Olga Blažova Gajin Vlašić

“USPUTNA STANICA”

Akvarel ravnice

 

 

 

Olga Blazova Gajin Vlasic

 

 

 

 

 

 

 

 

 

USPUTNA STANICA

Već odavno je  to znala, kao poznati zvuk crkvenog zvona, tu predpostavku: da usputne stanice niko ne može predvidjeti, i da su one posledica onoga što u nedostatku riječi  zovemo sudbina!

A pretpostavka se po prilici svojih mogućnosti širi dalje, pa tako sudbina ima svoje sudbinske faktore: nijesmo mi jedini nadležni za svoju sreću, patnja nam je nečijom voljom određena, rođeni smo pod srećnom zvijezdom, bićemo sa onim kojeg nam je sudbina dodijelila, rođeni smo određenog trena na određenom mjestu i isto tako određenog časa na propisanom, takođe, mjestu ćemo se nekud preseliti… Vjernici  svete knjige Kurana jednostavno kažu – maktub.

I onda, da li se i mi, ostatak civilizacije, smijemo usuditi da poreknemo sudbinu  i  da prepustimo sve uzročno – posljedičnoj  vezi? Koliko ćemo izgubiti od “tihog tkanja” naših  života onda kad nam se čini da smo sve dobro odmjerili: gdje nam je početak i kad nam je kraj putovanja, hoćemo li zažaliti ako se zabunimo sa najprostijom matematikom, kao i sa znanim i neznanim pletivima…?

E, tako je jedan od tih sudbinskih faktora dobio ulogu  zbunjivanja – nje same.  Pročitao je znalac sudbine njene misli  – šta bi ona radila ako bi stalno bila na nekom čistacu…?!  Ovako, svako malo, on je izbacivao na novoj, nepredviđenoj stanici, a ono bi skoro uvijek  ispadalo na Vojvodjanska ravnicakraju, da je baš tu  i trebala biti, iako, je rijetko  znala za postojanje takvih mjesta, toliko različitih od njene percepcije naviknutog vidika; ali tačkica po tačkica, vjerovala je – zasvijetleće kao neka fosforna kućica, makar i puževljeva. Međutim, vojvođanska ravnica je bila nemilosrdna po pitanju zbunjivanja: stalno ti dramatični oblaci koji su dodirivali horizont, a ona se bojala da će joj svakog časa pasti na glavu, ili ne daj Bože, da će je usisati neka rupa u njima, koje su se stalno pojavljivale. Te slike nijesu imale ram, i ona ih nije voljela, nije znala kako da ukrsti i poveže svoje misli; mislila je da će joj se pokudati taj unutarnji, tanani lanac koji se svako malo razvlačio kao pustinjske dine. Ali, na kraju, i ne bi  joj bilo prvi put da joj razlivene boje nude  svoje puteve, spremne ako treba i da joj  izvrnu naviklu misao, iz dubine oka i kraja nerva, samo da ovariše ići njima, novim, šarenim prostorima…  Tako, umjesto da siđe iz voza na planiranoj, poznatoj iz priča i objašnjenja željezničkoj  stanici, našla se na potpuno nepoznatom mjestu, koji kilometar dalje, a pritom, ne na bilo kakvom, već po poznavaocima  voznog putovanja: maloj i najljepšoj stanici, na relaciji Beograd – Novi sad, stanica Karlovački vinogradi. Velika rijeka koja se sama sa sobom igrala žmurke, mala kućica šefa stanice, miris rastinja i vinograda, koji zaklanjaju  vidik i smiruju drhtavu zemlju od tutnjave čeličnih naprava, koje prevoze ljude i terete, izgledalo joj je poznato koliko i slike  iz izmišljene igre djetinjstva, čak je pomislila i da je opsena, ali se, ipak, nekako snašla, imala je maštu o njima, pa nije bilo panike – svratiće u kućicu da se raspita za vrijeme kad se može vratiti na “svoju” stanicu.  Ali gle čuda, ljubazno i nasmijano lice staničara već  sa vrata joj ponudi odgovore na još nepostavljena pitanja,  i kafu sa ratlukom da se okrijepi od puta, i ona se nenadano sudari sa iskorakom čovjeka, koji nije očekivala…  A može, i čak,  dok čeka voz nakićen ljudima  kao iz indijskih filmova, da prouči kako se kontroliše polazak i prolazak tako čudnih vozova,  preko uređaja zvanog – kontrolna tabla. Dok je pijuckala toplu, mirisnu kafu nestajala je dugogodišnja zbunjenost izazvana virusom: ravnica!  Sad je gledala iznutra, i vidik se smjenjivao, okretao se kao točak na osovini, pa je i sabijeni predio doprinosio da vidi a da ne gleda, mogao je, ponovo, da dodirne tu njenu  stalnu potrebu za praiskonom.  Eto, konačno je pronašla svoj recept za razumijevanje ravnice:  naići na dovoljno gustine strasti i potopiti je duboko u očima, kao kad slikar pravi akvarel. Vidokrug će prozračiti misli, boje i mirisi će proteći nervima, sjaj velike rijeke će se probiti  kroz drveće da bi se oglednuo u njenim očima,  ako je moguće – bez previše naivnosti i apsurda! Pitala se, dok je posmatrala to svekoliko nadmetanja: na koju će stranu emigrirati toliki životi, koji su izbijali iz nje same pravo na pučinu, put  koji se slivao u jednu tačku, svjetlost u zrak, zvuk u tišine, vodeno u čovjekovo oticanje. Na kojoj je strani sledeća usputna stanica? Tišinom, krenula je dalje, možda pronađe to skriveno parče izlaza…

Fotografija Vojvođanska ravnica preuzeta sa www.myhrpc.com

 

 

Tagovi: , , , ,

 
 

Kalendar

June 2019
M T W T F S S
« May    
 12
3456789
10111213141516
17181920212223
24252627282930