Podgorica – Izložba fotografija „Siluete“ Lidije Vukčević

 

 

Otvaranje izložbe fotografija pod nazivom “Siluete” autorke Lidije Vukčević biće organizovano u poneđeljak, 2. aprila 2018. godine, u izložbenom holu KIC-a “Budo Tomović”, u 19:30.

               Izložbu će otvoriti mr Ksenija Rakočević i moći će da se pogleda do 10.aprila.

Lidija Vukčević rođena je 1954. u Zagrebu. Diplomirala je jugoslavistiku i filozofiju, a magistrirala i doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Postdoktorsko usavršavanje stekla je na Universite Stendhal, Grenoble. Objavila je dvije monografije i pet zbirki poezije: Boja šafrana, 1992.; Il velo, 1997, na talijanskom u Italiji; Latinska knjiga 1998.; Lepeza, 2000.; Zagrljaj jezika, 2011.; L’abbraccio della lingua/prijevod na talijanski Zagrljaja jezika/ 2018. i deset knjiga proze. Autorka je preko stotinu stručnih i naučnih recenzentnih radova pisanih s kritičkog, komparativnog, filološkog, filozofskog ili istorijskog aspekta iz područja književnosti, jezika, metodike, filozofije, slikarstva. Napisala je i nekoliko eseja iz književnosti, istorije umjetnosti, likovnosti. Grafički oprema svoje knjige autorskim fotografijama. Od 2012. izlaže na grupnim i samostalnim izložbama u Italiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori. Do sada je imala pet samostalnih izložbi fotografija.

 

Dimitrije Popović. Lux metafisica

 

Za razliku od prijašnjih fotografija Lidije Vukčević u kojima je  autorica inventivnim  kadriranjem  stvarala kompozicije  takozvanih svjetovnih sadržaja, ponajprije iz svog intimnog prostora, radne sobe ili kuhinje, apostrofirajući tako na likovni način  ono što Barthes naziva “mitologijom svakidašnjice” u  novom ciklusu fotografija donosi kvalitativno drugačiji stvaralački prosede.

U tematskoj cjelini naslovljenoj “Siluete” svjetlost postaje dominantan motiv. Postaje svijet za sebe. Stoga ova općenitost naslova ustvari paradoksalno sugerira bit Lidijinog novog ciklusa. Svjetlost je istovremeno i medij i motiv. Svjetlost se sama sobom izražava. Ali ova očiglednost nije puka tautološka konstatacija fenomena zvanog svjetlo. Riječ je o kreativnom konceptualnom aktu u kojem Lidija iz odabranih, pažljivo biranih, ekstrahiranih dijelova  konkretnog prostora  upravo posredstvom svjetla otkriva ili predočuje višu sliku stvarnosti. Tako se ambijent profanog transformira u domenu spiritualnog. Fizički odrazi svjetla na površinama zidova  čine izvornu vrijednost  ovoga cilusa.

Te harmonične cjeline sivkastih tonova, fine gradacije suptilnih pretapanja  svjetlosnih ploha, dinamičnih ili  mirnih, nisu postignute tehničkim pomagalima  kojima bi se umjetno stvarali vizualni efekti  poput onih u fotografiji poznatih ,,rayograma ili “fotograma”. Lidijino osjetljivo poetsko oko – objektiv, prepoznaje u permanentnoj promjeni svjetla, likovno estetsko  svojstvo onoga  što će fiksirati u fotografiji.

Tako će se iz realističkog motiva  odraza svjetla na površini zidova  transponirati apstraktna slika  bogatih simboličkih konotacija. Na djelu je transformacija  u kojoj kategorija  fizičke svjetlosti postaje  Lux metafisica.

U nizu fotografija novoga ciklusa Lidije Vukčević  postoji jedna kompozicija na kojoj vidimo siluetu autoričine ruke. U prvi mah se može činiti da nam autorica  svojom rukom  što se našla između objektiva i onoga što se fotografira, želi sugerirati da ono što će zabilježiti njen objektiv pripada stvarnosti. Ali to je varljivi dojam. Upravo ispružena ruka daje magično značene  svjetlosnom svijetu poetskih slika. Iluzija trodimenzionalne forme ruke  pretvorena je u vlastitu  siluetu koja upravo teži tom  svijetu metafizičkih prostora svjetla. Autoričina ruka nijemo potvrđuje  ono što pjesnikinjin duh  izgovara u ciklusu izloženih radova. Fiat lux.

 

Magija imaginarnog

Drugi dio Lidijine izložbe ciklusa “Siluete“ zasniva se na sfumatnim kompozicijama u tonu sepije. Za razliku od fotografija rađenim u crnom bijelom i sivom tonalitetu u ovim se kompozcijama radikalizuje fenomen svjetla. Prostor Lidijinog podgoričkog stana u kojemu su fotografije nastale pretvara se u tajnovite prizore nekog dalekog makrosvijeta, svijeta svemirskih prostranstava, tajnovitih maglina, transformacija sjena nalik energetskim svjetlosnim poljima što i u ovom slučaju potvrđuje da se iz stvarnog projicira fantastično. Iz ornamentiranog abažura L idijine sobne lampe, predmeta svakidašnje upotrebe, projicira se električno svjetlo žarulje po zidovima prostorije koje autoričin stvaralački senzibilitet uočava, odabira i fiksira u likovne kompozicije, tu novozamijećenu stvarnost svog intimnog prostora. William Blake je pisao da u zrnu pijeska može vidjeti čitav svijet. Lidija svojim ciklusom fotografija „Siluete“ putem svjetla otkriva na zidovima svoga doma cijeli jedan svjetlosni univerzum. Samo se na dvije fotografije ovoga ciklusa vide detalji kućnih vrata koja razdvajaju unutrašnji svijet umjetničinog prebivališta od onog vanjskog svijeta što se odvija na Njegoševoj ulici. Poetski mi refleks sugerira asocijaciju da Lidijinu poetiku svjetlosnih transformacija i senzacija povežem sa nebeskim svjetovima Njegoševe Luče mikrokozma, Pjesnikovu kosmogoniju s likovnim svjetlosnim apstrakcijama ciklusa „Siluete“.

Jedna fotografija stoji između dvije tonski različite cjeline ciklusa „Siluete“. Istovremeno ih razdvaja i spaja. To je autoportret Lidije Vukčević. Kompozicija naslovljena „Autoportret u ogledalu“. Ono što može zbuniti promatrača ove fotografije jest činjenica da se na slici ne vidi jasno autoričino lice, kao u konvencionalnom shvaćanju ove likovne discipline, nego njeno nago tijelo u sfumatnom tonu sepije. Međutim slika vlastitog obnaženog tijela slikanog u ogledalu jest autoportret u kompleksnom značenju ovoga pojma. Vrijednost njegova jeste upravo u odrazu autoričine nagosti u „ogoljenosti“ fiksiranoj na staklenoj plohi zrcala. U praksi vizualnih umjertnosti pokazati bez kompleksa vlastito nago tijelo danas nije više ni hrabrost ni novost a ni provokacija. Bilo bi takođe, uvjeren sam, ishitreno pomisliti da Lidija svojim nagim tijelom izražava moguću apologiju feminizma. Još manje želi svojom nagošću izraziti neki angažman društveno osviještene umjetnice. Dakle Lidijin nagi autoportret nije ni subverzija a još manje egzibicija. Ova je slika nagog pjesnikinjinog tijela u ogledalu puno više nego što se to u prvi mah može činiti.To je intimno djelo bogate simbolike i značenja u metafizičkom smislu. Lidijin je autoportret slika u slici. Pred ogledalom zamjećujemo toaletni pribor za njegu tijela, vijugave grančice biljnog ukrasa ,zid sa utičnicama. To je intimni prostor stana u kojemu je nagost tijela po sebi razumljiva. Što bi mogla značiti potreba da autorica slika samu sebe nagu. Druge umjetnice koje su se slikale nage pozirale su pred fotografima… Ovdje se radi o istinskom intimnom autoportretu urađenom u samoći, bez inscenacija i posrednika. Sve je fiksirano u trenutku onako kako jest. Lidijina je fotografija dokument koji nadilazi samu sebe. Autorica „Poetike tijela“ objektivom fiksira svoje tijelo u likovnu poetiku slike. Lidijin je akt svojevrsni simbol, ekvivalent  njenom literarnom izražavanju. Golo je tijelo personifikacija istine. Ono je ona „veritas“ koju Lidija izražava pišući o sebi i svojima, o svom životu i doživljajima. Na visoki literarni način pokazuje ili otkriva nagost svoga sebstva. I taj sfumatni sepijasti ton njene fotografije nije nikakvo zamagljivanje sebe, nego upravo ta suptilnost izraza. Kao što ustvarnim događajima savoga življenja, u motivima iz svakidašnjeg života o kojima piše, daje višeznačne dimenzije, tako je i ovaj autoportret daleko od jednostavne, banalne stvarnosti fotografiranog nagog tijela u ogledalu. Inventivnost kompozicije ogleda se u izbjegavanju frontalne simetrije fotografiranog prizora, u Lidijinoj nagoj figuri blago nagnutoj u stranu, u lijevoj ruci koja drži fotoaparat, pokretom koji kao nekom ljupkom obazrivošću pritiskom prstom na  okidač i fiksira sliku same sebe u ogledalu. Ta slika slike u ogledalu jest i simbolična projekcija autoričinog bića koje je svjesno magije odraza ili multipliciranja stvarnosti, vlastite zbilje u polju iluzije kakvo je ogledalo. Zrcalo jest imaginarni svijet u kojemu se projicira, multiplicira ili preobražava svijet realnog, magija dobro poznata mnogima od manirista do Borgesa. „Sjena je legla na moje zidove, a ja se spuštam u svoje zrcalo“. ( P. Elijar)