Pavle Đonović – Zbog jedne krive kletve

 

Poštovani pośetioci, objavljujemo integralno knjigu sabranih pjesama “Zbog jedne krive kletve” Pavla Đonovića. Saglasnost za objavljivanje su dali gospođa Sonja Đonović i izdavačka kuća Dignitas sa Cetinja, na čemu im zahvaljujemo.

Objavljivanje sadržaja na našem portalu ima potpuno neprofitni karakter i služe isključivo u edukativne svrhe. Zabranjeno je preuzimanje sabranih pjesama “Zbog jedne krive kletve” sa našeg portala i njeno dalje reprodukovanje u drugim medijima bez odobrenja gospođe Sonje Đonović.

 

O AUTORU

Pavle Djonovic - Crtez Danila Kisa iz 1958Književnik Pavle Đonović (1934 – 2002) ostavio je značajan trag u crnogorskoj kulturi.
Objavio je tri zbirke poezije. Prva „Umrli šetač” izdata je 1956. godine. Tada je bio student druge godine Filozofskog fakulteta u Beogradu, đe je diplomirao 1959. godine. „Ružni bogovi” su izašli iz štampe 1962. godine, kada je bio profesor Cetinjske gimnazije.
Zbirka „Mornarske elegije” je objavljena 1968. godine. U trenutku objavljivanja ove zbirke, nalazi se na mjestu kustosa u Njegoševom muzeju na Cetinju, đe će sa prekidom od tri godine (bio je sekretar Jugoslovenskog odbora za izgradnju Njegoševog mauzoleja na Lovćenu), provesti ostatak radnog vijeka. U penziju je otišao sa dužnosti dugogodišnjeg direktora Njegoševog muzeja.

Pripremio je knjigu crnogorskog narodnog humora pod nazivom „Dim u dim”. Prva knjiga je štampana u okviru biblioteke „Luča”, Grafičkog zavoda iz Titograda. Doživjela je još tri izdanja i tiraž od preko 20.000 primjeraka.
Iz štampe je 2001. izašla knjiga „Drače”, kako je priređivač naveo, prva ove vrste kod nas, i predstavlja izbor kozerija objavljenih u „Cetinjskom listu”.
Pavle Đonović je objavio i brojne stručne radove, prikaze, reportaže i dr. Pisao je i televizijska scenarija ili bio konsultant na njima.

Đonović je bio aktivan član više strukovnih udruženja i saveza: Udruženja književnika Crne Gore, Saveza pisaca Jugoslavije, Saveza društava muzejskih radnika Jugoslavije, Udruženja folklorista Jugoslavije, Saveza novinara Jugoslavije i drugih.

Dobitnik je i više nagrada i priznanja, među kojima i Ordena rada sa zlatnim vijencem, Nagrade za životno djelo na Danima humora i satire u Danilovgradu 2001. godine. Posthumno mu je dodijeljena Povelja „Ivan Crnojević”.

 

Pavle Djonovic - Zbog jedne krive kletve - naslovna

Zbog jedne krive kletve - impresum

Pavle Djonovic

 
 

Ethem MANDIĆ

O knjizi sabranih pjesama Pavla Đonovića „Zbog jedne krive kletve”

 

Pavle Đonović je romantičarski pjesnik i pjesnik splina i simbolista! Ako bi se iz današnje književno-istorijske perspektive morala odrediti poetika Đonovićevog pjesništva ja bih je upravo tako nazvao, zato što se u njegovoj poeziji miješaju poetski uticaji svjetskog romantizma i modernizma. Poezija Pavla Đonovića je neobičan događaj u crnogorskoj književnosti i umjetnosti, onaj izdvojeni glas koji nas fascinira svojom neobičnošću i razlikom u odnosu na ono što su poetski trendovi u vrijeme u kojem je stvarao, makar iz današanje kritičarske perspektive posmatrano i kako je to lucidno primjetio i rekao pjesnik Mladen Lompar u predogovoru knjige sabranih pjesama Pavla Đonovića: „prvom knjigom, kao da je bio pozvan, na neki način, za sjajne uspone, neshvatljive za vrijeme nastanka i doba kad je crnogorska poezija još uvijek studila u Njegoševoj sjenci.”

Đonović se kao pjesnik ostvario u tri zbirke poezije koje su nastale u rasponu od dvanaest godina, između 1956. i 1968., Umrli šetač, Ružni bogovi i Mornarske elegije kada su stvarali i naši najznačajniji pjesnici poput Lesa Ivanovića, Dušana Kostića, Radonje Vešovića, Žarka Đurovića, Branka Banjevića, Mila Kralja, Ratka Vujoševića, i zato nas zaista iznenađuje poetika i simbolističko-romantičarski glas Pavla Đonovića.

Čitajući zbirke poezije ne možemo da pobjegnemo od utiska da Đonović stvara jednu poeziju čiji se registar emocija i tema, te ritma i fakture kreće u rasponu od Edgara Alana Poa i Semjuela Tejlora Kolridža do Artura Remboa i Šarla Bodlera, a da je onaj uticaj usmene poezije i Njegoševe pjesničke veličine u njegovim pjesmama mnogo manje vidljiv.

Ovaj romantičarsko-simbolistički uticaj čita se prije svega u misaonom sloju i temama koje obrađuju pjesme Pavla Đonovića, prije svega u zbirci Umrli šetač, kao na primjer u pjesmama: Ime cvijeta, Bolest jesenja,  Umrli šetač, Let smrti, Otrovna pjesma, Gluvonijema ljepotica, i druge pjesme, u kojima je očito da se pjesnik bodlerovski bavi propadanjem i kao Bodlera zanimaju ga bol, ružnoća, grijeh svi oni osjećaji  koji ne pripadaju svakodnevnici. Naslov zbirke nas asocira na posljednje Rusoovo djelo Sanjarije samotnoga šetača, koje je „nadilazilo okvire romantizma  i gotovo je preteča modernizma”, kako to veli Milivoj Solar u svojoj Povijesti svjetske književnosti.

Kad umrem

Napravite mrtvački kovčeg kao lađu

I pustite me da plovim

Po talasima

Ja volim da sam i mrtav

Na njima

A kad se oblak nadvije iznad talasa

Talasa koji će lutati

Sa mojim mrtvačkim kovčegom

Možda će jedino on

Proplakati

Kad umrem

Sahranite me na talasima

U pjesmi Amanet iz zbirke Umrli šetač Đonović stvara pjesmu koja u intertekstualnom smislu ostvaruje veze sa poezijom Artura Remboa, koji je preteča simbolizma i nadrealizma i to pjesmom Pijani brod koju je napisao sa šesnaest godina, pjesmu koja je uz neke pesme Šarla Bodlera postala najvažnije lirsko djelo francuske književnosti XIX vijeka. U pjesmi Pijani brod Rembo se identifikuje sa napuštenim brodom, brodom bez posade koji plovi egzotičnim morima i čije putovanje se završava brodolomom, što slično čini i Pavle Đonović u pjesmi Amanet sa tim što u Đonovićevoj pjesmi vidimo i neku vrstu nihilističke poetike i poetike jeze u književnosti(čuvenog unheimlich) u kojemu pjesnik želi da nakon smrti luta morima u mrtvačkom kovčegu, jer na ovom svijetu za njim nema ko zaplakati.

Tema pjesme je drevni pjesnički topos: simbolično prikazivanje života kao putovanja brodom, međutim u pjesmi Amanet Đonovića je to putovanje brodom i talasima nakon smrti, sa čime Đonović se približava romantičarskoj poetici nepoznatog i čudnovatog. Ova tema se srijeće u svjetskoj književnosti počev od Odiseje preko Sindbada moreplovca do savremenih pjesnika. Tema je prisutna naročito u romantizmu: Kolridžova Pjesma o starom mornaru, Poove priče U dubinama Melstrema i Avanture Artura Gordona Pima, Bodlerove pjesme, a intertekstualne veze sa pomenutim djelima Đonović najviše uspostavlja u zbirci Mornarske elegije i u pjesmi Mornar gleda albatrosa.

U pjesmama Gavran, Nikad više (antologijsko never more iz Poove pjesme Gavran), Đonović očito stvara u dosluhu sa poezijom Edgara Alana Poa. Njegova ljubavna i opisna poezija takođe stvara slike koje nisu petrarkističko čiste emocije ljubavi, već je i taj osjećaj na tragu romantičarsko-simbolističke poetike isticanja demonskog i čudnovatog u ljubavi i čovjeku:

Bogovi i đavoli su u isti mah živjeli u tebi

Bogovi ljepote i mali đavoli lude igre

Podrhtavaš kao rijeka

A zvjeri bijesno jure po tvojim obalama

To je jedna i čini mi se dominatna poetika u Đonovićevim pjesmama sa čim je saglasan i Mladen Lompar tvrdeći u pomenutom predgovoru da Đonovićevom poezijom „dominira kultivisana ljubavna tematika, i osjećaj prigušenog ljubavnog trajanja, karakterističnog za cjelokupno Đonovićevo pjesništvo”,  a druga, manja zastupljena, je ona koja je nezaobilazna kod svih pjesnika i pisaca iz Crne Gore, a to je poetika kamena i Crne Gore. To su uglavnom pjesme o Crnoj Gori i egzistenciji pjesnika koji živi na crnogorskom kamenu. Ta poetika najdominatnija je u drugoj njegovoj zbirci, na primjer u pjesmama Oda kamenu, Moja zemlja i druge, koje su lirske vrste rodoljubnog karaktera i tu se njegova poezije integriše u rijeku pjesama koju spaja sudbina Crne Gore i đe prepoznajemo Đonovićeve pjesničke veze sa eliotovskom sviješću o prošlosti i tradiciji.

Tako da je Đonovićeva poezija kako bi to rekao Lompar u predgovoru i po fakturi pjesme koja je lapidarna i po senzbilitetu moderan i neobičan događaj za crnogorsku poeziju druge polovine prošloga vijeka.

 

Pavle Đonović

Zbog jedne krive kletve

 

RIJEKA BEZ SEBE RAVNE

Znam jednu rijeku bez pritoka
Jednu rijeku sa zlatnim očima
Rijeku sa posrebrenim suzama
Znam jednu rijeku

Kupači iz nje izlaze uvijek veseli
Ruke im ostaju upletene u pjev vrbi
Oči u pijesku rijeke
Rubini mali

Kada se ona smije
Sve lađe stanu
Kad ona plače
Sve ribe ućute
Znam jednu rijeku

Noć u njoj izgleda dva puta tamnija
I puna tuge
Dan veseliji i raspjevan
Tamo gdje se rukuju mjesec i sunce
Osjetih jednom prvu tugu
Doživjeh jednom prvi smijeh
I vidjeh jednu rijeku bez pritoka
Rijeku koja nema sebi ravne

 

OVU, KAO I OSTALE PJESME IZ
KNJIGE SABRANIH PJESAMA PAVLA ĐONOVIĆA,
MOŽETE PROČITATI AKO KLIKNETE NA NASLOVNU STRANU

Pavle Djonovic - Zbog jedne krive kletve - naslovna