Saša Popović, profesor na Ekonomskom fakultetu Univerziteta Crne Gore i fotograf orijentisan na trenutke čovjekove zaboravnosti u srcu prirode, nedavno se predstavio javnosti izložbom „Kina-portreti pejzaža“ koja je izazvala veliko interesovanje. Izložba, koju je organizovao Institut Konfucije na Univerzitetu Crne Gore u partnerstvu sa Centrom savremene umjetnosti, kao i umjetnički i profesionalni rad bili su povod za razgovor sa autorom.
UCG: Poprilično je neobičan spoj vaše profesije i zanimanja na polju umjetničke fotografije. Kako je počela Vaša ljubav prema fotografiji?
POPOVIĆ: Možda u spoju moje profesije i mojih interesovanja ima nešto neuobičajeno, ali ne i neobično. Moja interesovanja su raznolika, ali osnova im je ista – čuđenje, ushićenje i predanost. Mislim da sam s fotoaparatom isto tako istraživač, kao i s kompjuterom.
S fotografijom sam od srednjoškolskih dana. Kasnije, na studijama, bio sam član foto-kluba koji je vodio prof. Ljubiša Stanković. Laboratorija je bila na vrhu zgrade Tehničkih fakulteta. Tamo smo, uz crveno svjetlo i miris hemikalija, doživljavali one čudesne trenutke, kada su se na foto-papiru, u posudi s razvijačem, pojavljivale naše fotografije. S obzirom na uzbuđenje koje smo osjećali, više je to bio alhemijski, nego hemijski eksperiment. Čudno je da danas nema takve alhemije na Univerzitetu, ili je, možda, ja ne vidim. Sjećam se i divne izložbe Pola Kaponigra, koja je imala naslov Mudra tišina.
UCG: Profesor ste na Ekonomskom fakultetu, a nedavno ste se predstavili široj javnosti sa izložbom Kina – portreti pejzaža. Zašto je baš Kina tema ove izložbe?
POPOVIĆ: Kinu sam najprije upoznao kroz poeziju, filozofiju i film, a onda se javila prilika da je i fotografski istražujem. Ta prilika vezana je za moj prošlogodišnji boravak u Kini, u julu. Na međunarodnoj konferenciji, koju je u Pekingu organizovala Kineska akademija društvenih nauka, prezentirao sam svoj naučni rad, a nakon toga odletio južno, u provinciju Guangsi. Grad Guilin, koji se nalazi u krajoliku neobične topografije, impozantniji je nego što sam očekivao na osnovu tumaranja po Internetu.
Plovio sam rijekom Li, čiji su pejzaži našli mjesto i na novčanici od 20 juana. Možda najupečatljiviji dio ove avanture bilo je snimanje 600 godina starih kaskadnih pirinčanih polja Longđija. Na odabrane lokacije stizao sam u četiri sata ujutro, čekajući dobro svjetlo. Nakon toga uslijedio je rafting na bambusovim splavovima niz rijeku Julong. I tamo sam morao biti rano, prije prvih turista, da mi ne pokvare bajkovite refleksije na 
površini rijeke. Jedna moja fotografija dobila je naslov Tiho plovimo niz Julong, asocirajući na to da šta god nam se dešava na površini života, on tiho protiče ispod svega. Mislim da se to na fotografiji može osjetiti. Konačno, jedan od ciljeva bilo je snimanje ribara koji lovi s kormoranima, baš kao što su nekada lovili ribari na Skadarskom jezeru, kako piše Marjan Bolica.
UCG: Imali ste osam izložbi u zemlji i inostranstvu. Šta su bile teme ostalih izložbi?
POPOVIĆ: Najduže istražujem crnogorske pejzaže i oni su, uz pejzaže iz drugih krajeva svijeta, prikazivani na tim izložbama. Ne snimam poznata mjesta jer mi dokumentarni pristup fotografiji nije izazovan. To su prije predjeli koji imaju notu nadrealnog. Jednom prilikom, na izložbi u Francuskoj, jedan stariji gospodin mi je rekao da moji pejzaži liče na platna Kaspara Davida Fridriha. I mislio bih da je to samo slučajno zapažanje, da se isto nije dogodilo u Poljskoj, neku godinu kasnije. Tada mi je jedan fotograf rekao isto. Nikada prije toga nisam gledao Fridrihova platna.
UCG: Da li Vas studenti poznaju u tom svjetlu? Kako oni posmatraju spoj ekonomske nauke i umjetnosti čiji je fokus u oku posmatrača?
POPOVIĆ: Naša studentska populacija je getoizirana. Na jednom kraju grada imamo tehničke nauke, na drugoj društvene, dok su filozofi i filolozi u Nikšiću, a umjetnici na Cetinju. Kakav bi to bio susret kada bi imali mogućnost da razmjenjuju naučna i stručna saznanja, energiju, vizije. Moramo im to nekako omogućiti. Bilo bi jako važno da iz više perspektiva sagledaju svijet, prije nego im stavovi okoštaju i zabarikadiraju se u svoju struku i profesiju. Možda bi bolje upoznali jedni druge i sami sebe.
Pokušavam studentima da pomognem da shvate savremene trendove u ekonomskoj nauci. Mnogo klasičnih radova iz ekonomije napisano je na premisi da je čovjek racionalno biće i da odluke donosi na bazi aksioma racionalnog ponašanja. Ali, u stvarnosti nije tako. Mi smo emotivna bića i često, upravo zbog toga, neracionalni. Kada takve ekonomske subjekte pokušate da modelirate, dobijete vrlo kompeksne probleme. I upravo tu nauka poseže za iskustvom prirode. Recimo, pri izradi algoritama za modeliranje kolektivnog ponašanja od velike koristi su posmatranja kolonije mrava ili jata ptica, gdje postoji koordinacija bez kolizije.
Ono što možda najviše približava ekonomiju i umjetnost jeste način percipiranja, način na koji vidimo i osjećamo svijet oko sebe. Svi različito percipiramo i na osnovu toga donosimo odluke. Recimo, neko u djeci vidi mjesta troškova, a neko profitne centre. Koncept vrijednosti je veoma fluidan i kontekstualan. Za vrijednost u ekonomiji, kao i za ljepotu u umjetnosti, kažemo da je u oku posmatrača.
UCG: Časopis za kulturu fotografije ReFoto uvrstio je vašu fotografiju među 100 najboljih fotografija objavljenih u periodu 1996-2013. O kakvoj fotografiji je riječ?
POPOVIĆ: Ta fotografija je nastala u vrijeme velikih poplava u Crnoj Gori, prije nekoliko godina. Kada se vrijeme malo smirilo, pošao sam s porodicom do Plavnice, da vidimo kako izgleda jezero i da kako je poplave podnijela Nikica, ženka nilskog konja, koja je nekada tamo živjela. Pri sebi sam imao samo džepni fotoaparat. Ugledao smo predivnu refleksiju i eto! Ali, upravo na ovom mjestu trebalo bi pojasniti stvar. Ugledati nešto i pritisnuti okidač, nije stvar trenutka, kako se obično misli, kada se govori o fotografiji. Sva vaša estetska istorija, životno iskustvo, emotivna zrelost i sposobnost transcedencije pokreće vaš prst da pritisne okidač. Svaka fotografija ima dva tumačenja: jedno je fotografska slika, a drugo fotograf koji je napravio. Negdje sam zapisao da fotografija nastaje tamo gdje se sretaju Hronos, bog istorijskog vremena i Kairos, bog srećnog trenutka.
UCG: Da li se može reći da ste vi fotograf orijentisan samo na prirodu i životinjski svijet? Zašto baš priroda u prvom planu?
POPOVIĆ: Priroda je moja akademija nauka i umjetnosti. U njoj se učim i nauci i umjetnosti. Za razliku od društvene scene, gdje svi nastoje da budu značajni, tamo sam samo mrvica u prostoru, najslobodniji slobodni umjetnik, najbudniji među sanjarima. Tamo nema granica, koje onemogućavaju osjećaj zajedničkog prostora i sudbine.
Prilog preuzet sa: www.ucg.ac.me
