Rođen u s. Jačince – Kumanovo 1947. godine.
Nakon završetka vojnopomorske škole vanredno studirao i diplomirao na Višoj pedagoškoj školi u Banjaluci, a potom i na Filozofskom fakultetu u Zadru na odsjeku jugoslovenska književnost – filozofija…
Objavio zbirku kratkih priča »Kamen iz reke«. Dobitnik je Andrićeve nagrade za kratku priču, nagrade časopisa »Život«, lista »Pobjeda« i specijalne nagrade za putopis u Frankfurtu…
Objavljivao aktivno u »Stvaranju«, »Mostovima«, Doclei« i »CKL-u«…
Bavi se bibliotečkom djelatnošću i prevodilačkim radom. (Sa makedonskog na sve »novonastale« jezike i obrnuto.) Član je Matice crnogorske od njenog osnivanja.
Živio u Herceg-Novom, a trenutno u Đenoviću.
Djenovići, Novo naselje bb.
Mobilni telefon: + o69 o82 762
O NJEGOŠU…
Danas govoriti o Njegošu, znači prizivati se na otriježnjenje, upravo onako kako je i sam to činio u svom vremenu.
Njegoševa sublimacija cjelokupne balkanske epike i njezino neponovljivo sjedinjenje u duhovno, moralno i estetsko, to jest lirsko, misaono i filozofsko načelo – jeste odraz njegove genijalnosti i neponovljivosti. Ono što je stvorio u svom kratkom životu, neopozivo će trajati i kroz buduća stoljeća…
Ne želeći da bilo šta citiram iz njegovog opusa, reći ću samo to da je on jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji je uspio da od sna načini javu i da javu pretoči u san, i to ne bilo kakvom »avangardnom magijom«, već sa onime što mu je stajalo na raspolaganju i što je već živjelo u narodu i što je svima bilo takoreći »navrh jezika«, ali nikako i da bude kazano i da najzad ugleda svijetlo dana zbog razno-raznijeh međusobnih zađevica, prečica i želje da bude ono što biti ne može!!! …
O Njegošu su mnogi govorili i hvalili ga s pravom to čineći.
Cjelokupno njegovo djelo nije ništa drugo do jedna jedina poslovica – varnica koja svojim lukom spaja sve krajnosti pretapajući ih u jedinstveno svijetlo u svom, podjednako kao i u našem vremenu.
I kada njegov junak iz »Gorskog vijenca« Raslapčević po svu noć nešto sanja i prtlja, te nakon što se probudi sve to zaboravi; i kao što i sva ona graja dolazećih junaka na gumnu kod igumana Stefana koji usput pohvatahu »jato jarebicah« jesu naša svagdašnja zbilja koju tek riječi Igumana Stefana donekle pripitomljuju nakon što će im kazati: »… A, puštite ih – utekle su k vama da uteku a nijesu da ih pokoljete!«
Te su riječi ujedno i Njegošev amanet da se klonimo krajnosti koliko god možemo i da pred nama jedino pokleknuće biva onda kada se suočimo sa ljepotom i dobrotom!
Takva je i njegova »Luča mikrokozma« i poznati lelek Sestre Batrićeve u »Gorskom vijencu«…
Vrhunac Njegoševog djela, osim »Gorskog vijenca« jeste svakako upravo spomenuta »Luča mikrokozma« u kojoj je sve ovozemaljsko, prolazno i privremeno, zamijenilo mjesto sa vječnim i nikada do kraja odgonetnutim, ali i onda bez bilo kakve note sumnje i skepticizma, već i tada do kraja realno i sa željom da svijet i ljudi u njemu budu ako ne bolji, a ono makar da ostanu ono što jesu: samo ljudi!
I moglo bi se tako o Njegošu i njegovom djelu danima i danima govoriti, ali sve bi to bilo uzalud ukoliko ne bismo shvatili osnovnu nit poruke: privremeni smo na ovom svijetu isto koliko i vječni – griješni smo i bezgriješni jedino prema svojoj savjesti i sve je do nas kako ćemo i što činiti!
Mjera ljudskosti jeste i božanska mjera i obije su naš usud od koga pobjeći ne možemo. Taj će nas usud još dugo, dugo obavezivati stavljajući nas pred različita iskušenja, ali nas nikada neće osloboditi obaveze da cijenimo i poštujemo život kao iskru svijetlosti koja je začeta u kamenu i koja će se i sama na kraju pretvoriti u kamen!!! ….
