Sande Dodevski – Dvije bokeljske priče

 

 

 

A d m i r a l i t e t n a   s i d r a

…Bio je mlad, snažan i vitak. Tek pristigao iz unutrašnjosti, vukao je za sobom dva teška kofera i sve vrijeme zadivljeno gledao orade na dnu prozirnog mora.

Za koji čas (Sve se dogodilo za koji čas!), presrela ga je bijela barkasa na kojoj se, među mornaričkim i oficirima sa Obalske baterije, nalazio i dirigent vojnog orkestra…

Kada su ga sreli, pitali su ga kako to da i ranije nije stigao. „Nisam mogao! Vidjeli ste da upravo ukrcavaju ona sidra!“ – kazao im je na što su se oni nasmijali.

Kod jednog od oficira, u kožnom novčaniku, nalazila se slika žene u crnom sa snježno bijelim licem i sa kao izvajanom gornjom usnom. „Ah, ta žena!“ – pomislio je. „Ona, kao uostalom i sve druge, jednoga će mi dana doći glave. Zatim je još jedanput pokušao da se opravda: – Nikako nisam mogao da stignem ranije! Niko ne može stići prije nego što stigne – rekao im je zamišljeno, a onda iznenada zaćutao.

I dirigent vojnog orkestra je tada zaćutao.

Uskoro su i svi ostali na bijeloj barkasi šutjeli i samo su  na ogradi mosta koji je Lansirnu rampu spajao s kopnom, čisteći svoje perje pred nevrijeme, lijeno stajali galebovi.

Nakon odlutalih i odsutnih pogleda oficira prema naselju na vrhu poluotoka, kao da je  neko umjesto njih izgovarao njihovu raniju zajedeničku misao:

„Tiha noć“, „Čaj za dvoje“, „Vrijeme je za plakanje“ i „Nikada ne mogu prestati da te volim“.

Izgovorene riječi uskoro su postale stvartnost i jedino je dirigent orkestra bio nešto ljutitiji od ostalih, ali se na kraju i on  uz njih posve primirio; uvrstio je mladog vojnog službenika u orkestar, pa su poslije toga iz noći u noć odlazili  da bi svirali.

Vraćali su se kasno idući pješice, da bi sjutradan ponovo nastavljali sa svirkom…I potrajalo je sve to skupa prilično dugo – toliko, dok se najzad iza svih neprospavanih noći  na licu mladog vojnog službenika  ne urezaše prve, sitne bore i dok mu se kasnije to isto lice  sasvim ne izbora i potamni…Tada  on poče sve češće da odlazi sam na obalu, da bi tamo, izbliza, mogao posmatrati gomilu na obali izbačenih admiralitetnih sidara!

I jutros rano, saznavši da su počeli sa njihovim uklanjanjem, kao bez duše je otrčao na obalu, i – sav u znoju i pari, zastavši na neodređenoj udaljenosti – zavrtio je sumnjičavo glavom, izvadio iz džepa  maramicu, pa se onda njome, premještajući je iz ruke u ruku, dugo, dugo brisao po čelu…

-Bogati, pa oni ih to stvarno režu! Čitavu ovu gomilu admiralitetnih sidara hoće  u staro gvožđe da pretope? A, eno, onamo piše:

„Wiena-comp. Vienstal No 3892! A, dalje? Dalje – samo hrđa! Ništa, ništa i opet ništa! – izgovorio je tri puta istu riječ, okrenuo se žustro vrativši maramicu u svoj unutrašnji džep i krenuo za svojom sjenkom.

Stigao je do zgrade komande i u njoj potražio one koji rade u personalnom organu, te pred njima popunio obrazac za prijevremeni  prevod  u rezervni sastav sa  zahtjevom  za ranije penzionisanje.

 

L e g e n d a  o  p o t p o r u č n i k u  F e r d i n a n d u

Potporučnik Ferdinand  stiže pod zidine starog grada. Idući, nosio je nešto u sebi – kao i toliki drugi!

Njegov prtljag je bilo more.

Minuvši kraj Srebrnih vrata, poželio je u jednom trenutku da se sa neba sruči pljusak ne bi li se malčice rahladio od znoja. Nebo je međutim bilo vedro, vrućina velika, a grad prazan. I more je u tom času bilo daleko od njega. „Ništa zato- rekao je sebi. Večeras će  biti pun mjesec i onda će sve drugačije izgledati!“ Okrenut mislima u prošlost, ulazio je kroz Gradska vrata, a skupa s njim ušla su  i dva kapetana fregate. Potporučnik Ferdinand je imao pune džepove  bijelog baruta u šipkama. I dalje je bio oznojen. Za razliku  od hoda i držanja u hodu u odnosu na dvojicu kapetana fregate, potporučnikov  hod i držanje  odavali su krutost.

Izgledalo je da ni o čemu ne razmišlja dok se kreće.

Kada uđoše u grad, zaputiše se  prema pijaci, zaviriše usput  u užetarsku radnju, a onda se raziđoše. Potporučnik Ferdinand ostade sam.

Nastavi šetnju po opustjelim uličicama grada, sve dok se na kraju jedne od njih  ne nađe  pod kamenim balkonom Sindikove kuće. Tu je dugo razgovarao sa Sindikovom kćerkom držeći  sve vrijeme jednu ruku u džepu i gladeći  s njom šipke bijelog baruta…

Uveče, pošto se već bijaše vratio u tvrđavu svoje obalske baterije i nakon što  zaliježe u krevet, iza brda i nad lavirintima  kazamata, sav u  narandžastoj boji – provirio je krupan mjesec!

Tada potporučnika Ferdinanda  nešto iznenada zabolje u grudima. Naglo je pocrvenio u licu ostajući takoreći bez daha. Ubrzo se oko njega okupiše k a m e r a d i; svukoše mu odjeću i počeše da ga masiraju. Davali su mu i kozije mlijeko da pije, ali je njemu  bivalo sve gore.

Na kraju, zapališe mu kraj uzglavlja svijeću i ostaviše ga samog.

Svijeća je  naglo izgarala sve dok se njezin lelujavi plamičak ne poče naglo uvijati i prelamati uslijed  jake promaje, sve do časa u kome se ne ugasi; zamrači se i svijetlost mjesečine i kao da se odjednom nebo raspoluti od siline udara groma iza kojeg  nastupi  pravi provalni pljusak.

Kiša je lila na sve strane. Munje su osvijetljavale   naboranu površinu Zaliva.

Po najvećem pljusku, potporučnik Ferdinand iznenada napusti tvrđavu, te se kraj usnulog  stražara provuče  kroz lavirinte kazamata na čijem ga izlazu dočeka skliska  i mokra kaldrmisana staza koja je tvrđavu spajala sa skladištem municije!

Već otprije, na stazi ga je čekala Sindikova kćerka. Oko njene glave podizao se  stub pare.

Kada joj je prišao bliže, izvadio je iz džepa  štapiće baruta, razbacao ih po skliskom kamenju i zatim ih vješto upalio. Buknuo je plamen koji je nasmrt uplašio Sindikovu kćerku. Od straha, ispala joj je iz ruku boca sa maslinovim uljem, na što se potporučnik ludjački zasmija.

-Ovako ću da dignem u vazduh skladište municije!

Uplašena djevojka mu ispruži kolut najlona za pecanje i istog trena nestade sa staze. Skrhan od bola, potporučnik Ferdinand se lagano vraćao  u lavirinte kazamata, a kada je svanulo – naglo se probudivši  – požurio je da se među prvima obrije  za naredni dan i tek tako izbrijanom i otriježnjenom od noćašnjeg sna – sinulo mu je u mislima da su se prošla noć i protekli dan nalazili u ravnodnevici koja, ponekad, u svijesti  ljudi prouzrokuje košmarna stanja!

Herceg-Novi, 1990. godine.