Pjesme iz nove zbirke Nade Matović

 

Poštovani pośetioci, objavljujemo tri pjesme Nade Matović iz Berana, koja sa svojih 22 godine već priprema drugu zbirku pjesama i živi u svom “književnom svijetu, koji je tajanstven i čaroban u koji se lako uđe a iz kojeg se teško izlazi”. 

 

Nada Matović, je rođena u Beranama, đe je završila srednju školu.
Student je Pravnog fakulteta.
Objavila je zbirku pjesama “Oda mojoj radosti”, a u pripremi je nova zbirka “Sunčani život”.

Za sebe kaže da joj je pisanje omogućilo da poleti, da pisanjem oslobađa dušu i da se tada osjeća božanstveno. Iako je život nepredvidiv, uspjeh je zagantovan ako nešto radimo srcem. Pored toga što studira pravo, ističe da joj je književnost prva ljubav i da je to neki njen unutrašnji dragulj koji samo treba njegovati.

 

 

“Ovo je poezija koja govori o autorkinom ličnom iskustvu i njenom doživljaju svijeta. Obiluje slikama sreće, radosti i ljubavi. Čak i kada se na trenutak pojave mračni motivi, ubrzo potom Nada uspijeva da se izdigne stihovima koji vraćaju vjeru”.

Dijana Asović, profesorica književnosti

 

“Nadu ne možemo posmatrati samo kao pjesnikinju, već i kao aktivistkinju. Njena poezija je angažovana i ima za cilj da pokrene i probudi. Zato svi mi treba da joj pružimo podršku da u ovom istraje”.

Rebeka Čilović, pjesnikinja

 

Ogledalo

Ljubitelji čovječanstva lažu sebe i druge.
Od šume ne vide drvo.
Kritičari poezije čine drugačiju grešku:
Ogledalo im se nalazi u svakom smješku.
Od poetike ne vide pjesmu.
Ljubav počiva na detalju.
Usmjerava nas da se izjednačimo
Razotkriva nas.

Između ljubavi i razumijevanja
Nema znaka jednakosti.
Čitati pjesmu naglas je poput
izjavljivanja ljubavi.
To je ogledalo časti, nemoj nikada pasti.

Kada skinemo masku,
ostaje perverzija.
I nasmijano lice
može biti lice neprijatelja.
On voli kada je sam.
Ravnodušnost nas čuva od nas.
Stajanje pred publikom je
poput stajanja pred ogledalom.
Želja za nedopadanjem donosi uspjeh.
Publika voli one što ne mare za nju.
Zato on vježba izraze ravnodušnosti.
Neki poroci su neizlečivi.
On se plaši za svoju dušu.
Ne voli mnogo da se pokazuje.
Pred ogledalom on sam sebe gleda, prošlosti se jezivoj nikako neda.
Zato izbjegava ogledalo.
Sam sebi je više nego dovoljan.
Dušu ima, ona prestavlja njegovo ogledalo.
Dosta mu je prikazivanja pred svima.
Ogledalo, ogledalo veliko ili malo, kaži mi ono što sam o sebi nisam znao.

 

Zlo

Zašto iz ljudi izvire toliko zlo.
Zašto iz svoje tmine izvači,
od zla moramo svi biti jači.
Nedozvoliti da zlo u nama zakorači.
zvižde po plavog neba beskraju;
Skerletne ili zelene, dok kralj se zeza,
Bataljuni se brojni u vatru stropoštavaju;

dok strašno ludilo drobi
gomilu dimnu stotine ljudi pretvara,
– Siroti mrtvaci! u ljeto, u travu, u radost tvoju,
Prirodo! ti koja te ljude u svetosti stvara.

Zašto zlo tolikom tamom zrači, zašto se potajno u nas
uvlačiači, zašto negativizmom uvjek zrači
na oltarima, tamjanu, velikim zlatnim kaležima.
Mi nekada zla nismo ni svjeni svoje unutrašnosti
od koje se svako ježi, pa se pitamo zašto posle
svako od nas bježi, ah od zla se svako ježi.
Sve budi samo ne zao čovjek i od zla bježi.

 

Moje srce je pero 

“Moje srce je pero u Tvojim rukama

I do Tebe je da me ispišeš sretnog ili tužnog.

Vidim samo ono što ti otkrivaš,

osjećam ono što ti misliš da nikada neću.

Sva moja osjećanja imaju boju.

Kojom ti želis da ih bojiš,

Od početka do kraja

Molim te, Bože učini moju budućnost

Boljom od moje prošlosti.”

Srce moje je pero, lako poput ptice, što krilima piše.

Leti daleko, pitanje ga isto muči da li će ga stići ono što je

dugo čekao.

Moje srce je pero dubuoko što lako piše, nesmetaju mu ni

najveće kiše.