U subotu, 13. oktobra 2018. godine, u konobi Feral (Trg palmi, Stari grad), otvorena je angažovana izložba “Lament nad ostrvom Sveti Nikola” budvanskog umjetnika Slobodana Boba Slovinića. 

Na početku se prisutnima obratila Itana Lalović ispred NVO Feral koja je između ostalog kazala: “Dragi Budvani i prijatelji Budve, Želim da vam se zahvalim u ime NVO Feral što ste večeras sa nama na otvaranju izložbe Slobodana Boba Slovinića. Večeras nećete prisustvovati samo otvaranju izložbe, već borbi za očuvanje mediteranskih vrijednosti i ključnog simbola Budve”. Potom je najavila da će nakon otvaranja izložbe uslijediti razgovor sa autorom Slobodan Bobom Slovinićem koji će voditi Jelena Papović. Uslijedilo je podśećanje na biografiju autora i vrijeme i okolnosti nastanka izloženih radova.

“Bobo potiče iz stare budvanske porodice, i njegov prađed, Ivan Slovinić, je oko 1840. godine došao u Budvu iz Postira sa Brača, gdje se oženio Julijom Rozi, kćerkom imućnog vlastelina. Porodica Slovinić spada u red najstarijih budvaskih porodica. Slobodan Bobo Slovinić je rođen od oca Anta Slovinića i majke Dobrile Slovinić 1943. godine u Budvi. Rano djetinjstvo proveo u Budvi i Kotoru. Srednje obrazovanje stekao na Cetinju i u Titogradu, maturirao je (1961) u gimnaziji „Slobodan Škerović“ u Podgorici. Diplomirao je (1966) na Akademiji za primijenjene umjetnosti u Beogradu, na odsjeku unutrašnje arhitekture, u klasi profesora Đorđa Krekića. Bio je na brojnim studijskim putovanjima. Prvi put se predstavio (1961) na grupnoj izložbi u Umjetničkom paviljonu u Podgorici. Za vrijeme studija izlaže sa prijateljima u kafani “?” u Beogradu. Prvu samostalnu izložbu priredio je (1965) u Modernoj galeriji u Podgorici. Do sada je imao preko 50 samostalnih i više od 350 grupnih i kolektivnih izložbi u našoj zemlji i inostranstvu. Autor je knjiga: “Pariski zapisi” (1996); “Umjetničke zbirke Centra savremene umjetnosti Crne Gore” (2010); “Ars Libris” (2013). Povodom (60) godina stvaralačkog rada, u Narodnom muzeju na Cetinju, priređena je (2017) retrospektivna izložba i objavljena monografija. U Modernoj galeriji u Podgorici, prezentiran je (2018) izbor iz retrospekcije uz monografski katalog. Ono što bih posebno istakla, i što je za ovu veče posebno bitno su Bobovi cikusi koji su vezani za ostrvo Sveti Nikola, i njegov aktivan i kontinuirani angažman za očuvanje ovog budvanskog ostrva. 1999. godine je organizovana izložba na Svetom Stefanu, pod nazivom „OMAŽ ŠKOLJU“, a u podnaslovu: „Od realnog, destrukcijom do strukturalnog“ takođe kao POBUNA i likovni APEL. Slijedi projekat „REKVIJEM ZA ŠKOLJ“, sa podnaslovom: „Vrijeme kataklizme“, realizovan 2000. godine. Prati ga živopisni, ambijentalni ciklus „ŠKOLJ – NOVE SLIKE“ iz (2012), a 2016. nastao je ciklus slika pod nazivom „BUDVANSKE METASTAZE“. Gvaševi ostrva koje možete vidjeti na ovoj izložbi su nastale 1996. godine, tačno prije 22 godine, u oktobru mjesecu koji je takođe bio topao kao i ovaj 2018. Tada je naš umjetnik plovio oko našeg ostrva u svom brodu Galeb, kupao se i kako kaže neposredno portretisao Školj koji je imao drugačiji profil iz svakog ugla…”

Izložba se sastoji od 40 gvaševa ostrva Sv. Nikola koje je autor napravio prije 22 godine. Izložbu prati dobro opremljeni kolorni katalog na čijim koricama se nalaze prikazi svih 40 izloženih radova. U unutrašnjosti kataloga su prikazani gvaševi grupisani po četiri, baš onako kako su zbog prostora i bili izloženi na deset štafelaja. Tu je i biografija autora i tri teksta koja su napisali Slobodan Bobo Slovinić, Slobodan Bobo Mitrović i Srđa Zlopaša. 

Radi boljeg uvida u prezentovane radove i potpunijeg shvatanja značaja ovog događaja u cilju zaštite ostrva Sv. Nikola, prikazujemo svih 40 gvaševa, prenosimo integralno tekstove iz kataloga i objavljujemo audio zapis dijela razgovora Slobodana Boba Slovinića sa Jelenom Papović. 

“Svaki čovijek sa sobom nosi impresiju o zavičaju, mjestu u kome je ponikao, ambijentu gdje je stasao i formirao se kao ličnost. Posebno umjetnici baštine romantične predstave o rodnom kraju, i one su često prisutne u njihovim djelima. Za Sezana, to je Provansa i planina San Viktoar, za Pisaroa voćnjaci na padinama Monmartra, a za Monea, Katedrala u Ruanu.

Budvanski Stari grad, u kome sam prvi put ugledao svjetlost dana, osjetio pulsiranje mora i opojne mediteranske mirise, spoznao ostrvo Svetog Nikole, čarobni Školj, kamenu gromadu prekrivenu makijom, pinijama, maslinom i vinovom lozom, zauvijek su bili i ostali moje neiscrpno paradigmatsko vrelo.

Taj longitudinalni greben, izronivši u davna vremena iz morske pučine, permanentno reflektuje raznovrsne vizuelne predstave. Svojim oblikom neodoljivo podsjeća na ogromnu neman, na gigantskog kita ili džinovsku kornjaču. Petrificirane, vertikalne litice ka jugu, geomorfološki nabrane i čudesno izuvijane svjedoče o njegovom dramatičnom nastanku.

Školj je zasigurno raritetan i neraskidivi dio Starog grada. Njime su posebno bili opčinjeni mitski osnivači Budve, Kadmo i Harmonija. Žitelji Budve, vjekovima su uživali u svim njegovim blagodetima – šljunkovitim plažama, kamenim pontama, sekama, tirkiznom moru, dubokoj hladovini i ribljim vrstama. Osim brda Spas, to su bila druga pluća grada.

U prijatnom dječačkom sjećanju ostaju brojni nedjeljni izleti na Školj. Odlazilo se barkama na vesla, pripremali su se riblji i mesni obroci kod crkve Svetog Nikole, porodično se objedovalo i zalivalo dobrom kapljicom. Uz maestral, stariji su odmarali u dubokoj hladovini, a mladež je dokoličila. Nakon zalaska sunca, uz zvona sa katedrale Svetog Ivana, u konvoju smo se vraćali ka Pizani i Školijeri.

Provodeći godinama duge ljetnje periode na Školju spoznao sam gotovo sve njegove čarobne ljepote i istinske draži. Često sam svojim brodom „Galeb“ plovio oko ostrva, sidrio se, kupao, ronio i ribao, a u periodima bunace, slikao neposredno u brodu. Vremenom, Stari grad i ostrvo Školj postali su primarni ili prateći elementi brojnih mojih likovnih ostvarenja, crteža, akvarela, gvaševa i ulja.

Devedesetih godina prošlog stoljeća otpočela je opšta derogacija stručnih i profesionalnih urbanističkih planova rađenih u okviru „Južnog Jadrana“, a pod pokroviteljstvom Ujedinjenih nacija.
Promjenom brojnih društvenih oklnosti, drastično su izmjenjeni urbanistički parametri. Planiranje je zamjenjeno enormnim ucrtavanjem stambeno-poslovnih objekata, prema zahtjevima privatnog biznisa i menadžersko-graditeljskih lobija.

Najdrastičniju destrukciju i sveopštu devastaciju doživjelo je cjelokupno područje Budve. Ta zloslutna epidemija, ta graditeljska lepra, nezaustavljivo je stigla i do samih zidina Starog grada sa namjerom da i njega proguta. Nije pomoglo što Budva spada u red najstarijih antičkih naseobina na Jadranu, što sa Kotorom, predstavlja naše najznačajnije kulturološko jezgro. Moćni silnici nastavljaju svoju igru, želeći da i Školj zagade armirano-betonskim čudovištima.

U nadi da ukažem na pogubnost i apsurdnost takvih megalomanskih zahvata, oktobra mjeseca devedesetih godina, ploveći oko Školja, portretisao sam neposredno u brodu taj prirodno očuvani i dražesni lik sa bezbroj profila. Tada sam supstituisao pedesetak manjih gvaševa, koji su se nizali jedan za drugim poput filmskih sekvenci. Pohranio sam ih i do današnjeg dana, čamili su u samštini, snivajući svoje beznađe. Bio je to moj istinski, nijemi likovni KRIK za spas i očuvanje Školja.

Proljetos, svesrdno sam podržao „Peticiju“ žitelja grada Budve za spasenje ostrva Svetog Nikole od svake devastacije. Dogovoreno je sa organizatorom NVO „Feral“ da se krajem ljeta priredi moja samostalna izložba na Trgu palmi, ispred konobe „Feral“. Iz pohranjenog kompleta odabrao sam 40 gvaševa ŠKOLJA, prezentirao ih grupisane po četiri, na deset ostakljenih tabli. Biće to moja istinska likovna podrška nedavnoj „Peticiji“ za spas Školja.

*

Svoj veoma aktivan i kontinuirani angažman za očuvanje budvanskog ostrva Sveti Nikola, kao netaknutog, prirodnog biološko-zoomorfnog rezervata, koji mora biti dostupan svima, bez ograničenja, realizovan je 1999, takođe kao POBUNA i likovni APEL. Ostvario sam tada seriju od 25 egzemplara na papiru, koristeći se tom prilikom masnim kredama, akvarelom i crnim krejonom. Izložba je organizovana na Svetom Stefanu, pod nazivom „OMAŽ ŠKOLJU“, a u podnaslovu: „Od realnog, destrukcijom do strukturalnog“.

Nastavljajući borbu za očuvanje Školja, naredne 2000. godine, kreirao sam specifičan, konceptualistički projekat. Naslikao sam dva ŠKOLJA, gvaš tehnikom. Prvi netaknut, prirodan i čaroban, a drugi devastiran, betoniran, i ružan. Uz prateće tekstualno obrazloženje formirao sam mapu pod nazivom „REKVIJEM ZA ŠKOLJ“, u podnaslovu: „Vrijeme kataklizme“ i uputio ga na 19 adresa, začajnim ličnostima, nadležnim institucijama i medijima. Tražio sam da reaguju javno i izjasne se o mom zaštitarskom projektu, ostvarenom likovnim postupkom. Nažalost, reagovalo je samo nekoliko činilaca.

Baveći se kontinuirano čarobnim ostrvom Sveti Nikola, zaštitnikom pomoraca i ribara, naslikao sam u narednom vremenu brojne eksplikate Starog grada, Školja, ponti, uvala, seka i grota. Potencirao sam njihove estetske vrijednosti, prirodnost i neposrednost. Taj živopisni, ambijentalni ciklus naslovio sam „ŠKOLJ – NOVE SLIKE“ (2012). Takođe, i tim radovima, u prenosnom smislu, iskazivao sam vlastite zaštitarske preokupacije.

Konačno, kada je moj rodni grad doživio totalni graditeljski fijasko, kada su ga naprosto progutale zgusnute armirano-betonske nemani, kada su začepljeni kolsko-pješački tokovi, kada su ga preplavila brojna vozila poput glodara, ostvario sam 2016. godine ciklus slika pod nazivom „BUDVANSKE
METASTAZE“. Na njima monstruozne konstrukcije – kranovi, građevinske mašine i armiranobetonski skeleti, prostorno potpuno gutaju i poništavaju staro budvansko jezgro. No, moja borba se nastavlja. Angažovaću se likovno i dalje u zaštiti Budve, Starog grada, Školja, plaža i čistog mora”.

Slobodan Bobo SLOVINIĆ

 

“Da li umjetnost može da promijeni svijet? Odgovor na ovo vječno pitanje je… „pa ne“. Ali, ponekad, umjetničko djelo može da utiče na tokove samih događanja, pa i izvjesnog pomjeranja svijesti u društvu.

Mnogo je društvenih događaja kroz istoriju koje su umjetnici provocirali. Uostalom, i Renesansa je počela sa Đotovim slikama, a Petar Lubarda je 1952. sa samo jednom izložbom raspršio ideale socrealizma.

Bilo je povoda kada su umjetnici verbalnim ili pisanim saopštenjima aktivirali neka događanja u javnom životu: izgradnja Mauzoleja na Lovćenu, selidba Manastira Piva, uklanjanje kupačice u Podgorici, spomenik kralju Nikoli u Nikšiću, sve češći performansi kao reakcija na neka događanja.

No, gotovo su potpuno rijetki primjeri kada umjetnik svojim djelom, svojim slikarstvom – slikom, svojom poetikom reaguje, protestuje i bori se protiv društvene stvarnosti.

Punih dvadeset godina, prijatelji i građani Budve potpisuju peticije protiv gradnje na ostrvu Sv. Nikola, inspekcije i tužioci zatvaraju oči, Opština i Ministarstvo se dopisuju, na javnim raspravama stručnjaci polemišu, a Slobodan Bobo Slovinić slika.

Slika i crta ostrvo Sv. Nikola sa užasnutim predosjećam da će nestati njegova muza, vjekovna inspiracija desetina generacija slikara. Graditelji, planeri, „investitori spasioci“ su krenuli da narušavaju vjekovnu harmoniju prirode i čovjeka.

Prije 18 godina Slovinić je na Sv. Stefanu postavio izložbu 40 gvaševa, ne bi li svojim slikama uticao na svijest o vječnim ljepotama ostrva koje treba sačuvati. Povremeno, i sada na otvorenom budvanskom trgu, Slovinić slike Školja inkorporira u enterijer Stare Budve, među stotine zaljubljenika Budve i Školja, među potpisnike Peticije. Upravo je to čin njegove pobunjene ljubavi za ostrvo, čin umjetničkog kreativnog gesta.

Same slike, kao i prateći tekst su nadahnuće Slovinića, njegov opsesivni subjekt. To „morsko čudo“ ta „galija božanska“ kako on kaže je stjecište mediteranske flore i faune, opojnih mirisa, toplih morskih struja i južnih vjetrova, živog svijeta ptica, riba i podmorja. Sve je to mjera ljepote svakodnevnog življenja građana turista sa ostrvom. Na njegovim slikama, Školj se otima, propinje, ne da se tim alavim silama koje čitavi jedan humani živi svijet ubijaju.

Svojim prepoznatljivim likovnim rukopisom Slovinić plovi svojim duhovnim refleksijama mora i hridina, kamena i zelenila, neba i plaža, opijen mirisima, pritom likovno ekspresivno uzbuđen a i filozofski uznemiren, pita se ima li razlike između umjetnosti i stvarnosti, jer dok slika ostrvo on živi, pulsira, prožimaju se, a isto osjećanje imamo i mi koji posmatramo slikarske prizore. Tako se u grču straha za nestanak ostrva dešava taj nulti momenat, ta totalna identifikacija slike sa životom, spajanje umjetnosti i života, što Slovinić potresno, izvodi u velikom majstorstvu.

Da li će jednog dalekog dana, kao što Pikasova Gernika podsjeća na davno zaboravljeno bombardovano selo u Španiji, ostati Slovinićeve slike-svjedočanstvo, da je tu ispred Budve nekada „plovilo“ jedno skoro biblijsko ostrvo, koje je ljude činjelo srećnim?

Slobodan Bobo MITROVIĆ

 

Šta je ostrvo gradu, a šta grad ostrvu? Da li je čovjek grad i/ili ostrvo? Čovjek-grad je susret, pripadnost zajednici i kontinuitet sjećanja, a čovjek-ostrvo osamljenost, individualnost, zagledanost u pučinu vječnosti. Budva i njeno ostrvo Sveti Nikola, Školj, ogledaju se u vremenu i prostoru. Vremenu koje uslijed dugog trajanja za kratak ljudski vijek postaje bezvremeno, vječno. Ogledaju se u prostoru plavog, na liniji neba i mora. To ogledanje je stalno prepoznavanje sebe u licu drugog – grada u ostrvu, ostrva u čovjeku. Ostrvo je usidreno i u sebi otjelotvoruje kamenu postojanost u miru – bonaci, i nevremenu – južini i buri. Čovjekova nestalnost i prolaznost kao da se hrane iz stamene konture ostrva. U danima kada jugo podivlja ostrvo je samo i ostavljeno, s obale čovjek-grad gleda sa divljenjem kako odolijeva valovima. Ljeti, čovjek se približava ostrvu, prilazi mu, sa svih strana hoće da postane dio osunčanog kamenog tijela.

Obrisi, konture, lik ostrva urezuju se trajno u emotivnu i vizuelnu memoriju, postaju sastavni dio unutrašnjeg života. Dječak zagledan u ostrvo, kao nešto blisko, a misteriozno. Komad zemlje otcijepljen od matice koji prijeti da otplovi.

Postoji neoficijelna dijagnoza koju je, navodno, skovao Darel – insulomanija – neutaživa, iracionalna strast prema ostrvima. Izraz koji u sebi sažima intenzitet fatuma koji nadilazi granice objašnjivog.

Dječak postaje čovjek, slikar, svjedok metamorfoze ostrva, te svojim autentičnim vizuelnim pismom sastavlja „Omaž Školju“ već 1999. godine. Ne slučajno, francuski hommage od latinskog homo – čovjek, čovjek ostrvo stvara, ostrvo čini čovjeka. Već sljedeće, 2000, stvara „Rekvijem za Školj“.

Slovinićeve antropomorfne stijene, njegove fantazmogorije obala karakteristične su i za druge cikluse ovog autora, kao da koristi fenomen paraidolija kada u prirodnim objektima vidimo ljudske obrise, lica, tijela, one kao da relativizuju granicu između živog i neživog. Sada je Školj sublimacija tog procesa. Čovjek-grad-ostrvo.

Ciklusom „Lament nad Školjem“ Slovinić otvara proces žaljenja za izgubljenom mediteranskom utopijom koja nestaje u čeljustima betona i pohlepe.

S obzirom na to da ova izložba u organizaciji „Feral“-a ima angažovani karakter odbrane Školja, završimo u nadi da će se Budvani izboriti za Školj, umjesto što će za njim žaliti, kao i za većinom propuštenih šansi…

Srđa ZLOPAŠA

 

 

U razgovoru koji je uslijedio nakon izložbe, Slobodan Bobo Slovinić je govorio o vremenu i načinu nastanka gvaševa “Božanstvenog ostrva”, o dosadašnjoj njegovoj borbi  za očuvanje ostrva Sv. Nikola, poznatijeg kao Školj, o uništenju Budve izgradnjom “monstruoznih solitera”, kao i o ranjenom brdu Spas, koje se guši pod teretom “betonske lepre”. Više o izlaganju autora izložbe u audio zapisu. 

KLIKNITE DA POKRENETE AUDIO ZAPIS RAZGOVORA

 

POŚETIOCI NA OTVARANJU IZLOŽBE

 

 

Tagovi: , , , , , , , , , , , ,

 
 

Kalendar

November 2018
M T W T F S S
« Oct    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930