Omer Ć. Ibrahimagić – Izabrane pjesme


Poštovani pośetioci, objavljujemo tri pjesme Omera Ibrahimagića koje je posvetio Crnoj Gori. Uživajte!


O PISCU

Omer Ć. Ibrahimagić (Tuzla, 1968.) je ostavio svoje pjesme, priče i putopise u bosanskohercegovačkim i regionalnim časopisima, listovima, magazinima, portalima i fanzinima: Pulsus, Kratki spoj, Svijet, Most, Front slobode, Zmaj od Bosne, Život, Večernje novine, Kabes, Oblici, Zapis, Album, Godišnjak, Behar, Jutarnje novine, Ostrvo, Pogledi, Bosanska Sumejja, Gradovrh, Slovo Gorčina, Književni pregled, Gračanički glasnik, Riječ, Bejahad, Garavi sokak, Lapis Histriae, Poezija, Motrišta, Avlija, Diogen, Glas Naroda, Tuzlarije, Književni kutak, Ljubušaci, Radio Gornji grad, Sent, Bosanska Vila, Musa Ćazim Ćatić, Crna Ovca, Književne vertikale, Hrvatski Glasnik, Izvornik, Diwan, Almanah, Avangrad, Strane, P.U.L.S.E., Script, Gradina, Fioka, Zvezdani kolodvor, Afirmator, Eckermann, Bobovac, Balkanski književni glasnik, P.E.N. Centar BiH, Književna sehara, Primijenjena poezija, Metafora, Kvaka, Hyperborea, Fenomeni, Dometi, Kult, Prozaonline, Bdenje, Književna revija, Braničevo, Bagdala, Nomad, Plima, Ajfelov most, Libartes, Oprem dobro, Dubrovnik, Glasnik MC 016, Povelja, Naše stvaranje, Onlajn poezija, Hypomnemata, Književnost, Dunjalučar, Pikolo Knjigomat, Republika, Lupiga, Dnevna Doza, Zvona i Nari, Tema, Tačno, Prometej, Bošnjačko oko, Poezija SRB, Nema, Pomak, Luč, Kritična Masa, Suština poetike, Duh Bosne / Spirit of Bosnia, Provincija, Oslobođenje, Zadarska smotra, Preporod, Ikre, Pokazivač, Fantom slobode (Zagreb), Vrela, Antibarbarus, Nigdine, Vijenac i Klepsidra.

Publicirao je knjige:

– «Boje Sunca» (proza, 2000.),

– «Šest bijelih mantila» (poezija ljekara – liječnika, 2007.),

– «Ćilibar i perle» (poezija, 2007. i 2008. – II izdanja),

– «Obične riječi» (poezija, 2012.),

– «Vaša priča, naša knjiga» (proza, 2012.),

– «Poznavanje prirode i društva» (poezija, 2014.),

– «Dobre godine» (proza, 2018. – II izdanja),

– «Pogled na moj svijet» (poezija, 2018.),

– «Memento vivere» (proza, 2021.).

Antologiziran: «Antologija bošnjačke pripovijetke 1900.- 2003.» (Fojnica, 2004.) i «Zašto tone Venecija / Bošnjačko pjesništvo od 1990. do naših dana» (Zagreb, 2012.). Recenzent i predstavljač brojnih knjiga i stručnih publikacija, zastupljen je u nekoliko zajedničkih knjiga proze i poezije. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine.

Primio je nagrade: «Mak Dizdar» (za najbolju zbirku pjesama), «Fondacije za izdavaštvo» (za najbolju knjigu), te «Simha Kabiljo», «Dr Esad Sadiković» (u dva navrata), «Marko Martinović Car», lista «Večernje novine» i udruženja «Mladi Muslimani» (za najbolje priče). Bio je tri puta u užem izboru za regionalnu nagradu «Lapis Histriae», a jednom za bosanskohercegovačku nagradu «Musa Ćazim Ćatić».

Ljekar/liječnik, radi u Klinici za neurologiju Univerzitetskog kliničkog centra u Tuzli. Doktor je medicinskih znanosti i redovni profesor (u trajnom zvanju) na Univerzitetu u Tuzli. Publicirao je veliki broj radova iz medicine u Bosni i Hercegovini i inozemstvu. Oženjen je, otac kćerke i sina. Živi u rodnom gradu.


ADA BOJANA

Radi se, jednostavno rečeno, o prožimanjima, onim bodlerovskim saglasnostima na koje pristaju, izgleda, samo oni koji se ne plaše da će izgubiti u susretu s „drugim“.

                                                                                                             (Kolja Mićević)


Benji i Meli

Vjetar ovladava sazvučjima, izdiže pijesak u kovitlac i neosedlan, praši po nama.
Mahnito se poigrava sa zrncima, himnu brujeći, kadšto ponad lelujavih ploha.
Ušuti li se, nestane vrtložišta.
To nije samoobmana: sve je razvidno.
Hodajući naopako, misao mu, k’o štafetu, uručim:
„Bolje je napraviti korak natrag u pravom trenutku, nego korak naprijed u pogrešnom!“

Rasanjen, ulazim u raskoš amalgama.
Slano i slatko se sučeljavaju, spojeni švajs-aparatom.
Preklapaju se, sudaraju, ne odagnavajući se, sve za bagatelu.
Klackaju se, prelivaju, već kako ko nadjača.
Prožimaju se i trepere, poput suknje sa faltnama nesmirenim.
Čorba i šerbe, stelja i sevdidžan: sve u jednom meniju.

Udvojena vodena krletka prigrli i obavija.
Lijes je za živ(uć)e, ukrojene u pijesak.
Smrtni su tabut žilavim škriljcem zagrtali,
uz ezan – labuđi pjev mujezinov.

Sjedinjenje je to, nasuprot beslovjesju, nasuprot razlikama i cijepanju.
Paradigma ljubavi i utjehe.
Nikako odsutnost, nikako nedaća, nikako razvalina…

***

Istražujem uvir, u kolosalnoj oblini se ogledam.
Tečnost oko mene samilosna jest.
I učtiva.
Sebi, a i onoj drugoj donosi priliku za stapanje.

Tečnost oko mene gramziva jest.
I pakosna.
Malo-malo, pa pored zapreka od struja otima nešto:
ona, što bijaše samilosna i učtiva.

Tečnost oko mene lomni milodar jest.
Nasuti je u ibrik, pokloniti i sevap činiti, pa kušati takvo uzdarje, nije pametno.
Jezik i nepce neće joj prepoznati porijeklo.

Ne pokušavaj zaključiti zašto je ovako lijepa.
Posegni za pojašnjenjima – ne očekuj razrješenje.

Samo će fragmentirane slike,
velebne i bliske,
ostati posađene na oba štafelaja.

Tamo, sve do granice sreće, duboko na pučini.
I tamo, onostrano, sve do granice uzdaha.
Preko strmina i hrbata maglovite Rumije.


STARI BAR

                             Samoća je saveznik tuge, ali i sudrug duhovnom uznesenju.

                                                                                                        (Halil Džubran)


Metež se u mir ukroji.
Puls me uspori, izgubim gard.
Kaldrma je užgana – uljem premazana kvrgava tepsija.
Gorda u svojoj ljepoti, saobražena sa potaknutim sjećanjem.

Nanule zacvokoću, cakte poput zubi rumene šćeri: tamo, na suhomrazicama.
Zvijezde su medalje plivača, metnute na plavi pladanj od tila.
Nastambe za moju nahrupljujuću maštu.

Sokak, ponešto klimav i strm – zaziva sankanja.
Za premašiti očekivanja fali samo snijeg.

Kandilji, optočeni svjetlom, raspodjeljuju dan po noći.
Spuštaju svjetline na Velja vrata – svima zauhar.

Umijem se na hair-vodi, požudno je sišem.
Cug traje i razgaljuje me.
Lahora dašak me obavije, blagosilja, razrahati cijelog.

Česma za abdest pod okriljem Omerbašića-džamije je naruku muminima:
žrvanjski grgolji studena tekućica šadrvanska.
Jagodicama prelazim po udubinama, gravurama među kamen(ov)ima.
Sipku zemljicu zahvatam i propuštam među prste, vagam k’o dragocjenost u juvelirnici.

Oleandar i ružica-đulbešećerka,
hadžibeg i maslina,
vitica penjačice…
Uljepotani,
lepezasti,
srcu prisni a duši bliski,
poput okovratnika.

Zastanem pored minareta, sezajućeg duboko, do u mastilo znanosti.
Razborit, dodirujem toprak.
Naslanjam se na monument čempresa što para tminu, zataknut za Velika kola.

Provlači se odnekuda nešto poput cilika karaduzena.
Tmulost bubnja dopire u moje bubne opne.
Zveket glasova djece je kao avaz telala.
Pršti srča u nekoj mehani.

Ovlaš opipavam nišane – mramore krajputaše nečijih života,
Umorne sabesjednike u čekaonici za ahiret.

Otrgnut od hile,
izgnan u sabur što iscjeljuje,
stopljen sa onostranim i obaštinjen neočekivanošću,
usvajam radost dahova usredotočenosti i porinuća.

U dubinu sebstva upakovan,
deportiran u prolongiranu javu što krijepi,
daleko od bilo kakve uobrazilje.
Sazreo za konačno brojanje grešaka,
spreman za ekskulpaciju, izvan potrage za izlikama.

Kada sve prođe, (pre)ostaje epistola upućena sužnju ljepote.
Jamčim, budem li zaslužio sreću da me mine puno sretnih ljeta,
prisjetiću se i ovog!

Stari Bar?
Da, bar!

U ljeto, 2019.


BEBA NA PLAŽI (SMIJALICE)


Smijalice su klijalice.
Na licu sijalice.
I grijalice.
Meni – prijalice.

***

Talasi uvode slano u divan,
lavanda opojem razmrsi misao,
tren je i oslađen i pitom i divan,
baš k’o da ga je Ćatić ispisao.

Osmijeh rasprostire između stijenja,
tri su zubića donijele laste,
iz sata u sat čehra se mijenja,
mrklina kose iz bljedila raste.

Gugut se razliva i mreška more,
razvigor nosi nestvarne zvuke,
vesele se oblaci, ćarlijaju gore,
Sunce ispruža zlatne ruke.

Tabani bišću očevo rame,
majčino lice pladanj je svijetli,
braće još nema da zagrle dame,
a možda bi samo zasmet’li.

Sprema se glavica za nove frizure,
i usne, da prva slova sriču,
srce dobrostivo – iz ove vizure,
sve sluti na sretnu priču.

A predstava duži i miluje čula,
rola naturščika osvaja publiku,
ako je ovako baš svakoga jula,
proglašavam dječju republiku!

Be the first to comment

Leave a Reply

Your email address will not be published.


*


three × 4 =