Rubljov (1966) – epski film o životu najpoznatijeg ikonopisca svih vremena Andreja Rubljova

  • Solaris (1972) – naučno-fantastični film po romanu Stanislava Lema

  • Ogledalo (1975) – autobiografski film o ključnim scenama iz života Tarkovskog.

  • Stalker (1979) – inspirisan novelom “Piknik pokraj puta” autora Borisa i Arkadija Strugackog

  • Putovanje u vremenu (1982) – dokumentarni film sa scenaristom Toninom Guerom o snimanju filma Nostalgija.

  • Nostalgija (1983) – poetska patnja za porodicom, životom i otadžbinom

  • Žrtvovanje (1986) – film o viziji nuklearne katastrofe i čovekovom odgovoru u duhu na nju.

“Otkriti tajnu umjetnosti življenja znači otkriti tajnu umjetnosti zaboravljanja. “Koliko je san dobar”, kaže Sančo Pansa, “on pokriva čovjeka kao blagosloveni ogrtač.” Ali, bilo je potrebno da ga djeca ovoga svijeta izdaju više od deset puta da bi filozofski nastrojeni Prospero shvatio da je “mali život” njegove svetovne mudrosti bio zaokružen ničim drugim nego tim istim blagoslovenim snom.” Mislim da je Tarkovski sada živ ne bi imao ništa protiv Prosperovog “blagoslovenog sna”, jer se on sam osjećao najsigurnije s jedne strane sna, tamo gdje je osjećao punu slobodu stvaralaštva.