Prof. dr Rade Ratković

Vlado Duletić

 

 

SMJERNICE

ZA ODRŽIVI RAZVOJ PODRUČJA ČELOBRDA

 KAO BISERA RURALNOG TURIZMA

 

 

 

Uvodne napomene

 

Najdragocjeniji prostor na budvanskom primorju, ali i šire na čitavom Jadranu, pa i Mediteranu, jesu Paštrovići. Po svojim prirodnim karakteristikama ovo područje predstavlja svojevrsni geografski ansambl i pejzažni dragulj. Na veoma malom prostoru susrijeće se obilje raskošnih prirodnih raznolikosti. Otuda i toliko nadahnutih opisa paštrovskog primorja. „Zbilja bi rekao da se ovdje priroda igrala, kada je svoje čudesno djelo na mahove stvarala“ – pisao je sa oduševljenjem Stefan M. Ljubiša o svom rodnom kraju. Odista, priroda i istorija na ovom prostoru tkali su od pamtivijeka do današnjih dana brojne piktoreskne pejzaže, koji – po Jovanu Cvijiću, čuvenom srpskom geografu – predstavljaju „jedno od najlepših primorja, sa intimnim i skrivenim lučnim zatonima, pod čistim peskom i šljunkom, s bujnom vegetacijom, sunčan kraj“.

Priobalno područje Paštrovića, koje se pruža do 100 metara nadmorske visine, u proteklih pet i po decenija predstavljalo je ključni, noseći i najvažniji turistički i ambijentalni potencijal Paštrovića, koji je izazvao ubrzani transfer lokalnog stanovništava iz paštrovskih sela u priobalni pojas, uz samo more. Taj transfer je dodatno podstaknut katastrofalnim zemljotresom iz 1979. godine, u kome su teško stradale mnoge seoske aglomeracije. Zastupani procesi su neminovno uslovili da se brojne napuštene i oštećene kuće, sa okućnicama i drugim zemljišnim parcelama, prodaju zainteresovanim kupcima (tzv. vikendašima), koji su – u velikoj mjeri – bili generatori bespravne gradnje (i svega onoga pratećeg što ona donosi – nove stilove arhitekture i gradnje, nove, ovom ambijentu, neprimjerene građevinske materijale i dr.), kako u priobalnom, tako i na ruralnom prostoru Paštrovića.

Pred razornim naletom turbo kapitalizma i pretjerane urbanizacije (koja je ovdje s pravom nazvana „budvanizacijom“), nastupilo je krajnje vrijeme da se oglasi zvono za uzbunu, kako bi se, kroz odgovornu, stručnu i primjerenu razradu odgovarajuće prostorno-planske dokumentacije (prostorno-urbanistički plan, detaljni urbanistički planovi, lokalne studije lokacije, urbanistički projekti i dr.) obezbijedio skladni i ravnomjerni razvoj ovog područja na održivim socijalnim, ekonomskim i ekološkim osnovama. Na taj način bi  domicilne prirodne resurse, koje smo sami naslijedili od svojih predaka, donekle sačuvali za buduće generacije. Na takvo ponašanje nas obavezuje planetarno usvojena i nasušna politika i principi održivog razvoja, koju je u svemu podržala i prihvatila i država Crna Gora.

Što se tiče brdskog zaleđa Paštrovića (predio od približno 100 do 500 metara nadmorske visine), u njemu se izdvaja nekoliko ruralnih prostora izrazite posebnosti i značaja. Pored ostalih, jedno od tih slikovitih ambijentalnih bisera, najviše geomorfološke i biogeografske vrijednosti, jeste i područje Čelobrda, koje se nalazi neposredno iznad Svetog Stefana, Miločera i manastira Praskvice.

Vrhovni princip u kreiranju programa održivog razvoja Čelobrda, koji treba da posluži kao polazna osnova za razradu odgovarajućih lokalnih planskih dokumenta za ovo ruralno područje, treba da bude očuvanje prostorno-pejzažnog identiteta i autentičnih prirodnih i stvorenih vrijednosti zastupanog lokaliteta. Ukoliko se ovakav pristup primijeni u razvojnom tretiranju ne samo Čelobrda, već i čitavog budvanskog zaleđa, doprinijeće se oblikovanju i stvaranju jednog strasnog utočišta raznolikih turističkih doživljaja, kojima sve više teže savremeni turistički nomadi. Razumije se, dodatno generisanje domicilnih prepoznatljivosti i potpuna ekološka i estetska zaštita lokalnih prirodnih i antropogenih vrijednosti može Budvansku rivijeru da transformiše u destinaciju koja nudi više od mora, više od ljeta, više od sunca i više od klasičnog porodičnog odmora.

 

Pogled na Čelobrdo sa mora

 

 1. Alternativni vidovi turizma

Kao što je poznato, tokom svog razvoja turizam je prolazio kroz različite faze, od individualnog (turizam povlašćenih grupa) do masovnog turizma, da bi krajem XX vijeka došlo do tržišnog pomjeranja od masovnog prema tzv. alternativnim, selektivnim ili specifičnim vidovima turizma, kao odgovor na masovni plažni turizam.

U okviru raznovrsnog spektra alternativnih vidova turizma posebno se izdvaja ruralni turizam, koji predstavlja značajan činilac u aktiviranju i održivom razvoju seoskih područja, očuvanju lokalnog identiteta, afirmaciji tradicije i običaja, zaštiti prirode, očuvanju i revitalizaciji tradicijske graditeljske baštine i primjerene izgradnje novih struktura, te u jačanju autohtone i ekološke poljoprivredne proizvodnje. Pošto značajno pomaže razvoju ruralnih krajeva na održivim socijalnim, ekonomskim i ekološkim osnovama, ruralni turizam se s razlogom može smatrati budućnošću svjetskog turizma.

Inače, ruralni turizam se, kao širi pojam od samog seoskog turizma, definiše kao oblik turizma koji podrazumijeva sve aktivnosti turističkog karaktera u ruralnom području. Kao selektivni oblik turizma, on u sebi obuhvata ekoturizam, geoturizam, agroturizam, brojne aktivnosti u prirodi, ruralno iskustvo, kulturni turizam, vjerski turizam, lovni turizam, avanturistički, izletnički turizam, pripremu tradicionalne hrane, zavičajni turizam, turističke ceste, puteve i staze, izradu suvenira i druge slične oblike turizma.

Drugim riječima, klatno savremenog turizma se sve više pomjera ka tzv. „turizmima doživljaja“. Pošto su u svojim sredinama preopterećeni svakodnevnom dinamikom posla i sivilom života (Kuća pos′o, pos′o kuća…), turisti na odmoru žele da obnove energiju i dožive nove inspiracije, u potrazi za neobičnim i živopisnim predjelima, kulturnim zanimljivostima, „svjetlucavim“ tragovima drevne prošlosti i nagovještajima drugačije budućnosti.

Dakle, današnji turista se ne zadovoljava klasičnom ponudom i uslugom. Poenta turizma više nije dovesti gosta, smjestiti ga u hotelskim „tvrđavama“ i betonskim soliterima, dobro ga nahraniti i dati mu plažu, more i sunce. Turizam XXI vijeka zahtijeva raznovrsna događanja tokom čitavog dana i on je u potpunosti usmjeren na gosta, koji u takvim okolnostima ima status malog božanstva.

Umjesto standardne i uobičajene „klasike“, turisti sve više traže inovativne turističke ponude, suprotne svjetove, inscenacije i dodatnu emocionalnu korist (atraktivni ambijent, netaknutu i divlju prirodu, autentičnost, nezaboravne avanture, neobična iskustva, iznenađenja, podsticaje i dr.). Drugim riječima, savremeni turisti žele da vide i dožive nešto sasvim drugo. To drugo i neobično mogu – između ostalog – da nađu na ruralnom prostoru u budvanskom zaleđu, koje potencijalnim turistima nudi piktoreskne pejzaže, poetiku kamenih gromada, sunovratne udoline, udaljenost od svakodnevnice i tajanstvene staze za pješačenje i planinarenje, sa prelijepim vidicima na neponovljivi priobalni dragulj Budvanske rivijere. Jedno od tih atraktivnih, izazovnih i prepoznatljivih područja je – svakako – i Čelobrdo u Paštrovićima.

 

Panoramski pogled sa vrha Celobrda

 

2. Scenario održivog razvoja Čelobrda

Program održivog razvoja ruralnog područja Čelobrda, koje zahvata površinu od 234.400 m², treba da se zasniva na uzajamnom i  skladnom prožimanju i optimalnom kombinovanju raznih vidova alternativnog turizma (agroturizam, kulturni turizam, pješačenje i planinarenje i dr.) i autohtone poljoprivredne proizvodnje (maslinarstvo, vinogradarstvo, južno voće, ekološko povrće, branje samoniklog jestivog bilja i dr.). Ovakav model razvoja Čelobrda temelji se – prije svega – na harmoničnoj integraciji domicilnih prirodnih resursa i mogućnosti, s jedne, i kulturno-istorijskog i graditeljskog nasljeđa, s druge strane.

Razumije se, zastupani razvojni scenario treba da rezultira u punoj turističkoj valorizaciji ovog ruralnog područja na održivim  osnovama. Iz tih razloga neophodno je da se predmetni scenario dosljedno, stručno i odgovorno pretoči u buduće lokalne planske dokumente Čelobrda (lokalna studija lokacije i dr.). U tome ne smije biti nikakvih brzopletih improvizacija, podlijeganja megalomanskim pojedinačnim interesima i pravljenja neprincipijelnih kompromisa. Jer, današnja generacija je ove prelijepe mediteranske krajolike, poput Čelobrda i drugih ruralnih paštrovskih bisera, nasijedila od svojih predaka, koji su – radeći na najtežim poslovima u američkim rudokopima za bijedne nadnice – nesebično slali novac za održavanje i uvećanje svojih imanja i stvaranje drugih vrijednih nekretnina u svom zavičaju. Kao što su oni iskazivali visoku samosvijest, brigu i odgovornost za svoje potomstvo, tako i sadašnji Čelobrđani (ali ne samo i oni) treba da se okrenu budućnosti i da budućim pokoljenjima ostave unaprijeđene i oplemenjene prirodno-ekološke, ekonomske, socijalne i kulturne vrijednosti svog rodnog kraja.

Pri tome, najvažnije je da se spriječi nemilosrdno uništenje prostora (tzv. „žderanje“ prostora), putem favorizovanja ne-turističke izgradnje sekundarnih stambenih jedinica, koja doprinosi derogiranju prirodnog ambijenta i pejzažne atraktivnosti. Negativni fenomen neselektivne i hipertrofirane gradnje vila i stanova za povremeno (vikend) stanovanje, kojim je već decenijama okupiran naš priobalni pojas, ne smije se ponoviti u budvanskim selima. Jer, time bi ona izgubila dio svoje izvornosti, identiteta i unikatnosti, kao i realne razvojne šanse za njihovu efikasnu ekonomsku, odnosno turističku valorizaciju.

U kontekstu naprijed navednog, scenario održivog razvoja područja Čelobrda treba da se zasniva na opredmećenju pet strateških razvojnih zadataka, i to:

a) na autentičnoj obnovi i revitalizaciji starih kuća, odnosno autohtonih seoskih aglomeracija (Čelobrdo, Marovići, Rustovo, Slanjina i Krute), uz neznatnu izgradnju novih stambenih jedinica na brižljivo odabranim lokacijama,

b) na zaštiti Ambijentalno-spomeničke cjeline na vrhu Čelobrda i realizaciji projekta „Muzej u slobodnom prostoru“,

c) na razvoju agroturizma,

d) na razvoju kulturnog turizma i

e) na rekreativnom pješačenju, planinarenju i montibajkingu (brdskom biciklizmu).

Isto tako, na ovim razvojnim ciljevima i zadacima i svim onim što oni nužno podrazumijevaju i obuhvataju, potrebno je da se zasniva kristalizacija buduće Lokalne studije lokacije „Čelobrdo“, koja mora da uvaži i ispoštuje pokazatelje i smjernice date u Studiji o obnovi i revitalizaciji sela u zaleđu (autora prof. dr Vladimira Macure, 2000), kao i stavove Ministarstva održivog razvoja i turizma Vlade Crne Gore br. 04-894/1 od 4. aprila 2012. godine povodom neprihvatanja predloga navedena Lokalne studije lokacije.

 

Celobrdo i Marovici

 

 2.1. Autentična obnova starih seoskih aglomeracija

i izgradnja novih ambijentalnih objekata 

Osnovni cilj u održivom turističkom razvoju područja Čelobrda ogleda se u tome da autohtone seoske aglomeracije (Čelobrdo, Marovići, Rustovo, Slanjina i Krute) budu markirane i maksimalno očuvane, tako što će se obezbijediti autentična obnova i revitalizacija svih starih kuća, napuštenih kućišta, dvorišta, ulica i javnih prostora, uz uklanjanje novih objekata koji se sa svojom arhitekturom ne uklapaju u ambijent starih sela. Oblikovana matrica zastupane obnove mora da respektuje tradicijsku paštrovsku kamenu kuću (čija  spratnost je S+P+1), sa prepoznatljivim rukopisom lokalne arhitekture (voltovima, kamenim terasama, jednovodnim krovovima pokrivenim „tiglom kanalicom“, dvorištima ograđenim kamenim zidom, kućama u nizu sa jednom krovnom ravni i zajedničkim šljemenom i dr.). Ovakva arhitektura paštrovske kuće odlikuje se izrazitom jednostavnošću, skladnim proporcijama, brižljivo oblikovanim pojedinim elementima (konzole na prozorima, kameni pragovi oko njih, kameni sjednici na terasama i dr.) i njihovom dosljednom primjenom. Na ovaj način tradicionalni model paštrovske kuće ostavlja utisak višeslojne povezanosti i usklađenosti njene arhitekture i prirode.

Broj kuća koje u okviru buduće Lokalne studije lokacije „Čelobrdo“ treba obnoviti, odnosno izgraditi kao potpuno nove objekte, definisan je u naznačenoj Studiji o obnovi i revitalizaciji sela u zaleđu, koju je u svemu podržalo i Ministarstva održivog razvoja i turizma. Ovom studijom, koja treba da predstavlja polaznu osnovu za kreiranje i izradu navedene Lokalne studije lokacije, predviđena je obnova i izgradnja ukupno 58 kuća[1]. Njihova strukturalizacija ima sljedeći izgled:

 

Tabela

 

[1] Zastupana preporuka o obnovi i izgradnji treba da predstavlja gornju granicu, koja bi se respektovala do 2025. godine. Razumije se, nakon potpune realizacije ovih programskih smjernica, mogla bi se razmotriti mogućnost dodatne izgradnje jednog  malog broja novih objekata.

 

Takođe, veličinu urbanističkih parcela, dimenzije i spratnost objekata neophodno je uskladiti sa smjernicama iz pomenute Studije o obnovi i revitalizaciji sela u zaleđu, koja treba da bude sastavni dio projektnog zadatka za izradu Lokalne studije lokacije „Čelobrdo“.

Prije izrade naznačene Lokalne studije lokacije potrebno je sačiniti Ekološku analizu i program bio, geo i pejzažnog diverziteta, kako bi se sačuvalo svako maslinovo stablo, kao i drugi značajni primjerci i zasadi domicilnog biljnog fonda.

Zona nove ambijentalne izgradnje (objekti zauzimaju do 1/5 parcela, čije površine iznose minimalno 1.000 m², spratnost najviše P+1, s tim da potkrovlja nijesu dozvoljena), čija arhitektura treba da se maksimalno oslanja na tradiciji kamene paštrovske kuće, mora se nalaziti na primjerenoj udaljenosti od zona postojećih seoskih naselja. U vezi s tim treba reći da objekti male visine (najviše do 7,5 metara) i male gustine najmanje narušavaju postojeći prirodni ambijent Čelobrda. Prema tome, u zoni nove ambijentalne izgradnje nije dozvoljena gradnja apartmana u višespratnim objektima, što znači da se isključuju kolektivni vidovi stanovanja. U skladu sa tim predviđena je izgradnja samo jedne stambene jedinice u jednom objektu na definisanoj urbanističkoj parceli.

Prostor koji se nalazi iznad, odnosno sjeverno od postojeće saobraćajnice na vrhu Čelobrda može se definisati kao zona na kojoj je dozvoljena prizemna izgradnja ekskluzivnih vila, sa bazenima, na urbanističkim parcelama od minimalno 1.000 m². Po dubini, ova zona se prostire do postojeće trase dalekovoda.

 

Neobnovljeni niz kuća na Čelobrdu

 

        2.2. Zaštita ambijentalno-spomeničke cjeline

na vrhu Čelobrda i realizacija projekta

„Muzej u slobodnom prostoru“ 

Vrh Čelobrda treba tretirati kao ambijentalno-spomeničku cjelinu, koju odlikuje jedinstven panoramski doživljaj najljepšeg dijela Jadrana, dominantnost samog lokaliteta, konfiguracija i markantnost siluete masiva u prostoru, izuzetni geografski položaj i očuvanost prostora, prirodna posebnost, istorijski i mistični Jegorov put, Memorijalni spomenik palim Čelobrđanima, opšteprihvaćeno mjesto tradicionalnog narodnog okupljanja i jedinstven scenski prostor.

Dakle, ovaj lokalitet se – po svojim brojnim karakteristikama i pogodnostima – izdvaja od ostalih cjelina na području Čelobrda. Stoga je predio vrha Čelobrda potrebno zaštititi ne samo prostornim planovima višeg i nižeg reda. Zbog svojih neponovljivih prirodnih i kulturnih vrijednosti, neophodno je uspostaviti njegovu potpunu zakonsku zaštitu kao kulturnog dobra od lokalnog značaja u skladu sa članom 35 Zakona o kulturnim dobrima („Službeni list Crne Gore“, broj 49 od 13.08.2010). Drugim riječima, vrh Čalobrda (u smislu člana 11 i 12 navedenog zakona) treba tretirati kao ambijentalnu vrijednost, odnosnao kulturni pejzaž, čiji je karakteristični izgled rezultat akcije i interakcije prirodnih i antropogenih faktora kroz duži vremenski period.

S druge strane, vrh Čelobrda spada u komplementarne turističke vrijednosti koje se valorizuju u simbiozi sa ostalim domicilnim turističkim atrakcijama ovog ruralnog prostora, upotpunjavajući turistički proizvod čitave destinacije i povećavajući vrijednost primarne turističke ponude. U tom smislu Ambijentalna cjelina vrha Čelobrda se ekonomski najbolje može valorizovati kroz njegovu naglašenu kulturno-scensku, izletničku, ugostiteljsku i eventualno zabavnu funkciju.

Ovaj lokalitet treba da bude zaštićen i, u izvornoj formi, sačuvan kao jedan od najljepših vidikovaca na čitavoj istočnoj obali Jadrana. Isto tako, on  se mora zaštititi i kao područje od posebnog memorijalnog karaktera. Naime, na ovom prostoru je još 1972. godine podignut spomenik u znak sjećanja na 15 djevojaka i mladića iz malog sela Čelobrda, koji su u Drugom svjetskom ratu nesebično dali svoje mlade živote za sunce slobode, koje nas danas tako toplo obasjava.

Kao što je poznato, na vrhu Čelobrda se već pune četiri decenije održavaju skupovi antifašista i poštovalaca Narodno-oslobodilačke borbe. To je – ujedno – i mjesto gdje se svake godine održava centralna 13-julska proslava za čitavo područje opštine Budva. Pored spomenika palim za slobodu, ovdje se završava i poznati Jegorov put, koji ima istorijski i kulturni značaj.

Iz tih razloga prostor na vrhu Čelobrda i oko spomenika palim borcima,nephodno je, u svim budućim planskim dokumentima, definisati i zaštititi kao javnu površinu i kulturni pejzaž, i to na minimalnoj udaljenosti od 150 metara od samog spomenika, što je – uostalom – bilo predviđeno ranijim projektnim zadatkom za izradu Lokalne studije lokacije „Čelobrdo“. S tim u vezi bilo bi uputno da se, putem posebnog urbanističkog projekta, osmisli i razradi ovaj najvredniji i najatraktivniju prostor vrha Čelobrda, kako bi se oplemenio i sačuvao od moguće urbanističke degradacije.

Kroz izradu zastupanog urbanističkog projekta, ovdje se, eventualno, jedino može dozvoliti izgradnja jednog manjeg, prizemnog, nenametljivog i, u postojeći slikoviti ambijent, savršeno uklopljenog ugostiteljskog objekta, ozidanog u kamenu i pokrivenog „tiglom kanalicom“, u kome bi se nudili domaći proizvodi i domaća pića.

Isto tako, na ovom vidikovcu može doći u obzir i izgradnja kamenog gumna ili manjeg amfiteatra, koje bi moglo da posluži kao atraktivni scenski prostor za izvođenje manje zahtjevnih pozorišnih predstava, održavanje književnih večeri i folklornih manifestacija. U ljetnjim mjesecima gumno bi moglo da posluži kao atelje pod vedrim nebom za studente Likovne akademije sa Cetinja i slikare iz pojedinih umjetničkih kolonija iz regiona. Vidikovac bi trebalo dodatno planski ozeleniti sa zasadima maslina od domaće sorte „žutice“.

U neposrednoj blizini sela Čelobrdo može se osmisliti i ostvariti projekat „Muzej u slobodnom prostoru“, odnosno „Muzej na otvorenom“, koji bi se mogao nazvati kao „Muzej Viganj“. Za potrebe ovog muzeja trebalo bi realizovati tradicionalnu i prepoznatljivu paštrovsku kamenu kuću (sa voltovima, terasom sa kamenim sjednikom, bistijernom, krovom na jednu vodu i dr.). Unutrašnjost ove kuće (muzeja) sadržala bi karakteristični restaurirani stari paštrovski namještaj, pokućstvo, ognjište sa verigama, posuđe, ukrasne predmete, oruđa za rad i dr. U muzeju bi svoje mjesto našla paštrovska narodna nošnja, stare ikone, kao i ostali proizvodi domaće i narodne umjetnosti. Ovako osmišljen muzej, sa izvornim i primamljivim paštrovskim ambijentom, bio bi otvoren za posjete turistima, učenicima, studentima i dr. Time bi ova etnografska muzejska zbirka predstavljala svojevrsnu dopunu turističke ponude ne samo Čelobrda, već i cijelih Paštrovića „od Kufina do Babina vira“.

 

Prikaz vrha Celobrda

 

Prizor sa Čelobrda

 

2.3. Razvoj agroturizma

Kao što je poznato, u prošlosti Paštrovića, a time i Čelobrđana, poljoprivreda je bila najvažnija djelatnost. Na to zorno ukazuju brojni, doduše, zapušteni džardini (bostani i zgrade), vrtače i potkutnjice na ovom prostoru. Danas sve to može da se iskoristi za razvoj agroturizma na ruralnom području Čelobrda. Stoga, uz predviđenu autentičnu obnovu i revitalizaciju starih seoskih aglomeracija, nepohodno je posebnu pažnju posvetiti zaštiti, obnovi i valorizaciji ovih  poljoprivrednih površina.

Treba reći da je, prije nekoliko decenija, Međunarodni komitet za spomenike i mjesta donio, u zajednici sa Međunarodnom federacijom pejzažnih arhitekata, tzv. Florentinsku povelju o istorijskim hortikulturno-arhitektonskim kompozicijama koje treba čuvati, štititi i unapređivati kao bitne elemente regionalnog identiteta i kao mjesta od posebnog turističkog interesovanja. U tom smislu paštrovski džardini i potkutnjice[2] sada se javljaju kao svjedočanstvo jedne sjajne ruralne kulture. Ove tradicionalne bašte, ponovo obnovljene, izglancane i umivene, mogu i treba da se vrate u život, prvenstveno kroz razvoj agroturizma. Iz tih razloga zone potkutnjica potrebno je, kroz izradu i donošenje prostorno-planskih dokumenata, u cjelosti markirati i dosljedno sačuvati u autentičnoj formi.

Postojeće suvomeđe[3] ne treba mijenjati sa betonskim ili, sa upotrebom maltera kao vezivnog sredstva, zidanim potpornim zidovima. Osim toga, u toj zoni ne smije se dozvoliti nikakva gradnja.

Kao reakcija na urbano otuđenje, kod današnjeg gradskog stanovništva javlja se želja za povratkom prirodi i životu na seoskim imanjima. U tom konteksti za savremenog turistu posebno je privlačan boravak i odmor u porodičnim poljoprivrednim gazdinstvima, u posebnim prirodnim i ruralnim ambijentima, gdje se može ponuditi domaće ekološko voće, povrće, vino, rakija, maslinovo ulje, med, kulinarski specijaliteti i drugi proizvodi, kao i rad u baštama.

Sa obnovom tradicionalnih seoskih kuća, džardina i potkutnjica na području Čelobrda, na način kako je naprijed navedeno, stvaraju se uslovi za razvoj seoskih poljoprivrednih gazdinstava, koja predstavljaju nasušnu osnovu za razvitak agroturizma. Na ovim gazdinstvima treba da bude zastupljeno povrtlarstvo, voćarstvo, vinogradarstvo, malinarstvo, pčelarstvo i dr. Isto tako, potrebno je da seljačka turistička gazdinstva raspolažu sa određenim brojem domaćih životinja.

Kod obnove seoskih kuća neophodno je da se u posebnom dijelu osiguraju savremeno i komforno opremljene prostorije za boravak i spavanje turista. Na takvim gazdinstvima pružaju se usluge smještaja, prehrane i prodaje poljoprivrednih proizvoda i prerađevina, a postoji mogućnost da se turisti aktivno uključe i u poljoprivredne radove.

S obzirom na to da se autentičnom obnovom starih seoskih kuća na Čelobrdu mogu obezbijediti relativno skromni smještajni kapaciteti, na revitalizovanim poljoprivrednim gazdinstvima se mogu pružati samo usluge prehrane, s tim da bi se smještaj za zainteresovane turiste organizovao u turističkim objektima bliže moru. Posjeta seljačkim gazdinstvima može da bude samo jedan dio šire paket usluge (posjeta manastiru Praskvica, pješačenje Jegorovim putom, obilazak manastira Rustovo i Duljevo, u povratku ručak u seljačkom gazdinstvu na Čelobrdu, obilazak čelobrdskih džardina i potkutnjica, upražnjavanje sportsko-rekreativnih aktivnosti i dr.).

[2]Izvorni starinski naziv potkutnjica predstavlja nešto što je dolje, niže i pod kućom. Te tradicionalne bašte su po pravilu male, veličine pola „motike“ ili „četvrt rala“, najčešće navodnjavane, u kojima se gajilo povrće, ali i loza, smokva i maslina.

[3]Suvomeđa je tradicionalni vid gradnje koji je tipičan za Primorje. Gradi se od prirodnog kamena, bez upotrebe pomoćnih vezivnih sredstava. Kao spomenici prošlih vremena, suvođe i potkutnjice danas predstavljaju dio autentičnog predjela i kulturnog pejzaža ovog kraja. Stoga bi ih – možda – trebalo proglasiti nematerijalnim kulturnim dobrom i promovisati kao dio ponude ruralnog turizma u budvanskoj opštini.

Imajući u vidi da se odmor na seljačkim poljoprivrednim gazdinstvima danas nalazi u fokusu interesovanja posebno stanovnika velikih gradova, koji su željni zdravog i šarolikog svijeta prirode, onda je sasvim razumljivo što se agroturizam javlja kao realna razvojna šansa na ruralnom području Čelobrda.

U tom kontekstu potencijali ovog prostora za ekonomsku valorizaciju su veliki. Oni se preciznije mogu prognozirati tek po izradi sveobuhvatnog projekta. U sadašnjem trenutku može se napraviti njihova aproksimativna procjena.

Tako se u sektoru smještaja turista procjenjuje da može biti oko 50 kuća za iznajmljivanje na čitavom području. Prosječna dnevna cijena može se procijeniti na 150 €, a popunjenost na 100 dana pune zauzetosti, što bi dalo ekonomski prinos od oko 750.000 € na godišnjem nivou. Treba reći da u navedenoj vrijednosti nije sadržana interna realizacija autohtonih proizvoda. U vezi s tim eksterna evaluacija samo dva ključna artikla (vino i maslinovo ulje) mogla bi dati slijedeće efekte:

 

Tabela - vinova loza i masline

 

Ovo su samo aproksimacije, koje pokazuju da bi se mogao očekivati ukupan prihod od oko 980.000 € godišnje.

Dodatni efekat bi bio na zaposlenost stanovništva, gdje bi cijele porodice našle realno cjelogodišnje zaposlenje. Bilo bi angažovanja i sezonskih radnika, shodno prirodi djelatnosti, koja je izrazito radno intezivna.

 

Obnovljena kuća na Čelobrdu

 

2.4. Razvoj kulturnog turizma

Poznato je da se identitet određene turističke destinacije gradi, u prvom redu, na njenom kulturnom diverzitetu, tj. na onome što su kroz istoriju ljudska ruka i um stvarali, kako bi život učinili lakšim, ljepšim i svečanijim. To se ogleda kroz ostatke kulturno-istorijskog i duhovnog nasljeđa nekog kraja, odnosno kroz njegovu sačuvanu kulturnu riznicu (spomenici kulture, umjetnička djela i dr.) i duhovnu baštinu (legende, predanja, istorijske priče, pjesme, folklor, običaji, zanimljivosti i anegdote), bez koje bi istorijsko pamćenje bilo oskudno. Uz prirodne resurse i pejzažne karakteristike, ovo nasljeđe može osmišljenim uključivanjem u turističku ponudu pridonijeti boljem imidžu destinacije, a time i povećanju konkurentnosti turizma.

Rijetki su krajevi koji – poput paštrovskog – na tako malom prostoru obiluju sa toliko dragocjenog kulturnog i istorijskog nasljeđa. Može se, i to s razlogom reći, da ovdje gotovo u svakom kamenu miruju sjenke burnog i dinamičnog puta kroz istoriju.

Ono što predstavlja posebnu vrijednost i prepoznatljivost Paštrovića jesu šest obnovljenih srednjovjekovnih manastirskih kompleksa. Treba reći da su paštrovski manastiri pravi graditeljski dragulji. Svi su oni osnovani u srednjem vijeku. Međutim, svaki od ovih šest manastira su posebna priča za sebe.

Na samom području Čelobrda nalaze se dva manastira (Praskvica i Rustovo), a u neposrednom okruženju ovog područja postoje još dva manastira (Duljevo i Vojnići), dok se u širem okruženju nalaze još dva paštrovska manastira (Reževići i Gradište).

Osim toga, iz drevne prošlosti Paštrovića sačuvane su brojne autohtone legende, narodna predanja i zanimljive istorijske priče, koje su sastavni dio kulture i tradicije ovog naroda. Te čarobne „medaljone“ treba da učinimo djelatnim faktorom nematerijalne kulturne baštine, naročito na planu dodatne promocije našeg turizma. Jer, legende se veoma rado slušaju, lako pamte i plijene pažnju turista, postajući tako svojevrsna duhovna spona između njih i određene destinacije. Pošto one na posjetioca ostavljaju upečatljiv utisak, posebno ako mu se na pogodan način saopšte, on stiče simpatije i želju za ponovnom posjetom.

Za područje Čelobrda posebno je zanimljiva istorijska priča o Jegorovom putu, koju navodimo – u vidu uokvirenog teksta – u nastavku ovih Smjernica.

 

Detalj ambijentalne seoske aglomeracije na Čelobrdu

 

Jegorov put – čudesna priča o jednorukom graditelju iz Rusije

        Visoki oficir carske Rusije Jegor Stroganov se negdje pri samom kraju XVIII nenajavljeno obreo u manastiru Praskvica, iznad Miločera u Paštrovićima. Na taj korak se odlučio nakon dvoboja sa jednim carskim kapetanom, koji je želio da izigra veliku ljubav njegove prelijepe kćerke Jekatarine. Zbog toga je Jegor svog nesuđenog zeta izazvao na dvoboj. Po ondašnjim pravilima, prvi je pucao prevrtljivi kapetan koji je tom prilikom teško ranio u ruku Stroganova. Ali, zdrava desna ruka Jegorova nije promašila – kapetan je pao smrtno pogođen.

Dugo liječenje nije pomoglo, pa se stoga Jegorova lijeva ruka morala amputirati. Kada je konačno zaliječio rane zadobijene u dvoboju, vratio se kući, ali nije zatekao svoju kćerku jedinicu i mezimicu. Punih sedam godina je uzalud lutao od manastira do manastira tražeći svoju kćerku Jekatarinu. Međutim, nije uspio da je pronađe, niti da sazna gdje se sklonila. Pritusnut velikom mukom i nevoljom stigao je u Praskvicu, gdje je starom igumanu Savu Ljubiši kazao da je Rus i da hoće da ostane i radi u manastiru. Naglasio je da jedino želi mir i da ćuti do kraja života. Svoju tajnu i nesreću nije htio nikome da povjeri.

Pošto se smjestio u zasebnu manastirsku sobu, Jegor je sebi odredio zadatak, koji se sastojao u tome da kamenim putem poveže morsku obalu sa selom Čelobrdo, koje nadvisuje Sv. Stefan i manastir Praskvicu. Naoružan gvozdenom voljom, jednom rukom je godinama krčio bespuće. Starim carigradskim maljem razbijao je sivi i ljuti primorski krš, slagao kamenje, zidajući stepenike i podzide. I tako je, malo pomalo, nastajao kameni i strmeni put, nazvan po njemu Jegorov put.

Onda je u Praskvicu, u smiraj jednog ljetnjeg dana, pristigao još jedan Rus, mladi monah Jelisej, o kome se – takođe – ništa nije znalo. Ovom Jelisejevom dolasku u manastir prisustvovao je i stari isposnik Jegor. Kada je ugledao starca, tek pristiglom mladom kaluđeru su oči zasuzile, ali to niko od prisutnih nije zapazio. On će kasnije danima sjetnim pogledom ispraćati oronulog Jegora kako odlazi na posao neumornog graditelja puta.

Nakon četiri godine mladi Jelisej se teško razbolio, počeo naglo da vene i nestaje. Kada je uvidio da mu se neumitno približava kraj, zatražio je da mu zapale svijeću i u njegovu ćeliju dovedu starca Jegora. Zamolio je ostale monahe da ih ostave same.

I tako, dok je sjedio i posmatrao kako se gasi jedan mladi život, stari Jegor je najednom sav pretrnuo i ublijedio. U utuljenom Jelisejevom pogledu prepoznao je tako dragi lik svoje kćerke jedinice i ljubimice, zbog koje se svojevremeno – ne našavši je u Rusiji – otisnuo u dalek i nepoznat svijet, da tihuje tu pored mora i da gradnjom puta bar privremeno potisne svoju muku života.

Čvrsto stegnuvši kćerkinu iznemoglu ruku, starac Jegor je gorko zaplakao nad svojom sudbinom. Nedugo zatim, njegova mezimica Jekaterina je izdahnula. Istog dana je i sahranjena, a kaluđeri su se dugo snebivali kada su u liku preminulog Jeliseja, koga su zavoljeli, spoznali mladu i lijepu djevojku. Zavjetovali su se da će ovu tajnu čuvati kao svetinju.

Slomljen i izmučen svim onim što mu se u životu neprijatno događalo, već uveliko oronuli starac, nastavio je da kleše kameni put. Radio je još godinu, dvije, sve dok na Čelobrdu nije postavio i posljednji kameni stepenik. Posao, u koji je utkano desetak godina teškog i strpljivog rada, bio je konačno završen. Jegorovim putem Miločer je povezan sa Čelobrdom. Bilo je to negdje pred sam dolazak Napoleonove vojske u ove krajeve (1808. godine).

Uskoro potom, starac Jegor se zatvorio u svojoj ćeliji. Obuzele su ga tamne i mračne misli. Počeo je da kopni. Predosjećajući skoru smrt ispovijedio se kaluđeru koji je brinuo o bolesnom Jeliseju, odnosno o njegovoj – kako se na kraju ispostavilo – kćerki jedinici Jekaterini. Ispričao je tada kaluđeru da je bio visoki carski oficir Rusije i sve ono što je uslijedilo potom…

Ubrzo nakon ispovijedanja, stari Jegor Stroganov se na onaj svijet pridružio svojoj kćerki ljubimici. Sahranjen je u porti manastira Praskvica, gdje i dan danas stoji ploča na njegovom grobu.

Ova čudesna i potresna priča o Jegoru i njegovoj kćerki jedinici Jekaterini, kao i o njegovom kamenitom putu od same morske obale do na vrh Čelobrda, poslužila je dramskom piscu Vidi Ognjenović kao inspiracija da napiše dramu „Jegorov put“, koja je premijerno izvedena na budvanskom „Gradu teatru“.

S druge strane, mnoge ruske turiste, koji u sve većem broju borave na Budvanskoj rivijeri, zaintrigirala je neobična i nesrećna sudbina dvoje sunarodnika, oca Jegora i njegove kćerke Jekaterine. Zato oni veoma rado posjećuju manastir Praskvicu, a naročito vole da prošetaju putem koji je jednom rukom, nakon desetak godina napornog rada i ćutanja, sagradio njihov carski oficir Jegor Stroganov.

 

Trasa Jegorovog puta

 

Ova, ali i druge legende sa prostora Paštrovića, kvalitetno ispisane na požutjelom papiru i prevedene na više stranih jezika, koje bi se – u  manastirima i u budućem Muzeju u slobodnom prostoru na Čelobrdu – besplatno dijelile turistima, doprinijele bi izražajnom kulturnom identitetu i prepoznatljivosti paštrovskog kraja.

Kao što je poznato, kultura i turizam su blisko povezani. Ruralni turisti danas sve više teže da dožive autentičnost prepoznatog kulturno-istorijskog ambijenta. Drugim riječima, razvitak savremenog turizma teško se može dugoročno osiguriti bez potencijala kulturne baštine, a to znači da je kulturni turizam primarni uslov održivog razvoja turizma.

Kulturni turizam na području Čelobrda može da se najuspješnije ostvari kroz osmišljene jednodnevne izletničke programe. Jedan od tih programa podrazumijevao bi, putem organizovane pješačke ture, obilazak četiri paštrovska manastira. Itinerer bi započeo u Vojnićima (do ovog manastira izletnici bi došli autobusom), a zatim bi se obišli manastiri Duljevo i Rustovo. Potom bi izletnici posjetili Muzej u slobodnom prostoru na Čelobrdu, gdje bi se upoznali sa authtonom paštrovskom kamenom kućom i tradicionalnim pokućstvom. Ovdje bi im se podijelila ispisana legenda o Jegorovom putu. Nakon toga, turistima – izletnicima bi se priredio ručak na porodičnim poljoprivrednim gazdinstvima na Čelobrdu. Poslije ručka i kraćeg odmora, turisti bi obišli obnovljene i zasađene potkutnjice i džardine. Zatim bi mogli da, na prelijepom vidikovcu na vrhu Čelobrda, prisustvuju nekoj kulturnoj manifestaciji (likovna kolonija, folklor i sl.) i da se slikaju. Nakon toga, uslijedio bi silazak istorijskim i legendarnim Jegorovim putem do manastira Praskvica, gdje bi se izletnici upoznali sa ovim najznačajnijim paštrovskim manastirom. U tom manastiru bi se završio zastupani jednodnevni izletnički program, koji u sebi – pored sadržaja kulturnog turizma – obuhvata i ostale selektivne oblike turizma (vjerski, gastronomski, agroturizam, ekoturizam, geoturizam i dr.).

Razumije se, kada govorimo o razvoju kulturnog turizma, ali i ostalih oblika ruralnog turizma na području Čelobrda, mogu se kreirati i drugi interesantni itinereri. Njih ovom prilikom ne bi posebno elaborirali, pošto su oni rezultat određenih tržišnih prilika i poslovne imaginacije pojedinih putničkih agencija.

 

Spomenik palim borcima na vrhu Čelobrda

 

2.5. Rekreativno pješačenje, planinarenje i montibajkig

Rekreativno pješačenje, planinarenje i montibajking (brdski biciklizam) može da bude jedan od važnih oblika ruralnog turizma na području Paštrovića, a posebno Čelobrda. Brojne prirodne pogodnosti Paštrovske gore (netaknuta priroda, okrenutost prema moru sa prelijepim vidikovcima na paštrovsko i budvansko primorje, atraktivni planinski visovi, brojni izvori pitke vode, pećine, usjekle klisure, bujna vegetacija, piktoreskni pejzaži, preplitanje mediteranskih i kontinentalnih vazdušnih strujanja i dr.), koja se neposredno uzdiže iznad živopisnih paštrovskih sela, predstavlja svojevrsni izazov za ljubitelje paštrovskih penjališta.

Jedna od glavnih pješačkih staza koja vodi na Paštrovsku goru polazi sa Čelobrda. Ova izletnička tura je protkana sa raskošem boja, svjetlosti, nadahnuća i opuštanja. Zato ona predstavlja nezaboravno iskustvo, sa viškom emocija, odnosno pravi bijeg od stvarnosti.

Kada se dođe na vrh Paštrovske gore i stupi na stari austrijski put (tzv. carski drum) pješači se do tvrđave Kosmač nadomak Brajića. Nakon razgledanja ove austrijske tvrđave iz XIX vijeka, tura vodi do katuna Ograđenica, gdje se nalazi obnovljena crkve Sv. Spiridona. Od Ograđenice staza se spušta do manastira Rustovo, odakle se ide do vidikovca na Čelobrdu, a zatim Jegorovim putem do miločerske plaže.

Ova rekreativna pješačka tura može da se organizuje za ruralne turiste koji su smješteni na porodičnim poljoprivrednim gazdinstvima na području Čelobrda. Takođe, ona je izazovna i za turiste koji borave u smještajnim objektima pored mora. Izletnička tura do Kosmača i Ograđenice može da se kombinuje sa posjetom i domicilnim manastirima.

U pogledu razvoja alternativnih oblika turizma bilo bi veoma značajno da između paštrovskih sela ožive stare pješačke i djelimično kolske komunikacije, koje bi iznova mogle postati krvotok ovog područja. Pored ostalog, time bi se osigurali uslovi i za intezivniji razvoj montibajkinga. S tim u vezi treba reći da je popularnost ove relativno mlade grane biciklizma (izvan asfaltnih cesta), kako u rekreativnom, tako i takmičarskom smislu, u stalnom porastu.

 

 Prizor sa Slanjine

 

3. Prostorno-planske pretpostavke za

 realizaciju održivog razvoja Čelobrda

Kao što je poznato, prostorno planiranje je najpodesnije sredstvo za rješavanje nastalih protivrječnosti i konflikata u korišćenju prostora kao našeg najvažnijeg resursa. Zato predstojeću reviziju Prostornog plana opštine Budva treba iskoristiti za popravljanje, transformaciju, rekonstrukciju, revitalizaciju, oplemenjivanje i za svestranu urbanu i ekonomsku renesansu ove regije, koja je u minulim godinama bila izložena snažnoj agresiji raznoraznih investitora, mešetara i trgovaca kvadratnim metrima zemljišnih i stambenih površina.

Što se tiče ruralnog područja Čelobrda, njegov održivi razvoj podrazumijeva autentičnu obnovu starih seoskih jezgara, zaštitu ambijentalno-spomeničkog kompleksa na vrhu Čelobrda, kao i implementaciju koncepta razvoja alternativnih vidova turizma (agroturizma, kulturnog turizma, rekreativnog pješačenja i dr.).

Povučena Lokalna studija lokacije „Čelobrdo“, koja nije dobila podršku Ministarstva održivog razvoja i turizma, pozitivan je iskorak u pravcu poštovanja principa ambijentalne izgradnje u našim selima, što predstavlja polaznu osnovu u realizaciji politike i principa održivog razvoja u budvanskom zaleđu. Rukovođeni klasičnim načinom planiranja prostora, kroz nekritičko uvažavanje, manje-više, svih zahtjeva investitora, autori Lokalne studije lokacije su predvidjeli megalomansku izgradnju od – čak – 121 novog smještajnog objekta, bez obezbijeđene adekvatne komunalne infrastrukture i drugih bitnih uslova za jedan skladni i održivi razvoj ovog područja. Ovako projektovana izgradnja novih objekata u velikoj mjeri prevazilazi smjernice i zadate parametre koji su sadržani u Studiji o obnovi i revitalizaciji sela u zaleđu, kao i u brojnim drugim dokumentima i konvencijama.

Takođe, Lokalna studija lokacije „Čelobrdo“ nije planirala ni zaštitu tradicionalnih bašti (potkutnjica i džardina) za razvoj autohtone poljoprivredne proizvodnje. Bez definisanja, markiranja i unapređenja poljoprivrednih zona čitav domicilni ekosistem čini, sam po sebi, neodrživim. S tim u vezi posebno je neprihvatljiv zagovarani koncept izgradnje smještajnih kapaciteta na samom vrhu Čelobrda, koji je oduvijek bio kapija sela, sa prelijepim vidikovcem i mističnim Jegorovim putem.

Dakle, Lokalna studija lokacije „Čelobrdo“, koja na sreću nije prihvaćena, predstavljala je prevaziđen i nedopušten način prostornog planiranja na seoskom području. Da je ona kojim slučajem usvojena osjetno bi se uvećale i obaveza vlasnika zemljišta po osnovu poreza na nepokretnost. Ovo dodatno poresko opterećenje destimulativno bi uticalo na razvoj seoskih poljoprivrednih gazdinstava, odnosno na razvitak agroturizma. S druge strane, masovnim pretvaranjem poljoprivrednog u građevinsko zemljište vlasnici katastarskih parcela logično nastoje da obezbijede što gušće ucrtavanje objekata, kako bi – prodajom placeva – maksimalno, na kratak rok, valorizovali svoje zemljišne posjede.

Treba reći da je primijenjeni konzervativni i nekritički koncept planiranja prostora suprotan proklamovanim ciljevima i načelima razvoja seoskog područja. Iz tih razloga, u predstojećim izmjenama Prostornog plana opštine Budva, neophodno je područje Čelobrda tretirati na sasvim drugačiji način. U cilju dosljedne zaštite i stvaranja održivih pretpostavki za razvoj ruralnog turizma potrebno je pristupiti suptilnijem tačkastom definisanju namjene prostora, u duhu principa navedenim u ovim Smjernicama. Pri tome, pet  odvojenih i međusobno udaljenih zaseoka (Čelobrdo, Marovići, Rustovo, Slanjina i Krute), kao i sam vrh Čelobrda, treba strogo zaštititi i sačuvati kao djelove jedne atraktivne i specifične ruralne i ambijentalne cjeline.

 

Gumno i kope sijena na Čelobrdu

 

4. Riječ na kraju 

        Na ruralnom području Čelobrda (koje treba da bude predmet prostorno-planske razrade kroz Lokalnu studiju lokacije) nalazimo stara seoska jezgra, kao i Ambijentalno-spomeničku cjelinu vrha Čelobrda, koja čine izuzetno vrijednu pejzažnu i kulturnu vrijednost, odnosno jedinstven spoj prirodnog i kulturnog nasljeđa.

Stoga je, a u skladu sa osnovnim načelima zaštite prirodnog i kulturnog nasljeđa, održivog turističkog razvoja, kao i planiranja i uređenja prostora, neophodno obezbijediti sljedeće:

a) markiranje, očuvanje, obnovu, revitalizaciju i zaštitu ruralnog nasljeđa starih sela Čelobrda, Marovića, Rustova, Slanjine i Kruta, kao i njima pripadajućih zona potkutnjica i džardina na kojima bi se uzgajalo autohtono voće i povrće za potrebe razvoja agroturizma (autentično obnovljena stara sela na području Čelobrda su raskošni primjeri prepoznatljive i bogate tradicije i ruralne arhitekture na ovom dijelu našeg primorja)[4];

b) potpunu zaštitu Ambijentalno-spomeničke cjeline vrha Čelobrda kao kulturnog pejzaža od posebnog značaja (s tim u vezi treba pokrenuti inicijativu da se ova po svemu prepoznatljiva i jedinstvena cjelina proglasi kulturnim dobrom u smislu Zakona o zaštiti kulturnih dobara, kao i da se za ovaj dragocjeni lokalitet izradi i donese posebni urbanistički projekat);

c) održivost infrastrukturne udobnosti prostora Čelobrda, tako što bi svaki budući razvoj ovog područja podrazumijevao njegovu optimalnu infrastrukturnu opremljenost[5], kao i činjenicu da se izvedena trasa postojećeg asfaltnog puta ubuduće u nijednom dijelu ne bi mijenjala, odnosno izmještala i

d) razvoj alternativnih vidova turizma kao realne šanse XXI vijeka, a na ovom području – prije svega – prepoznatog agroturizma, kulturnog turizma i rekreativnog pješačenja, planinarenja i montibajkinga.

Prilikom prostorno-planske razrade ruralnog područja Čelobrda moraju se respektovati sve relevantne međunarodne konvencije i standardi o zaštiti prostora, kao i domaći zakoni, nacionalne strategije i drugi dokumenti koji tretiraju planiranje, uređenje i zaštitu prostora, i to:

–   Zaključci Konferencije Ujedinjenih nacija o održivom razvoju (Rio+20), koja je održana u Brazilu 2012. godine,

–   Barselonska konvencija o zaštiti i očuvanju Mediterana (usvojena 1976, dopunjena i izmijenjena 2004),

–   Evropska konvencija o zaštiti arhitektonskog blaga (Granada, 1985),

–   Evropska konvencija o predjelu – pejzažu (Firenca, 2000),

–   Cetinjska deklaracija „Upravljanje raznolikošću kulturne baštine i njeno promovisanje u turističke svrhe (Cetinje, 2009),

–   Zakon o zaštiti prirode (Podgorica, 2008),

–   Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata (Podgorica, 2008),

–   Zakon o zaštiti kulturnih dobra (Podgorica, 2010),

–   Masterplan – Strategija razvoja turizma Crne Gore do 2020. godine (Podgorica, 2001),

–   Nacionala strategija održivog razvoja (Podgorica, 2007)

–   Prostorni plan opštine Budva (Budva, 2009) i

–   Studija o obnovi i revitalizaciji sela u zaleđu (Budva, 2000).

[4]U zonama izgradnje novih ambijentalnih objekata treba ograničiti njihovu spratnost na P+1, uz striktno poštovanje koeficjenta izgrađenosti parcele u skladu sa definisanim projektnim zadatkom.

[5]U vezi infrastrukturne opremljenosti treba reći da postojeće izvorište „Vrelo“, u pogledu vodosnabdjevanja, jedva zadovoljava potrebe postojećih objekata na Čelobrdu.

Kako su prostor i priroda naš najdragocjeniji resurs, „to kao deo politike održivosti u Crnoj Gori mora definitivno preovladati pažljivo, kontrolisano, stvaralačko i demokratsko korišćenje tog resursa, uz poštovanje tržišnih principa, ali i uz uvažavanje da je priroda, more, šume i vode potrošivo blago koje nam je ostalo za trajno i za pokoljenja“ (prof. dr Ranko Radović: „Novi vrt i stari kavez“, Novi Sad, 2005, str. 212). Ovakav pristup prostoru podrazumijeva da se budućim naraštajima obezbijedi da zadovolje svoje potrebe, bar u istoj mjeri u kojoj to čini današnja generacija. Razumije se, to je univerzalni princip održivog turizma koji se mora postaviti u središte svih naših politika, od lokalnog i regionalnog do državnog nivoa.

I na samom kraju, kao generalni zaključak, nameće se da su izazovi, koji se postavljaju pred realizacijom ovih Smjernica o održivom razvoju područja Čelobrda, ogromni i ozbiljni, ali i dostižni, pod uslovom da svi pozvani subjekti ponesu svoj dio odgovornosti u realizaciji predviđenih strateških ciljeva, mjera i aktivnosti.

Sveti Stefan, juna 2014. g.
 
 

 

Tagovi: , , , , , , , , , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

March 2017
M T W T F S S
« Feb    
 12345
6789101112
13141516171819
20212223242526
2728293031