Pariz – Uručen orden Viteza umjetnosti i književnosti Branki Bogavac

 

 

 

Pariz, 16. maj 2014. godine

Juče je u ambasadi Crne Gore u Parizu, na prigodnoj svečanosti, zvanično uručeno prestižno francusko priznanje Vitez umjetnosti  i književnosti. U prisustvu velikog broja javnih i kulturnih ličnosti, poznatih umjetnika, prijatelja i poštovalaca djela Branke Bogavac, prisutne je pozdravila amabasdor Crne Gore Irena Radović, koja je, čestitajući Branki Bogavac na ovom priznanju, rekla:

Obraćanje gospođe Radović:

Dame i gospodo,

Veliko mi je zadovoljstvo da vas dočekam i pozdravim danas u Ambasadi Crne Gore u Parizu, povodom uručenja značajnog odlikovanja „Ordena viteza umjetnosti i književnosti“ godspođi Branki Bogavac, uglednoj publicistkinji iz Crne Gore i autoru brojnih knjiga.

Veoma smo ponosni što je Ministarstvo kulture i komunikacija Republike Francuske dodijelilo ovo odlikovanje jednoj Crnogorki koja već 50 godina živi i radi u Francuskoj, zato što je ovo odlikovanje istovremeno i priznanje našoj zemlji.

Dakle, na ovom malom prostoru Crne Gore u Francuskoj, ovdje u Ambasadi, srećna sam da mogu da čestitam, zajedno sa vama, dragi prijatelji, gospođi Bogavac, i jako sam zadovoljna da danas sa nama imamo čuvenog slikara koji pripada generaciji našeg Dada Đurića, gospodina Vladimira Veličkovića, koji je dugogodišnji profesor Akademije umjetnosti u Parizu.

U skladu sa našim malim programom, sa zadovoljstvom dajem riječ gospodinu Veličkoviću, koji će uručiti Orden gospođi Bogavac. Nakon toga, gospodin Miraš Martinović predstaviće djelo gospođe Bogavac, onako kako se ono doživljava u Crnoj Gori.

Takođe, želim da prenesem čestitke Branki Bogavac i u ime našeg akademika Sretena Perovića, potpredsjednika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.

Ostaje mi da vam poželim lijepe trenutke u Ambasadi i da, još jednom, čestitam gospođi Bogavac.

Predajući orden Viteza umjetnolsti i književnosti Branki Bogavac, Vladimir Veličković, poznati slikar i akademik, dobitnik Legije časti, rekao je između ostalog:

Dodjela ordena - 1„… Intervjui su sakupljeni u knjizi pod nazivom Razgovori u Parizu u osam tomova predstavljaju kulturno bogatstvo i približavaju te autore i stvaraoce i čitaoce. Taj posao ona radi sa neobično velikom energijom i neuobičajeno dobro, sa sveobuhvatnim znanjem o sagovorniku sa kojim vodi razgovor, sa sadržajnim pitanjima.

U svojoj besjedi na ovoj svečanosti, Veličković je između nostalog rekao:
„Pored novinarskog rada Branka prevodi Sjorana, pjesnike Boskea, Žan Kloda, Mari Bankar, Žan Klod Renara i na francuski nekoliko jugoslovenskih pjesnika.

Njeni tekstovi su objavljeni  u Rumuniji, Italiji, Mađarskoj, Rusiji, Engleskoj i Kanadi.

Branka, kako sama kaže, ima glavni cilj da predstavi francusku kulturu i važne događaje u Franscuskoj u svojoj zemlji i da  upozna Francusku sa  kuturom svoje zemlje.

Bilans je više nego pozitivan, a kontak sa tim izuzetnim piscima ju je naučio da se sreća ne  sastoji iz izuzetnih događaja  nego se nalazi u  svakodnevnom životu.

Svojim  pitanjima pomaže sagovornika, podsjeća ga, šarmira, sluša pažljivo u sve to zato što je radosna što može da nam otkrije tajne njihovog života koje bi bez njenog interesovanja bi ostale nepoznate.

Čitajući njene stranice i slušajući bisere tih velikih pisaca imamo često utisak da slušamo odgovore na pitanja koja smo sebi postavljali. Njena pitanja su direktna i iskrena i neposredna, kao  i odgovori njenih sabesjednika, ne čitaju se kao novinarski tekstovi, nego kao čista literatura.

Kako je rekao jedan kritičar, „ovi razgovori su jedini preživjeli tragovi usmene književnosti.“

Slučaj Branke Bogavac je vrlo rijedak, ona je znala kao niko prije nje sa njenom inteligencijom, radoznalošću i velikom energijom da prodre u sve ono što predstravlja kulturni život u Parizu i šire.  Umjela je da izazove i potakne autora, da mu pomogne  da sam otkrije svoje duhovno stanje, ono što je najdublje  skriveno u njemu. Znala je da izbjegne konvencionalne i uobičajne načine komunikacije, tako česte, a da istovremno to izrazi, jednstavno, ali i sa mnogo dubine i složenosti. Ono što je karakteristično za razgovore koje ona vodi sa piscima koje je izabrala je  njena velika spontanost. Jer ona zna o čemu govori, poznaje svog sagovornnika u detalje, što joj dozvoljava da bude precizna. Njeni razgovori predstavljaju pravu antologiju velikih imena, koliko pisaca toliko i slikara i drugih umjetnika.

Nijesu to samo dokumenta, nego svjedočenja o različitim kulturama. Ne pristupa ona ležerno što je karakteristično za tu vrstu teksta, nego sa velikom odgovornošću ona nam daruje svoje razgovore znajući da  će ti dragocjeni dokumenti  biti svjedočenje našoj epohi, toliko komplesnoj i bogatoj događajima. To je naša istorija koja je napisana na tim srtranicama.

Na kraju mog izlaganja, ovdje i sad, sa mnogo zadovoljstva izražavam jedno veliko hvala Branki za  taj veliki i važni posao,  to angažovanje, tu neobičajenu strast van norme koja nas upoznaje sa pravi varijednostima našeg vijeka naše civilizacije i naše kulture.

Trebalo je mnogo smjelosti  i mnogo hrabrosti  da bi se  suočila sa tako slavnim ličnostim, rekao je Veličković.

 

Dodjela ordena - 3

 

Primivši prizanje  iz ruku proslavljenog svjetskog slikara, Branka Bogavac mu se zahvalila  slijedećim riječima:

“Vladimir Velićković je slikar međunarodnog renomea. Njegova djela su obišla sve kontinente i nalaze se u bezbrojnim muzijima velikih svjetskih prestonica.

Veličković je rođen 1935. godine. u Beogradu, u Jugoslaviji. Nakon završenog Arhitektonskog fakulteta u Beogradu 1960. godine, potpuno se posvetio slikarstvu. 1965. godine dobio je nagradu na Bijenalu u Parizu u kojem je ostao da živi.

Od 1983 do 2000. bio je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Parizu. Član je Francuske Akademije, oblast Likovnih umjetnosti, srpske Akademije nauka i umjetnosti,  Akademije nauka Makedonije. Odlikovan je najvišim francuskim priznanjem iz oblasti i umetnosti i književnosti –  Commandeur dans l’ordre des Arts et des Lettres i francuskim Ordenom Viteza legije časti.

Dobio nebrojeno mnogo nagrada za crtež i slikarstvo.

Osnovao je u Beogradu Fondaciju Vladimir Veličković za crtež za mlade.

Djelo tog velikog slikara nikog ne ostavlja ravnodušnim i zato je privuklo veliki broj  kritičara, pisaca, pjesnika i fiilozofa, među kojima su  Mišel Onfre, Mark Le Bot, Alen Žufroa i drugi. Oni su mu posvetili  šesnaest monografija.

Takođe mu je posvećeno trinaest filmova. Posljednji je prikazan u martu u Beogradu za vrijeme Dana frankofonije.

Veličkovićev glavna  preokupacija u slikarstvu su nasilje i  ljudska agresivnost. Njegova direktna inspiracija su rat i zločin. “Moje slike su ilustracija onoga što je čovjek sposoban da učini čovjeku”, kaže umjetnik. Zato se na njegovom platnu odigrava tragična drama.

Veličković je u isto vrijeme i veliki slikar i aktivan  čovjek koji je znao da uspostavi savršenu vezu između Jugoslavije, danas Srbije, i Francuske. Može se reći da je bio prisutan u obje zemlje skoro podjednako i to je veoma veliki uspjeh u životu jednog stvaraoca. Vjerujem da je to jedinstven slučaj ovoga doba i to je jedan od razloga, pored sve njegove veličine, koji su uticali da ga zamolim za ovu ulogu. Podvlačim za našeg čitaoca, da ovaj orden može da preda samo osoba koja ga sama posjeduje.

Zanimala sam se za njegovo slikarstvo od sedamdesetih godina kao publicista. Ono me je fasciniralo od početka. Da bih pisala svoje tekstove, išla sam mnogo puta u njegov atelje prvo u Parizu, a onda u Arkej. Uvijek me primio s pažnjom i prijatnim raspoloženjem. To je slikar o kome sam napisala najviše tekstova. Njegovi intervjui se nalaze u dvije moje knjige. Vidjela sam skoro sve njegove velike izložbe. Sjećam se trenutaka u kojima sam bila duboko potresena pred prizorom i veličanstvenošću njegovih slika. Ne pripada li on Gojinoj porodici?

Učinio mi je čast što me je pozvao da prisustvujem na svečanosti na dan kada je primljen u Francusku akademiju. Zahvalna sam mu što je prihvatio  ovu ulogu  na dan toliko značajan za mene.

U početku sam doživljavala njegovo slikarstvo kao višeznačnu poemu. Ali, vremenom njegovo djelo se uzdiglo do eposa, što je još veličanstvenije. Međutim, zadnjih godina Veličković je dostigao pravu, veliku grčku, srpsku, univerzalnu tragediju na likovnom planu. Vrhunska umjetnost Veličkovića je što zna da predstavi lijepo ono pred čime osjećamo nelagodu. Veličković svojim djelom pokušava da probudi čovječanstvo prije ubitačne katastrofe izazvane ratovima, završila je svoju besjedu Branka Bogavac.

U svom obraćnju ptisutnima poznati crnogorski pisac Miraš Martinović je rekao:

Velika je čast govoriti danas na ovoj svečanosti, na kojoj se Branki Bogavac uručuje visoko francusko priznanje – Vitez umjetnosti i literature. Besumnje, zasluženo!

Branka Bogavac već pola vijeka živi ovdje, u svjetskoj prijestonici kulture i duhovnosti, gradu svjetlosti i slobodnih ideja, koje Pariz daruje svijetu.

Zahvaljajući upravo njoj, ta svjetlost i te ideje stizale su i na naše jugoslovenske prostore, kroz natpise i intrevijue koje je ona pravila sa poznatim ličnostima, a koji su u Jugoslaviji objavljivali ugledni listovi i časopisi.

Ti časopisi i novine, rado su čitani, kopirani i umnožavani, upravo, zbog njenih tekstova. Tako su stizali i do mene.

Njima zahvaljujući, bili smo u prilici da pratimo kulturna zbivanja i duhovna strujanja na evropskoj, i ne samo evropskoj, već i na svjetskoj kulturnoj sceni.

Sve to što je radila, sabrano je u nekoliko tomova, i to djelo predstavlja pravu riznicu duhovnosti i ideja, koje su veliki umovi, umjetnici, filozofi, pisci i slikari, profilisali – odgovarajući na njena mudro koncipuirana pitanja, koja su istovremeno i autentična lična promišljanja, o njenim sagovornicima i njihovim djelima. O vremenu u kome su se ostvarili.

Nije bilo lako sažeti jednu epohu. Njoj je to pošlo za rukom.

Orden koji joj se danas uručuje, svojevrsno je priznanje njenom radu. Oni koji su odlučivali o dodjeli ovog priznanja – prepoznali su u njoj i njenom djelu – iskrene želje i duboke namjere – u povezivanju kultura, a time i naroda, brisanje granica na tom velikom misionarskom putu, kojima su hodili i hode njeni sagovornici.

Ona je pola vijeka naš amabasador u Francuskoj. I ambasador Francuske kod nas.

Mjesto u kome smo okupljeni, i gdje se uručuje ovo prestižno  prizanje- Crnogorska amabasada u Parizu, ima simboličan značaj za nju i njenu domovinu- Crnu Goru. Moram da naglasim da je – ovo mjesto- njen izbor. Ona je željela da se ova svečanosti dogodi ovdje.

Kao njen dugodogidšnji prijatelj i duboki poštovalac njenog djela, doživljavam veoma značajnim ovaj čin, a nadasve značajnim priznanje  koje joj je dato. Lično sam ponosan na nju i njeno djelo, kao i svi njeni poštovaoci i domovina Crna Gora.

Zahvaljujući se Francuskoj na dodijeljenom joj priznaju,  obraćajući se prisutnim gostima i prijateljima, Branka Bogavac je između ostalog rekla:

„Simbolično mi se nalazimo na tlu  Crne Gore, te male fantastične zemlje, ali velike po svojoj herojskoj istoriji, slavnoj po svojim velikim piscima i slikarima. Vladika Petar Petrović Njegoš je najuniverzalniji pjesnik Južnih Slovena.

Rekoh da smo simbolično u Crnoj Gori, ali u stvari mi smo u Francuskoj, toj toliko gostoljubivoj zemlji koju je Viktor Igo ovako sažeo u ime svih ljudi: “Svaki čovjek ima svoju zemlju i Francusku.“ Ta je zemlja druga domovina i Veličkovićeva i moja i velikog dijela ljudi koji su prisutni na ovoj svečanosti i koji su napravili svoje karijere u njoj. Izražavam zahvalnost Francuskoj  zbog tog gostoprimstva i njenog kosmopolizma.

Prvi Crnogorac koji je dobio orden Viteza umjetnosti i književnosti bio je slikar Miodrag Dado Đurić, drugi je bio jugoslovenski pisac Danilo Kiš, čija je majka Crnogorka. Ja sam znači treća koja dobijam taj orden i veoma sam ponosna zbog moje zemlje što sam ga zaslužila.

Iz izlaganja gospodin Veličkovića, ljubav prema Francuskoj sam naslijedila od oca.

Dodjela ordena - 4Pariz je za mene svjetski centar kulture, mjesto na kojem se ideje rađaju ukrštraju, pristižu odasvud i razgranavaju. Veliki balkanski i svjetski pisac Ismail Kadare je rekao da Francuska duguje svoje rođenje knjigama. A moje knjige duguju rođenje Parizu. Pariz je jedini grad na svijetu koji je mogao da utaži moju radoznalost za stvaraoce i svijet ideja. Ono što mi je dao Pariz nijedan drugi grad ne bi mogao da mi pruži.

(Na primjer, imala sam privilegiju da prisustvujem skupu 80 nobelovaca  u Jelisejskoj Palati koje je Pariz pozvao).

Da bih  napravila razgovor sa jedinim kineskim Nobelovcem Gaom, nije bilo potrebno da idem u Kinu, da bih intervjuisala Nobelovku Nadin Gordimer nije bilo potrebno da idem u Južnu Afriku, da bih razgovarala sa nobelovcem Mihailom Gorbačovim, nije bilo potrebno da  idem u Rusiju. To isto mogu reći za Borhesa ili Umberta Eka, za Toni Morisom, američku nobelovku… Ali u Parizu su se nalazili  takođe veliki francuski pisci, svjetske reputacije kao Klod Simon, Nobelovac, Jonesko – čija  se  pozorišna djela igraju decenijama bez prekida, Milan Kundera, trenutno najslavniji francuski pisac, Margerit Diras čiji su se romani prodavali u milionskim tiražima, Alan Boske, veliki prijatelj pjesnika svijeta, Natali Sarot… Sve te susrete i moje tekstove o književnosti, slikarstvu, pozorištu, filmu, muzici, jednom riječi francusku kulturu u svim oblicima, djelić tog velikog francuskog bogatstva, slala sam  u  moju zemlju Jugoslaviju–jugoslovenskom čitaocu, a kasnije crnogorskom

Pisanje je bio način da odužim dug prema mojoj zemlji koju sam je napustila i da izrazim moje divljenje prema francuskoj kulturi.

Sada želim da se obratim mojim gostima. Među prisutnima gdje je veliki broj mojih prijatelja, nalaze se ljudi različitih profesija. Tu su moje koleginice sa Sorbone kada smo bile studentkinje i dijelile radost mladosti i strah od ispita. To su Frans Palmer,  Alenka Zver, Borka Legra, Elizabeth Briolin… Decenije su prošle, a naše prijateljstvo je netaknuto.

Tu su i moje kolege Vlasto i Dušica Stanisavljević, profesori u Jugoslovenskoj školi gdje smo učili našu djecu srpsko-hrvatskom jeziku. Zajedno smo doživjeli raspad Jugoslavije i to se ne zaboravlja. U međuvremenu Vlasto je postao značajan pisac.

Tu su i moje kolege novinari Olga Đoković i Goran Čvorović, oni koje nazivaju sedmom silom koja ima veliku moć. Oni su me podržavali kad sam bila direktor Centra Srbije i Crne Gore. Tu je i Branko Maširević, novinar, odličan pisac – esejista i izdavač. Slavica Batos je poznati esejista u oblasti likovne umjetnosti. Miki Ćirovski je  prijatelj iz davnih vremena i poznat fotograf. Ne zaboravljam ni pjesnikinju Danu Dodić. Želim dobrodošlicu i pozdravljam direktora srpskog Kulturnog centra u Parizu, Slavicu Petrović.

Ovdje su takođe prisutne važne ličnosti koje sam intervjuisala i čiji intervjui su objavljeni u mojim knjigama. I sve njih doživljavam kao dio ovog uspjeha. Oni su živi dokaz moga rada. Gospođa Elena Kadare je popularan pisac u svojoj zemlji. Njene knjige su prevedena u Francuskoj, Njemačkoj i Srbiji. To je moja dugogodišnja prijateljica.

Među našim umjetnicima tu su vrlo značajni slikari, skulptori, pisci, likovni kritičari…  Ljubo  Popović, Petar Omčikus, Zlatko Glamočak, Drago Dedić, Pero Nikčević, Milica Živadinović, Milija Belić, Jarmila Vešović, Marina Glamočak, svima se zahvaljujem za njihovo prisustvo. Podvlačim da mi  prisustvo Ljuba i Omčikusa čine osobitu čast.

Sada su na red moji najbliži prijatelji i susjedi sa kojima odavno  dijelimo svakodnevni život, i kojima možemo povjeriti našu radost i tugu. To su gospodin i godpođa Šarije i gospodin i gospođa Žaše. Njihovo prisustvo me posebno dira. Tu je i par Rog, profesori istorije kojima posebno zahvaljujem.

Tu su i moji rođaci iz Crne Gore Vojo Saićić sa Hanom i rođak Tanjević sa majkom Milicom i ženom Tatjanom iz Beograda. To je ona zaleđina na koju se uvijek može računati.

Najtoplije pozdravljam mog prijatelja Miraša Martinovića, poznatog crnogorskog pisca, koji je specijalno došao na ovu svečanost.

Poslednji krug je moja porodica. Ovo odlikovanje dugujem prije svega  sinu Aleksandru što je uspio da me ubijedi da ga zaslužujem. Tu je važnu ulogu odigrao i moj zet Igor Popović.

Pored mene su moje kćeri Milena i Natalija i sin Aleksandar. Oni su me  strpljivo pratili, svako posebno,  na razgovore sa mojim sagovornicima kao fotoreporteri. Zahvaljujem im i posvećujem im moje odlikovanje. Ovdje je i moja snaha Oksana kojoj zahvaljujem za ljepotu. Zahvaljujem im svima na toploj pažnji. Mi  smo složna porodica.

Najzad, došao je red na moga muža Žana Le Comte kome svakako sve dugujem i zato mu izražavam zahvalnost.  Velike su mu zasluge  što je živio sa jednom Crnogorkom teškom i zahtjevnom već pet decenija i preživio. Još jednom mu se zahvaljujem pred vama i njemu posvećujem svoje knjige. Zahvaljujem se Vama, gospođo Mole, što predstavljate Ministartvo kulture.  Zahvaljujem se Francuskoj za odlikovanje koje mi čini čast.“

 

VIDEO ZAPIS SA DODJELE ODLIKOVANJA
Zapis napravila Radio televizija Crne Gore