Sande Dodevski – Dalmacija
Posted by Wescom in Fokus, Literatura, Novo u biblioteci on April 11, 2016 16:31 / no comments
Nalik na paučinu mrkozelene boje i kao sito gusta, povija se na vjetru zelena grana koromača koji izrasta iz pukotine bijelog kamena na vrhu lukobrana!…
Prolazimo u koloni kraj nje i još izdaleka pjevamo pjesmu koja nije od postanka svijeta… Oko nas je plava boja mora, čokoti vinograda, zvonik i hrast, i dan je sunčan i lijep. I, ljudi pamte: ne sve i ne uvijek! Ne prebiru po sjećanjima, već pamte samo ono što se odnekud mora…
Dok sunce pogubno grije naša mlada pitomačka pleća, zagledanost u prostor ne prestaje; u artiljerijskom kabinetu cijevi lakih topova u polutami! Hladne na dodir i glatke do savršenstva, ali svejedno gluhonijeme – leže na podlozi od zelene čoje kao na odru!
I da nije napolju tamarisovih stabala čije se grane njišu naspram plavog neba i nasuprot uljanoj, bijeloj boji po stropovima kabineta, te da se ne čuje glas Ljube Mihovilovića iz pravca jedrarske radionice i milozvučni Ante Righija čije fotografije nikako da izblijede – nebeska bi kupola u kabinetu ličila na igračku, a cijeli kabinet na opsenarstvo!
Iza te nebeskoplave kupole na kojoj se, ucrtane, nalaze zvijezde, ne može se čuti šum borova koji su stvarni, i koji zaista šume na vjetru… Šume, a onda sa njihovih krošanja otpadaju iglice koje padaju po našim bijelim kapama – onda kada ih cijelim svojim bićem osjećamo kao nešto stvarno, kao nešto što će vječito trajati …
I kako smo samo lako, i koliko sveubuhvatno, pamtili sva lica Dalmacije!?
I Mihovilović i Righi, dati su nam samo kao pokusni lakmus-papir sa bjelinom njegovih fotografija, koje, ostavljene u staklenom izlogu – nikako da požute…!? (Zbog čega se toliko mnogo slažu bijela i plava boja u varijetetima koje pamtimo i koje su i u stvarnosti takve…?)
Takvo slaganje boja pokazuju još samo zreli plodovi narandže u tamnozelenoj masi narandžinog lišća! Uz to, Ante Righi, zastao na mramornom stepeništu, i sam ukipljen – kicoški obučen i u pomalo teatralnoj pozi – odbija od sebe sve asocijacije značenja pojma „maritimno“ – značenje koje se naslućuje ispod hrapavog i na trenutke raspuklog Mihovilovićevog glasa koji asocira na zahrdjale beočuge plutačinih lanaca, na svježu smolu iz oblanjanih borovih platnica i – na hod po mukama!!!
Obojica zavrćeni u krug, možda i protivno svojoj volji, uvijek su u njemu, ali stalno na suprotnim stranama; oni su ono sa čime ćemo se kasnije susretati – oni su oni koje ćemo tek upoznavati…
No, ne pamti se sve! I ne pjeva se u koloni pjesma koja je od postanka svijeta. Ništa se ne dogadja dok napolju, kraj lukobrana, umrtvljeni i cijevima okrenuti ka planinama što se izdižu nad morem stoje teški topovi velikog kalibra… Pod njima, na uskom prostoru podzidane obale, leži tlo popločano kamenom… Prilaz u luku dodatno obogaćen dvjema šinama za male municijske vagonete. Bočne strane šina mrke i bez sjaja!
Kada su borovi ponovo zašumjeli na podnevnom vjetru, i kada je iz njihovih krošanja glasno odhuknuo dah vjetra kao uzduh govečeta u jaslama, te kada se more u daljini nabora i pogušća svoju tamnoplavu boju, u Glujićevim se kao ugarak crnim očima pokrenuše zjenice.
Zamjenivši me u tom trenutku sa nekim svojim, osmjehnu mi se i položi ruku na moje rame. Pokrenu mu se i zaigra jabučica ispod grla. Sjede bliže meni i ja mu tada opazih suzu u oku! Tanku, svijetlu vodenu liniju što mu je, zajezerena, ležala u uglu oka koje me svojim vidom ogrija i koja mi otkri svu Zvonkovu privrženost….
I zatim zagledanost prestade. Zaćutasmo. Sjedosmo na tesani kamen mola i ugledasmo ribe, koje – pod nama – u vodi – u talasu poput zamaha krilom i povijajući se u jednu stranu, nestadoše kao gonjene zvijerke!
I one bjehu okupane suncem u prozirnoj vodi mora koje je tih godina bilo do bola bistro i do zagrcnutosti mirisalo na sol i na jod!
Zavijoren na vjetru u podne, drečavi se bokor zelenog koromača na kraju lukobrana račvao u milion sićušnih račvišta i na kamenu oko sebe bacao neke igleno tanke sjenke.
Jato šarenih riba povijalo se u talasu uzduž oplate broda; oplata je pucketala, dok su se konopi s pramca lagano zatezali tek neznatno cvileći zbog toga!
Planine su ćutale.
Svijet je bio jedinstveno skoncentrisan u mladosti mojoj i Zvonkovoj koja je plamtjela!
Izmedju oplate broda i zida mola, usječena i prošarana odsjevima svijetlosti, izmještala se tama ispod naših bosih nogu i donosila ne toliko hladan koliko svjež vazduh!
Pomoćni motor u potpalublju neprestano je štektao, a njegova se larma, razigrana, razlijegala i van brodskog trupa i, raspjevana, spuštala se na površinu mora poput udaraca bure…
Vjetar ju je preuzimao i odnosio ka najbližem kopnu, prema topovima i ka nečujnom i nevidljivom vakumu oko nas …
Cijeli svijet je bio u vakumu. Nečujan i nevidljiv a dalek, tih i spokojan, podsjećao je djelimično na tišinu u minerskom kabinetu – onamo gdje su se nalazile fotografije Nasera i Tita u ogromnim dimenzijama…
I brod je zatim dugo, dugo isplovljavao, a na molu ostavljao prazninu nalik na pustoš. Ipak, ostajalo je nešto i iza broda: ostajalo je malo obalno svijetlo na vrhu svjetionika i sam svjetionik sa metalnim, crvenim ljestvama i onim svojim trbušastim spremnikom za plin. To malo obalno svijetlo – taj svijetleći crveni rubin u staklenom kućištu na vrhu tornjića, radio je i danju i noću. Svojim je crvenim bljeskovima podsjećao na glasanje male ptice – uzaludno i nedužno glasanje iza neveremena – glasanje koje je odzvanjalo duž čitavog Zemnog šara a da ga pri tome niko nije mogao čuti!
To obalno svijetlo – taj upaljeni rubin – paradirao je uporedo s radom brodskog motora i šumom bijelih valova koji su se oko pramca pretvarali u zapjenušanu ogrlicu od najbijeljega kristala…
I, ništa čovjeku očovječenom u marljivosti pri tom da ne bude teško; tako se započinjalo, i tako je trajalo sve do Igrana – onamo kuda se bješe spustio bijel oblak na vrhu zvonika. Bijeličasti pramen magline sišao sa planinske strmeni u danu kao od svile i od ljudi kao ispražnjenoj Dalmaciji onoga vremena…
(Bijeli učkuri na fratarskim haljinama boje trule višnje; zagledanost najranije mladosti i ono stanje kada niko ništa ne govori i kada svi u sve oko sebe gledaju s mirom pobožnika!) Kod Igrana, brod i dalje ne tone! Uzdižu se njegovi vitki jarboli vjerna imitacija starih jedrenjaka, i bez posrnuća mirno plovi na tustoj kobilici! U daljini, ponovo katolička crkva, još jedan zvonik, maslinici u strani i crveni krovovi malenih kućica utonulih u oskudnom ali poput žada jarkom zelenilu. (Nigdje toliki i takav kontrast crvenog i zelenog!).
Na kraju, sa snopićima lozovog i vrijeskovog pruća, promiče starica u crnini u svemu nalik mojoj majci!
A od Igrana do Vjetrenice, i od Vjetrenice dalje: kameni kolaps!
Dva pitomca, nasmijani – jedan malčice visočiji od drugoga – sjede u visokoj travi u sjenci crnih u deblu bademova kraj Doca blizu Trogira…
Uzbučali u vrhovima krošnji i sa lišćem koje svojim oblikom podsjeća na puščanu tanad, crni bademovi propuštaju rijetku svijetlost na kojoj se zare lica dvojici drugara…
Proviruju im bijele kape iz sjenke u visokoj travi nad morem – sjede u smilju i kovilju i udišu kaduljin miris sa velikom nadom, a podne im izmamljuje veselost na licu; sjede i planduju i kao da i onda po njima padaju borove iglice…
Zagledani u svijet oko sebe, nisu mogli znati da će im taj pogled ostati za nezaborav! Kratko drugarstvo u mladosti koje s godinama u sjećanju izaziva blagu jezu i koje se nikada ne zaboravlja….!
Pitomci napustiše crne bademove kod Doca, a Dalmacija, zapjenušana u svojoj ljepoti, ostade na kamenu kraj mora ….!
Divulje kod Splita, 1985. godine!
Tagovi: književnost, priča "dalmacija", sande dodevski
-
CNP – Predstava “Otvoren kraj“
24 Apr, 2018
-
JAM 2018 – Žene u džezu: Hadar Noiberg Trio
24 Apr, 2018
-
Izložba profesora i saradnika FLU Cetinje u Sofiji
24 Apr, 2018
-
Prvo veče KIC-ovog regionalnog književnog festivala “Literitorija”
24 Apr, 2018
-
Narodna biblioteka Budve – Promocija knjige pjesama “Uz kafu balkansku”
24 Apr, 2018
-
CNP – Predstava “Otvoren kraj“
24 Apr, 2018
-
JAM 2018 – Žene u džezu: Hadar Noiberg Trio
24 Apr, 2018
-
Izložba profesora i saradnika FLU Cetinje u Sofiji
24 Apr, 2018
-
Prvo veče KIC-ovog regionalnog književnog festivala “Literitorija”
24 Apr, 2018
-
Narodna biblioteka Budve – Promocija knjige pjesama “Uz kafu balkansku”
24 Apr, 2018
-
Danijela Slavkovic:
Postovani, stric me je upravo korigovao u vezi korena i rekao da nam je poreklo...
-
Mirko jovanovic:
U selu Dragovoljici ranije Trensovo Niksic postoji lokalitet Sindica pod odatle ...
-
Vesna:
Zelim da saznam da li su moj deda i pradeda dosliiz Crne Gore.Po prici bake,dose...
-
mirjana milosevic:
Moj deda Aleksandar Milović rodio se u Sirči kod Kraljeva. Živeo je u Čukoje...
-
Slavko Zdero:
Darko, javi mi se na gore naveden e-mail,mislim da smo rod,ja sam sa Kupresa....
ana vukotić
barski ljetopis
budva
centar savremene umjetnosti crne gore
centar za kulturu tivat
Cetinje
cnp
crna gora
crnogorski simfonijski orkestar
don brankovi dani muzike
gradsko pozorište podgorica
grad teatar budva
herceg novi
humor
istorija
izložba slika
kic budo tomović
književnost
koncert
kotor art
kotorart
kraljevsko pozorište zetski dom
kraljevsko pozorište zetski dom cetinje
likovna umjetnost
miraš martinović
Muzika
muzički centar crne gore
narodna biblioteka radosav ljumović podgorica
podgorica
RTCG