Zahvaljujemo se prof. dr Josipu Siliću, koji je omogućio da njegov rad “Još jedan prilog tezi o različitosti standardnoga jezika i jezika umjetničke književnosti” objavimo na Montenegrini.
Zahvalnost dugujemo i dr Zoranu Draškoviću, uredniku “Crnogorskog glasnika”, službenog glasila Nacionalne zajednice Crnogoraca Hrvatske koji je inicirao i pomogao objavljivanje ovog rada.

 

Professor emeritus dr. sc. Josip Silić:
Još jedan prilog tezi o različitosti standardnoga jezika
i jezika umjetničke književnosti

 

Prof dr Josip SilicJosip Silić rođen je 4. siječnja 1934. u Milašima. Osnovnu je školu završio 1948. u Ratuljama. (Razlog je zakašnjenju rat i internacija u Italiji.) Prvih je pet razreda klasične gimnazije završio u Biskupskome sjemeništu u Pazinu, a šesti, sedmi i osmi razred (s maturom) u Biskupskome sjemeništu u Rijeci. Ondje je završio i jednu godinu teologije. Od 1954. do 1955. godine bio je u vojsci. Po povratku iz vojske položio je šesti. sedmi, osmi razred i maturu (jer mu – zbog prekida političkih odnosa države sa Svetom Stolicom – nisu bili priznati) u Hrvatskoj gimnaziji na Sušaku. Filozofski je fakultet (jugoslavenske jezike i književnosti kao prvi glavni predmet te ruski jezik i književnost kao drugi glavni predmet) završio 1961. godine u Zagrebu. Te je godine (1961) izabran za asistenta na Katedri za suvremeni hrvatski književni jezik Odsjeka za jugoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Od 1963. do 1965. godine bio je lektor hrvatskoga jezika u Lilleu (Francuska). Godine je 1970. magistrirao obranivši magistarski rad “Pristup sintaktičkoj fonetici hrvatskosrpskoga književnog jezika”, a godine 1975. doktorirao obranivši doktorsku disertaciju “Organizacija vezanoga teksta (lingvističko-stilistički pristup nadrečeničnome jedinstvu hrvatskoga književnog jezika)”. Godine je 1976. postao docent, godine 1979. izvanredni profesor, a godine 1984. redoviti profesor. Od 1988. do 1991. bio je lektor hrvatskoga jezika u Bochumu (SR Njemačka). Prvi je put bio reizabran za redovitoga profesora 1993. godine, a drugi put (u trajno zvanje) 1999. godine.

Član je Hrvatskoga filološkog društva (bio je i član njegova Predsjedništva), Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku, Matice hrvatske, Katedre Čakavskoga sabora Grobnišćine, Hrvatskoga kulturnog društva “Napredak”, Hrvatsko-makedonskoga i Kulturnoga društva “Miroslav Šalon”. Niz je godina bio voditelj Odjela za kulturu hrvatskoga jezika pri Hrvatskoue filološkom društvu. Član je uredništva Suvremene lingvistike i Umjetnosti riječi. Dva je puta bio član Vijeća Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, član Vijeća Poslijediplomskoga studija kroatistike Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i član Vijeća Poslijediplomskoga studija za prevoditelje Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nekoliko je godina bio i član Stručnoga vijeća poslijediplomskih studija Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i član Stručnoga vijeća Studija poslovne informatike Tehničkoga veleučilišta u Zagrebu. Član je Ekspertske komisije za standardizaciju crnogorskoga jezika. Bio je u brojnim povjerenstvima (često i njihov predsjednik) za obranu magistarskih i doktorskih radova.

Na dodiplomskome studiju kroatistike na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (od 1961) predavao je (opću) teoriju jezika i (od 1975) hrvatski standardni jezik (najčešće morfologiju). Na dodiplomskim studijima na Pedagoškome (sada Filozofskome) fakultetu u Rijeci i Pedagoškome (sada Filozofskome) fakultetu u Osijeku nekoliko je godina predavao teoriju jezika. Taj je predmet on na njima i osnovao. Na dodiplomskome studiju kroatistike Pedagoškoga fakulteta u Puli nekoliko je godina predavao opću i hrvatsku stilistiku. Na Poslijediplomskome znanstvenom studiju kroatistike Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (jedan je i od njegovih osnivača) predaje i ispituje teoriju jezičnoga sustava, teoriju jezičnoga znaka, teoriju (opće i hrvatske) gramatike, teoriju općega i hrvatskoga standardnog jezika i tipologiju funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika. Na Poslijediplomskome znanstvenom studiju lingvistike Filozofskoga fakulteta u Zagrebu predaje i ispituje morfologiju hrvatskoga jezika. Neko je vrijeme predavao i ispitivao i sintaksu hrvatskoga jezika. Na tome studiju (od njegova osnutka) vodi seminar za studente kroatističkoga usmjerenja. Na Poslijediplomskome studiju za prevoditelje Sveučilišta u Trstu držao je akademske godine 2000./2001. odabrana predavanja iz (opće i hrvatske) sociolingvistike, iz stilistike i iz tekstologije. Gostovao je kao profesor u Ljubljani, Klagenfurtu, Innsbrucku, Varšavi, Oslu i dr.

Godine je 2004. umirovljen. No i dalje (na Odsjeku za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) drži predavanja iz funkcionalne stilistike hrvatskoga standardnog jezika kao izbornoga kolegija te predavanja različita karaktera na svim spomenutim poslijediplomskim studijima. Godine je 2005. odlikovan od predsjednika Republike Hrvatske Stjepana Mesića Ordenom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Iste je godine dobio počasno znanstveno-nastavno zvanje profesora emeritusa..

Stručna bi se i znanstvena djelatnost Josipa Silića mogla podijeliti na sedam razdoblja. Prvo bi se razdoblje moglo vezati uz objavljivanje udžbenika Osnove fonetike, fonologije i fonostilistike hrvatskoga književnog jezika (s radnom bilježnicom i priručnikom za nastavnike) (u suautorstvu s Dragutinom Rosandićem) 1974. godine te Osnove morfologije i morfostilistike hrvatskoga književnog jezika (s radnom bilježnicom i priručnikom za nastavnike) (u suautorstvu s Dragutinom Rosandićem) 1979. godine, drugo uz objavljivanje Pravopisnoga priručnika hrvatskoga ili srpskoga jezika (u suautorstvu s Vladimirom Anićem) 1986. godine, treće uz objavljivanje knjige Od rečenice do teksta 1984. godine, četvrto uz objavljivanje Hrvatskoga računalnog pravopisa (u suautorstvu s Brankom Ranilovićem i Slavenom Batnožićem) 1997. godine, peto uz objavljivanje Gramatike hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta (u suautorstvu s Ivom Pranjkovićem) 2005. godine, šesto uz objavljivanje knjigeFunkcionalni stilovi hrvatskoga jezika 2006. godine i sedmo uz objavljivanje Gramatike crnogorskoga jezika i Pravopisa crnogorskoga jezika.(u suradnji s odgovarajućim stručnjacima) 2010. godine.

 

JOŠ JEDAN PRILOG TEZI O RAZLIČITOSTI STANDARDNOGA JEZIKA
I JEZIKA UMJETNIČKE KNJIŽEVNOSTI

 

O jeziku umjetničke književnosti možemo govoriti samo ako uspostavimo njegovu vezu sa sistemom jezika i sa standardom jezika. Evo te veze.

Sistem je pravilo, i to lingvističko, tj. unutarjezično. I standard je pravilo, ali sociolingvističko, tj. i unutarjezično i izvanjezično. Sistem je mogućnost (potencija). Dakle je ostvarljivo. Standard je, nasuprot njemu, ostvareno. U sistemu sud čovjeka nije bitan. U standardu jest. Sistem prihvaća i društveno pravilno i društveno nepravilno. Standard prihvaća samo društveno pravilno.

U nizu smo rasprava govorili o tome u vezi s bosanskim (bošnjačkim), crnogorskim, hrvatskim i srpskim jezikom. Rekli smo da sva četiri pripadaju istome sistemu – štokavskome, ali različitim standardima. Kao činjenice istoga sistema imaju isti broj fonema (glasova) – 36. No ni u jednome nisu svi realizirani. Bosanski (bošnjački), hrvatski i srpski imaju 31, a crnogorski 33. Ni jedan od njih nema zvučne ʒ, Ƒ i γ (prema nezvučnima c, f i h). A kako to da crnogorski ima 33, a bosanski (bošnjački), hrvatski i srpski 31? Koji su to fonemi koje crnogorski jezik ima, a bosanski (bošnjački), hrvatski i srpski nemaju? – To su ś i ź kao meki prema tvrdima š i ž. (U bosanskome (bošnjačkome), hrvatskome i srpskome oni su potencijalni.) Tako u crnogorskome imamo, a u bosanskome (bošnjačkome), hrvatskome i srpskome razlike između śènica (sjenica) i źènica (zjenica) nemamo. Śènica je u opreci prema šènica (pšenica), a źènica (zjenica) u opreci prema žènica (deminutiv od žena).

Razlog je tome u tome što crnogorski jezik nema refleksa glasa jata, pa j u je postaje običnim glasom j koji izaziva jotaciju. Tako cjepkati postaje ćepkati, tjeratićerati, tješitićešiti itd., djedđed, djevojkađevojka, vidjetiviđeti itd.

Ima i drugih pojava koje crnogorski jezik čine posebnim, ali ih ovdje nećemo navoditi jer bi zauzele previše prostora. Sve se one mogu naći u Pravopisu crnogorskoga jezika iz 2010. godine i u Gramatici crnogorskoga jezika iz 2010. godine. Njihovim je izlaskom crnogorski jezik postao službenim jezikom Crne Gore te prestao biti predmetom krivih prosudbi o standardnim jezicima štokavskoga sistema.

Tekst koji slijedi traži da se o sistemu i standardu kažu još dvije-tri. Učinit ćemo to na obliku na Lovćen u na Lovćen sam vazda ljetovao iz Gorskoga vijenca. Taj oblik standard ne prihvaća jer nije u skladu s društveno-jezičnim pravilom: Lokativ jednine imenice Lovćen glasi na Lovćenu. Sistem međutim oblik na Lovćen u na Lovćen sam vazda ljetovao prihvaća jer je lokativ. (Lokativom ga čini situacija u kojoj se nalazi.) Standard traži da se društvo dogovori da lokativ jednine imenice Lovćen glasi na Lovćenu. Njemu je dakle važan dogovor. Sistem međutim uvažava vokativ kao kategoriju. Što jezik umjetničkoga djela prihvaća – ono što kaže sistem ili ono što kaže standard? – Jezik umjetničkoga djela prihvaća ono što kaže sistem, ali to čini onako kako to njemu odgovara. (Sistem naime osigurava potpunu slobodu u njegovim postupcima.) U tome je smislu individualan, pa onda i subjektivan, tj. estetiziran. Kako to biva, pokazat ćemo (djelomično) na jeziku Gorskoga vijenca.

Stihove Gorskoga vijenca (kao i takve tekstove općenito) treba realizirati metrički. (Prozodijska je realizacija za njih neprirodna.) Tako pàkleni i Òsmana u san pàkleni okruni Òsmana treba glasiti paklêni i Osmâna: san paklêni okruni Osmâna. Tako je to i  sa da li ne znaš Turke od Nȉkšića, gdje od Nȉkšića treba glasiti odNikšîća: da li ne znaš Turke odNikšîća; sa plȁmovi u raspale me užasa plȁmovi, gdje plȁmovi treba glasiti plamôvi: raspale me užasa plamôvi; sa znàmēnje u Viđeste li čuda i znàmēnje, gdje znàmēnje treba glasiti znamênje: Viđeste li čuda i znamênje; sa uljegoše u krûpne riječi, gdje ukrûpne treba glasiti ûkrupne: uljegoše ûkrupne riječi itd.

Metrička shema traži odgovarajući broj slogova. Gorski vijenac rabi različite načine da to postigne. Jedan je od tih načina redukcija slogova. Tako je s prijedlogom sa i s prijedlogom s. Oblik je prijedloga sa ondje gdje stih treba 10 slogova, a oblik prijedloga s ondje gdje stih i bez njega ima 10 slogova. Usp: Bog sa nama i anđeli božī te i s lomljavom strašnijeh gromovā. Oblik se prijedloga s rabi i ondje gdje to pravopis ne dopušta. Usp.: s sijevanjem i s velikom jekom. Tu se on geminira, pa postaje s: (s:sijevanjem). I takav je on, dakako, jednosložan. Uz sinkronijski se prijedlog s (sa) rabi i dijakronijski su. Usp. su dva mača a su dvije krune.

Tako se ne radi samo s prijedlozima, nego sa svime što utječe na broj slogova stiha. Čini se to, primjerice, s neka i nek. Usp. neka bude što biti ne može i nek ad proždre, pokosi Satana.

U stihovima Gorskoga vijenca ima i prošlosti i sadašnjosti (i sinkronije i dijakronije). Prošlost se iskazuje, primjerice, oblikom genitiva množine na ijeh. Usp.: da prelaze s bojnijeh poljanā, i s lomljavom strašnijeh gromovā, strašnom mišlju, prsī nadutijeh, vješti zvuci divnijeh gusala itd.

Tako je i s dativom, lokativom i instrumentalom jednine i množine pridjeva i zamjenica. Usp.: Pomoz Bože jadnijem Srbima; ne razležu ratnijem klicima; nasija ga umnijem sjemenom; i oružjem, mojijem uzdanjem; Teško, Turci, vašijem dušama; a tankijem glasom naricati; za onijem sivijem sokolom itd.

O tim će oblicima još biti govora.

U sistemsku opreku ulazi i nepostojano a. Tako igumane (Ti nijesi slijep igumane) postaje igumne (Srećan li si igumne Stefane). Tu se vidi intervencija autora u pravilo o kojemu je riječ. Iskoristivši svoje pravo (koje mu daje sistem), on nepostojano a (odnosno njegovu modifikaciju) tvori od strukture koja to standardu ne dopušta. U iguman je završno a dugo (ìgumān), a dugo a u pravilu standarda ne može biti nepostojano a. Iskoristivši pravo o kojemu je riječ, autor stih Srećan li si igumne Stefane prilagođuje strukturi deseterca.

Sistemsko pravilo jata dopušta da se refleks jata ije realizira i dvosložno (kao ije) i jednosložno (kao je). Tako se ispovijest u Kazaću vam, al’ na ispovijesti realizira četverosložno (is-po-vi-jest), a u bez priprava i bez ispovjesti trosložno (is-po-vjest). U takvim je situacijama (kad intervenira sistem) potrebna odluka. (Sistemsko je naime pravilo odluka.) O njoj (o toj odluci) ovisi i pisanje svijetski. Ona naime opravdava i pisanje svijetskoga, jer ono (svijetskoga) omogućava četverosložnost (svȉ-jet-skō-ga). Usp.: sluga brata sunca svijetskoga.

Takvo pisanje zahtijeva i aorist vidijesmo u u njih danas ovđe vidijesmo.

Kad je to potrebno, dijakronijska se dvosložnost ijeh nadomješta sinkronijskom jednosložnošću ih. Usp.: kako jata divnih labudova i s kojih su se k nebu podizali.

Tako se ponašaju (kad je to potrebno i u skladu s brojem slogova) dijakronijsko ijem i sinkronijsko im. Dvosložno se ijem očituje, primjerice, u Moje pleme snom mrtvijem spava, a jednosložno u Hajd’te k meni pod mojim šatorom.

U skladu sa sistemskim pravilom, pa onda i s odlukom, autor i nje u znamenje reflektira sa nije. Tako Viđeste li čudo i znamenje stavlja nasuprot I ovo je neko znamenije. I ta je odluka izazvana potrebom za brojem slogova. Oblik znamenje kao trosložan reflektira u oblik znamenije kao četverosložan.

Brojem slogova upravlja i infinitiv, koji nalazimo i sa ti (kad je riječ o autonomnosti sloga) i sa t (kad je također riječ o autonomnosti sloga). Usp.: Počeše se krvnički goniti i jedan drugom vadit oči žive.

I osnova se mijenja slogova radi. Tako se rabi i vojvoda i vojevoda. Usp.: A kako te ranjahu vojvoda (tu je vojvoda vokativ) i Tri serdara i dva vojevode.

O Gorskome vijencu kao štovatelju prošlosti govori njegova česta uporaba aorista i imperfekta na mjestima na kojima se u svakodnevnoj komunikaciji rabi perfekt. To pogoduje njegovoj estetici. Usp.: I njih danas vođe vidijesmo; i svakoju uru uhvatismo; naši cari zakon pogaziše; za pravila ludost izabraše; pa iđahu kao na ključeve; Za svaku je rabotu pitasmo; Gledah brate kao tebe sada; Ne mogaše čovjek nigda znati itd.

Eto, to je to. No to nije sve što je trebalo reći o jeziku Gorskoga vijenca. On je, jezik, zaslužio da se o njemu kaže mnogo više.

 

 

Tagovi: , , ,

 
 

Advertisement

Advertisement

Kalendar

October 2017
M T W T F S S
« Sep    
 1
2345678
9101112131415
16171819202122
23242526272829
3031